Ova mala župna zajednica, koja djeluje od zime 2005. godine, a trenutačno se diči s dva muška i 8 ženskih glasova, redovito i uspješno održava svoje susrete, te vodi brigu o svom duhovnom i čitalačkom napretku, prateći sve važne događaje naše župe. Naši susreti traju oko sat vremena i osmišljeni su kao duhovni, čitalački i društveni susreti ispunjeni zajedničkom molitvom zahvale, poniznosti, molbe i blagoslova. Tijekom susreta razgovaramo o tekućim događajima, prijedlozima za potrebe i pomoć zajednici. Kao služba čitača obrađujemo tekstove za nedjeljna čitanja, ali se i posebno pripremamo za blagdane i pobožnosti (služba predvodi molitve petkom).

I dalje ćemo raditi na obnavljanju članstva naše službe. Planiramo ugostiti cijenjene spikere i fonetičare HRT-a kao i voditelje ovakvih službi iz drugih župa. Želja nam je gostovati na Radio Mariji, naravno prema dogovoru s voditeljima spomenute radio postaje.

Lejdi Oreb


Čitač – navjestitelj Riječi

Bog progovara svome narodu i hrani ga svojom Riječju, a vjernici se oblikuju njome, zahvaćeni snagom i izazovnošću ostvarenja spasenja u obrednome činu. Čitač je dakle unutar dinamike Riječi, a liturgijski je prostorno vezan uz ambon i uz teologiju navještaja. Svojom službom druge uvodi i čini ih sudionicima u posadašnjenju događaja spasenja, kako bi se on u njima plodno ostvarivao. Čitač nosi odgovornost koja zahtijeva ne samo svijest crkvenosti službe, već i doličnu pripremu za službu čitanja. Riječ mora biti utkana u čitača kao dio susreta čovjeka s Bogom, usađena u njega putem osobnoga razmatranja, kako bi iz te vertikalne povezanosti mogla biti priopćena, naviještena drugima.

Čitač kao nositelj znaka mora biti osposobljen prenijeti znak, premda ljudski nedostaci ne mogu spriječiti liturgijski znak u njegovoj djelotvornosti. Riječ se živi do mjere upijanja i razmatranja koju su stari nazivali ruminatio Verbi. Zato i postoje čitači u Crkvi, da bi se sposobnima, i od Crkve prepoznatima kao takvima, povjerila briga naviještanja događaja spasenja, te da bi ga liturgija ostvarivala.


Čitač – služba za druge

Čitači (lat. lectores) imali su zadaću naviještati svetopisamska čitanja u liturgijskim slavljima. Zato se njima u obredu ređenja uručivala knjiga čitanja. Od čitača se zahtijeva da bude poglavito kršćanin u susretu s Riječju koja ga je oduševila i okršćanila (=obratila), a zatim i dobar čitač. Za jedno i za drugo nezaobilazno je vrijeme pripreme. Čitači postaju „prenositelji Riječi“ za službu vjere. Važno je naglasiti da je čitanje usmjereno na vjeru, ali vjera prethodi dobromu služenju i zato je kao premisa postavljeno otajstvo koje se sažima u rečenicu: „I dok drugima naviještate božansku Riječ, i sami je primite kao dobri učenici Duha Svetoga, … a svojim ponašanjem očitujte Spasitelja našega Isusa Krista.“ Osobito je rječita gesta predaje Svetoga pisma: „Primi knjigu Svetoga pisma i vjerno predaj Riječ Božju, da bude što jača u ljudskim srcima. Dakle, prima knjigu (antropološki vid koji pretpostavlja znak) ali je ta knjiga ujedno i Sveto pismo – izričaj Božje samoobjave, a dana je ne da bi ju čitač čitao za sebe, već da „vjerno predana… bude što jača u ljudskim srcima“. Služba je to za druge, kao i svaka druga u Crkvi.


Dostojanstveno držanje

Dostojanstveno držanje je glavno obilježje svakog liturgijskog nastupa. Čitač svojom službom doprinosi dostojanstvu bogoštovlja. Dostojanstven nastup daje kakvoću i ozbiljnost u prenošenju riječi Božje. Uzvišenost i strahopoštovanje prema riječi Božjoj zahtjeva od svakog liturgijskog čitača maksimalnu ozbiljnost i pristup u pripremi, kao i samom nastupu.

