SVETI LUKA, apostol i evanđelist

„Kad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama – kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi – pošto sam sve, od početka, pomno ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega u čemu si poučen.“ (Lk 1, 1-4)

Prisjetimo se sa zahvalnošću sveca kojeg slavimo, bez čijeg truda danas ne bismo mogli čitati ‘Evanđelje po Luki’, kao ni ‘Djela apostolska’.


Ime je grčkoga ili latinskoga podrijetla: u prvome slučaju znači: sin, a u drugome: vatren, ognjen.

Dante ga je opisao kao „pisca blagosti Kristove“, jer na stranicama njegova Evanđelja prevladavaju slike blagosti, radosti, ljubavi. Jedini je evanđelist koji se usredotočio na Isusovo djetinjstvo i ispričao događaje iz Gospina života koje ostala trojica ne spominju, i to na temelju živoga prisjećanja nekih svjedočanstava, a možda i riječi same Majke Isusove.

Luka jedini među evanđelistima nije osobno upoznao Isusa. Rođen je u Siriji, u gradu Antiohiji. Porijeklom poganin, radio je kao liječnik te volio umjetnost i književnost. Drevna ga predaja čak navodi kao autora nekih vrlo lijepih Gospinih slika, koje se i danas časte, no taj je podatak nadasve neizvjestan.

Obrativši se na kršćanstvo, Luka postaje sudrug i učenik apostolâ, osobito Pavla, kojega je pratio na njegovom Drugom misijskom putovanju, od Troade do Filipa. Apostol iz Tarza u svojoj se poslanici Kološanima prisjeća tog svog suputnika pa ga opisuje kao „ljubljenoga liječnika“, čovjeka obdarenog velikom osjećajnošću te nadasve otvorena prema bližnjima.

Luka je Pavla pratio također i na njegovom povratku u Jeruzalem. Ondje je, u prvoj prijestolnici kršćanstva, upoznao „pobožne žene“ koje spominje u svome Evanđelju, kao i „poslužitelje Riječi“, koji su mu podastrli obilnu i točnu usmenu dokumentaciju o Isusovu životu, koja je postala temeljem njegova Evanđelja. Pavla, koji mu je postao učiteljem života, pratio je također još i na nekim drugim putovanjima, uključujući i ono u Rim, kada je apostol narodâ zatočen te je moguće kako je prisustvovao i njegovu mučeništvu. S Pavlovom smrću, gubimo i Lukin trag. Neki tvrde kako je evangelizirao Dalmaciju, drugi Galiju, a neki opet Egipat i Tebaidu.

Jedan napis iz II. stoljeća nazvan: Prologo antimarcionita njegova Evanđelja, ovako sažima njegovo životopisni profil: „Luka, gospodin iz Antiohije, po struci liječnik, učenik apostolâ, kasnije je slijedio Pavla sve do mučeništva. Služio je Gospodinu bez pridržaja, nije se ženio, niti je imao djece. Preminuo je u dobi od osamdesetčetiri godine u Beociji, pun Duha Svetoga.“

Ovaj opis – prema nedavnim povijesnim istraživanjima – odgovara istini. Ako i ne bismo imali druge podatke o njegovu životu koje bismo promišljali, ostaju nam stranice njegova Evanđelja, kao i Djela apostolska, kao prozori otvoreni u pravcu onoga čime se bavio i njegove osobnosti.

Luka nije bio – kako neki tvrde – jedan o sedamdeset-dvojice učenika, koji su upoznali Isusa iz Nazareta. Da bi sastavio svoje Evanđelje, koje je iznimno precizno te pisano lijepim, gotovo klasičnim grčkim (što znači kako je bio učen i načitan čovjek), poslužio se iskazima učenikâ i žena koje su slijedile Isusa, kao i drugih osoba, koje ispitivao sa znatiželjom novinara i revnošću povjesničara. Rezultat je, u književnom smislu profinjeno, ali i bolje koordinirano Evanđelje od preostala dva (Matejeva i Markova), s kojima je svakako bio upoznat. Činjenice i pouke, pomno provjerene, iznesene su kronološkim redoslijedom kojim su se i dogodile. Među svjedocima koje je saslušao sasvim je sigurno morala biti i Gospa, s obzirom na obilje pojedinosti kojima opisuje neke događaje iz Njezina života, kao i iz Isusova djetinjska. Zahvaljujući Luki, poznate su nam sve uzvišene pojedinosti Pohođenja, Navještenja, Rođenja, poklonstva Triju Kraljeva i Prikazanje u hramu. Promatramo korak po korak kako izdanak Davidov raste u „mudrosti, dobi i milosti“, u kući nazaretskog drvodjelje. S jednakom je revnošću i točnošću kasnije napisao i Djela apostolska, o prvim koracima kršćanske zajednice nakon Pedesetnice, što ih se smatra gotovo nastavkom njegova Evanđelja.

Stara predaja drži da je sveti Luka naslikao prve ikone, te mnogi prikazi Bogorodice koji se danas časte u raznim svetištima pripadaju toj tradicionalnoj predaji. Najpoznatija od tih ikona svakako je Carigradska Bogorodica koja je između 8. i 9. stoljeća prenijeta u Padovu, te se i ona čuva u bazilici svete Justine. Među slikama koje se pripisuju svetom Luki pripada primjerice i slika Majke Milosti na Trsatu.

Crkva ga u svetom bogoslužju slavi kao mučenika i za njegov blagdan upotrebljava liturgijsko ruho crvene boje. Zaštitnik je: liječnika, kirurga, umjetnika, slikara, kipara, pisara, zlatara, mesara, neoženjenih muškaraca, izrađivača stakla i čipke.

Lukin grob časti se u Padovi, Italija, u bazilici svete Justine.

Sveti Luka, moli za nas!