„NJEGA LJUBAV S NAMA SVEZA – NAŠE BOLI SRCEM ĆUTI“

Današnja svetkovina usmjeruje vjeru Crkve – moju osobnu vjeru, onu vjeru koja treba da nadahne sav moj život – usmjeruje dakle vjeru na Krista koji je sada, danas živ. On kao Proslavljeni, Kyrios-Gospodin-Gospodar sjedi zdesna Ocu ali – za nas: ovdje i sada djeluje po svom Duhu da trajno obnavlja lice zemlje. Na toga i takva Krista – koji dakako u sebi nosi svu svoju zemaljsku povijest, ali koja je dosegla svoje puno ostvarenje u Eshatonu – upućuje vjeru Crkve II. vatikanski koncil. Na to je izvrsno upozorio u svojoj studiji Kristološki traktat poslije Drugog vatikan­skog koncila kolega dr. Tomislav Šagi-Bunić (Bogoslovska smotra 1968, 2, 147-156). Tu on donosi rukovet jakih koncilskih tekstova (str. 148sl) od kojih je najsažetiji da Krist „stalno s Ocem djeluje na spasenje sviju“ (LG 41). On je dakle, po svomu Duhu, veliki ostvaritelj povijesti spasenja ovdje i sada. Stoga Crkva vjeruje da (u njemu) „nalazi ključ, središte i svrhu sve povijesti čovječanstva“ (GS 10).

Kao jedan od nas on danas sjedi zdesna Ocu. Otada jedan od nas, u krilu blaženoga Trojstva, odlučuje o nama „vječno živ da se za nas zauzima“ (Heb 7,25; Rim 8,34; 1 Iv 2,1). Kao naš Prvorođenac, štoviše kao Prvorođenac svega stvorenja (Rim 8,29 i Kol 1,15.18; Otk 1,5) ostao je s nama svima solidaran. Svakoga nas osjeća svojim, nikoga se ne odriče, nikoga ne otpisuje. Dokle god traje vrijeme milosti, sve nas poziva, sve nas želi prigrliti u Očevo zajedništvo. Ta on živo osjeća, što jednom reče „A ovo je volja onoga koji me posla – Oca – da nikoga ne izgubim od onih koje si mi dao“ (Iv 6,39; 10,29; 17,6). Krist Isus ostaje dakle živo povezan sa svakim čovjekom, štoviše neopisivo življe i zauzetije solidaran s nama. Krist Svedržitelj, na što je uzdignut svojim uzašašćem, prikazan je kako u ruci drži zemaljsku kuglu. Drži je, ali ne odozgor – kao onaj koji je „jači i tlači“. On je podržava – kao svoju voljenu zemlju, kao svoje voljeno čovječanstvo. To je njegov pravi naslov, tako drag istočnoj liturgiji; Čovjekoljubac. Taj suosjećajni, za nas zauzeti Krist – to je Krist Uzašašća. „Njega ljubav s nama sveza – Naše boli srcem ćuti – Zdesna Ocu na nas misli – I pred Ocem za nas moli“ pjeva u Jutarnji čas današnja liturgija. I tako se teologija i opet pretvara u antropologiju. U svom Uzašašću, već smo isticali, Krist je povjerio svijet brizi i ljubavi, ali i domišljatosti svojih učenika. I zato im je dao Duha Svetoga: da budu snalažljivi i pronalažljivi, da žive svoju misiju s mnogo maste, poduzetnosti i neumornosti. Briga za svijet, Isusova, treba da i nas prožme. To je pouka i poruka Crkve s II. vatikanskog koncila: „Prvorođenac među mnogom braćom ustanovio je … po daru svojega Duha – među svima koji ga s vjerom i ljubavlju primaju – novu bratsku zajednicu, naime u svome Tijelu koje je Crkva: da se u tom Tijelu svi, kao udovi jedan drugome, međusobno pomažu već prema različitim darovima koji su im dani. Ta solidarnost treba da neprestano raste sve do onog dana kada dođe do svoje punine: tada će ljudi, milošću spašeni, kao obitelj ljubljena od Boga i Krista, njihova brata, dati savršenu slavu Bogu“ (GS 32).


Uzašašće Gospodinovo (A)

Prvo čitanje   Dj 1, 1-11

Bî uzdignut njima naočigled.

Početak Djela apostolskih

Prvu sam knjigu, Teofile, sastavio o svemu što je Isus činio i učio do dana kad je uznesen pošto je dao upute apostolima koje je izabrao po Duhu Svetome. Njima je poslije svoje muke mnogim dokazima pokazao da je živ, četrdeset im se dana ukazivao i govorio o kraljevstvu Božjem. I dok je jednom s njima blagovao, zapovjedi im da ne napuštaju Jeruzalema, nego neka čekaju obećanje Očevo “koje čuste od mene: Ivan je krstio vodom, a vi ćete naskoro nakon ovih dana biti kršteni Duhom Svetim”.