Svečan i dostojanstven pristup mjestu čitanja je prvi korak uspješnosti javnog nastupa. Čitač se za ambonom treba ponašati kao iskusni kormilar broda, koji mora biti svjestan da od njegovog ponašanja ovisi daljnja sudbina broda i cijele posade. Njemu je povjerena velika odgovornost i velika čast koju treba dostojanstveno obaviti. Bog se služi njegovim ustima, glasom i govorom da navijesti svoju poruku.

Dostojanstveno u nastupu treba spontano, a nikako ne na silu ili glumljeno. Osjećaj dostojanstvu daje ne samo vanjsko obilježje nastupa čitača, već i nutarnje bogatstvo i spontanost življenja riječi Božje.


Trenutak tišine

Trenutak tišine je sastavni dio svakog javnog nastupa. To su dragocjeni i neizostavni trenuci koji su višestruko korisni i potrebni kako samom čitaču, tako i slušateljima. Vrijeme tišine ne smije biti ni predugo, ni prekratko. Ako je predugo, daje mogućnost rastresenosti i drugim mučnim aktivnostima kao što su kašalj, komešanje i tomu slično; ako je prekratko, ne ostavlja mogućnost priprave i koncentracije. Kad se čvrsto stane na mjesto čitanja, dolazi međuprostor tišine za koncentraciju čitača, a slušateljima za pripremu primanja Božje poruke. Dužine trenutka tišine  kontrolira i određuje sam čitač prema osjećaju i potrebi. Taj trenutak je najpovoljnije vrijeme za rast i djelovanje Božje milosti u srcima slušatelja. Iskusniji i bolji čitači više i bolje koriste trenutak tišine prije čitanja, dok neiskusni čitači, što zbog uzbuđenosti ili neupućenosti, to vrijeme ne znaju pravilno iskoristiti. Vremenom i vježbom trenutak tišine postoje dragocjeno i neizostavno prije svakog javnog nastupa.


Glas i ritam

Nastup liturgijskog čitača, ovisi o njegovom glasu (boji, visini, toplini), kao i od ritma kojim će izgovarati pojedine slogove, riječi, rečenice i logičke cjeline. Melodičan, prirodan i spontan glas djelotvornije će utjecati na slušatelje. Umjeren ritam, ni prespor ni prebrz,pomoći će da se poruka riječi Božje lakše shvati i usvoji.

Kad u tekstu Bog opominje svoj narod, čitačev glas će biti blag kao žuborenje potoka, a nikad kao prijetnja ili srdžba. Drugačiji se čita tekst pouka od opomene ili gnjeva. Prozni tekst ima uravnoteženiju visinu glasa. 

Toplina glasa ovisi o čitačevom pristupu i osjećajnom zauzimanju čitanju  pojedinih dijelova liturgijskog teksta. Boja glasa je prirodno svojstvo svakog čovjeka.

Ritam čitanja treba imati svoju logiku i brzinu. Nije dobro da ritam bude ni prespor, ni prebrz. Potrebno je naći ujednačen ritam čitanja koji može pratiti i čitač i  slušatelji. Uravnoteženost između mogućnosti laganog čitanja i prihvaćanja pročitanog, određuju brzinu čitanja.


Izgovor 

Govor te tvoj izdaje! (Mt 12,34)

Lagan izgovor doprinosi uspješnosti javnog nastupa i razumijevanju pročitanog  teksta. Tko brzo čita ili guta riječi, bit će nerazumljiv svojim slušateljima. Čitači sa govornim manama, velikom tremom i brzim izgovorom trebaju uložiti dosta napora da ovladaju tehnikom laganog čitanja.

Pravilno i ravnomjerno disanje, iz punih pluća potpomoći će laganom izgovoru kod liturgijskog čitanja. Ispravno držanje tijela, glave, očiju i neprimjetne geste doprinose sigurnosti i smirenom izgovoru.

Lagan izgovor poštuje sva pravila interpunkcije, stanke i drugih znakova koji su sastavni dio svakog teksta.

Biti čitač je velika zadaća, ali istodobno velika sreća. Biti liturgijski čitač, znači Bogu „posuditi“ svoj glas u naviještanju.