Nato ga sabrani upitaše: „Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspostaviti kraljevstvo?“ On im odgovori: „Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti. Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.“

Kada to reče, bî uzdignut njima naočigled i oblak ga ote njihovim očima. I dok su netremice gledali kako on odlazi na nebo, gle, dva čovjeka stadoše kraj njih u bijeloj odjeći i rekoše im: „Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.“

Riječ Gospodnja.


Preostaje golem posao

Uz 1. čitanje: Luka pokazuje očitu nakanu da piše „svetu povijest“, odabirom i osobitim prikazom činjenica. Stalo mu je da pokaže čudesni nastanak i razvoj Crkve nakon silaska i u snazi Duha Svetoga. No sve se to dogodilo po Kristovoj nakani i obećanju, kao organski nastavak Kristova života i djela na zemlji, ali osobito u snazi njegove proslave kojom ga je proslavio Otac slavnim uskrsnućem i uzašašćem. Tako će posvjedočiti Petar u svojoj prvoj javnoj besjedi na dan Duhova o Isusu Nazarećaninu: „Toga Isusa uskrisi Bog! Svi smo mi tomu svjedoci. Desnicom dakle Božjom uzvišen, primio je od Oca Obećanje, Duha Svetoga i izlio ga … Toga Isusa, kojega vi razapeste, Bog učini i Gospodinom i Kristom“ (Dj 2,23.32-33.36). U tom se dodiruju svršetak Lukina evanđelja i početak njegovih Djela apostolskih. Odlazak Isusov, po svojoj zemaljskoj prisutnosti, po Ivanu je pretpostavka njegova drugačijega dolaska – po prisutnosti Duha Svetoga. Tako Uzašašće uvodi u Duhove, a Duhovi su početak velikoga vremena Crkve. To je vrijeme Crkve u povijesti spasenja međuvrijeme između Kristova uzašašća i parusije, njihova drugog dolaska. „Tvoj slavni dolazak iščekujemo!“ kličemo u najsvečanijem času svake svete mise. To je međuvrijeme povjereno djelatnosti apostola i svih Kristovih učenika: „Bit ćete mi svjedoci … sve do nakraj zemlje“ (Dj 1,8). No nisu u tom prepušteni samima sebi: „Primit ćete snagu, to jest Duha Svetoga!“ Današnji nam blagdan želi posvijestiti da smo baštinici ne samo tih obećanja nego i tog poslanja. Krist nas je učinio odgovornima za svijet. I kada dođe „suditi žive i mrtve“, pitat će nas što smo učinili za svijet, za ovaj naš – ovdje i danas. Ne, po Kristovu nalogu na dan uzašašća kršćanin nipošto ne smije biti alijenirani čovjek: otuđen, nezabrinut, nezauzet za svijet, za svoje vrijeme. Stoga anđeli danas ne daju apostolima vremena da se predaju svom ushitnom doživ­ljaju, kao ono Magdalena na dan Uskrsa: „Ne zadržavaj se sa mnom … nego idi, javi mojoj braći!“ (Iv 20,17). Ta neće dospjeti optrčati svijet, a on će ponovno doći! Stoga nas Koncil u završnici svih svojih dokumenata upozorava na „golem posao koji se ovdje na Zemlji treba obaviti o kojem treba dati računa Onome koji će sve suditi u posljed­nji dan“ (GS 91).


Otpjevni psalam   47, 2-3.6-9

Pripjev:   Uzlazi Bog uz klicanje, Gospodin uza zvuke trublje!

Narodi svi, plješćite rukama,
kličite Bogu glasom radosnim.
Jer Gospodin je to – svevišnji, strašan,
kralj velik nad zemljom svom.

Uzlazi Bog uz klicanje,
Gospodin uza zvuke trublje.
Pjevajte Bogu, pjevajte,
pjevajte kralju našemu, pjevajte!

Jer on je kralj nad zemljom svom,
pjevajte Bogu, pjevači vrsni!
Bog kraljuje nad narodima,
stoluje Bog na svetom prijestolju.


Svečani ulazak u nebo

Uz psalam: Ovaj se odlomak Ps 47 izvorno odnosi na Jahvu, Kralja i Gospodara svih naroda. No taj naslov Novi zavjet pridaje i Kristu Isusu čime se ističe da i njemu, i kao čovjeku, pripada božanska čast i vlast, božansko što­vanje. Stoga liturgija ovaj odlomak pjeva o Kristovu uzašašću. Tada ga Bog „preuzvisi“, otada je preduvjet spase­nja priznati da Krist jest „Kyrios – Gospodin i Gospodar – u slavi Boga Oca“ (usp. Fil 2,6-11). „Za nas kršćane Krist je Bog i Kralj. I on je sišao u boj, s knezom je ovog svijeta zapodjeo kreševo otkupljenja. Na razbojištu je Kal­varije neprijatelj svladan i Krist mu je oteo plijen. Na dan Kristova uzašašća pratimo tu kraljevsku povorku u nebo klicanjem i uz glas trublje“ (Pius Parsch – uM. Kirigina, Dva stola, II, Ćokovac-Tkon 1970, 326).


Drugo čitanje   Ef 1, 17-23

Posjede ga sebi zdesna na nebesima.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Efežanima

Braćo: Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac slave, dao vam Duha mudrosti i objave kojom ćete ga spoznati; prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njegovu, koje li bogate slave u baštini njegovoj među svetima i koje li prekomjerne veličine u moći njegovoj prema nama koji vjerujemo: ona je primjerena djelotvornosti sile i snage njegove koju na djelu pokaza u Kristu, kad ga uskrisi od mrtvih i posjede sebi zdesna na nebesima iznad svakog vrhovništva i vlasti i moći i gospodstva i svakog imena imenovana ne samo na ovom svijetu nego i u budućemu. Sve mu podloži pod noge, a njega postavi – nad svime – glavom Crkvi, koja je tijelo njegovo, punina Onoga koji sve u svima ispunja.

Riječ Gospodnja.


Mi u svjetlu Uzašašća

Uz 2. čitanje: Ovaj se jedinstveni odlomak sv. Pavla nadovezuje na uvodni himan Ef 1,3-14. Govori o Kristovoj pouskrsnoj proslavi, ali i našoj zajedno s njim. Molimo danas da nam Bog, Otac, po svome Duhu prosvijetli „oči srca“. Srce doista umije dalje, ponire dublje no razum! Rekao je negdje sv. Toma Akvinski: Ubi amor ibi oculus – Gdje je ljubav, tu je oko!“ Riječ o prosvjetljenju podsjeća na krst koji se već od onih vremena zove prosvjetljenje, a krštenici – prosvjetljenici. Ovamo možemo smjestiti riječi: „Bog koji reče: Neka iz tame svjetlost zasine – on zasvijetli u srcima našim da nam spoznanje slave Božje zasvijetli na licu Kristovu“ (2 Kor 4,6). Svjetlo vjere koje u nama pali Duh Sveti treba da tijekom života u nama sve više raste. I našim marom, i našom suradnjom: da sve bolje i sve dublje upoznamo Boga i Božje zbilje. No u tu smo Božju zbilju i mi uvučeni. Treba dakle da i sebe vrednujemo u svjetlu Božje objave. Sve do potpune spo­znaje, štoviše do potpuna iskustva koje ćemo postići kad se dogodi i naše uzašašće s Kristom, kad dosegnemo Kri­stovu Puninu.

Biti kršćanin znači biti drugi Krist. To je sav sadržaj našega poziva. Taj je poziv pun nade da ćemo zadobiti i mi Kristovu „baštinu među svetima“. A baština Kristova je sam Bog, Otac (usp. Rim 8,17 gdje valja prevesti „ba­štiniti Boga“). To ne možemo ostvariti svojim silama. To će odjelotvoriti isti Bog, Otac, koji je „prekomjerno“ bio na djelu u Kristovu uskrsnuću i proslavi.

Biti Bogu zdesna (Ps 110) znači biti u nebesima. Bog je naše nebo. To znači doseći svoju Puninu. Punina-Pleroma osebujan je izraz dviju blizanskih poslanica, Kološanima i Efežanima. Izraz je dvoznačan. Ponajprije, Crkva je „dopuna“ Krista. Krist i Crkva – to je istom, po Augustinu, Cristus totus – Vascijeli Krist“. Ili, Crkva je „puna Krista“ u smislu Iv 1,16: „Od punine njegove svi mi primismo“ (usp. Kol 2,9). No za sada, do svojega uzašašća Crkva (i svaki pojedini kršćanin) raste u Puninu (usp. Ef 4,13).


Pjesma prije evanđelja   Mt 28, 29 i 10

Pođite i učinite mojim učenicima sve narode, govori Gospodin;

Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.

Evanđelje   Mt 28, 16-20

Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji.

Svršetak svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Jedanaestorica pođoše u Galileju na goru kamo im je naredio Isus. Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše. Isus im pristupi i prozbori: „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.“

Riječ Gospodnja.


U jedinstvu Oca i Sina i Duha Svetoga

Uz evanđelje: Ovo je svečana, vrlo svečana završnica Evanđelja po Mateju. Doista, tu je Matej dosegao savršen­stvo svetopisca. Kristovo uzašašće početak je poslanja Cr­kve. Upravo danas Crkva želi da svi kršćani sebe posvijeste da su sudionici toga poslanja. Svi su pred Kristom, budućim Sucem odgovorni za svoje vrijeme za svakoga čovjeka. Istaknimo neke pojedinosti. „Dana mi je sva vlast!“ Grčki izraz za vlast (eksousia) upućuje na ovo značenje: „Od Boga, Oca, primio sam moć i snagu te svima bićima, svima ljudima mogu dati i dajem: moći biti“ (usp. Iv 1,13). Krist je svojoj Crkvi i svakom kršćaninu trajan izvor božanskoga života i božanskih energija. Istom se u povezanosti s Kri­stom možemo potpuno ostvariti (usp. Iv 15,lsl). Krstiti po crkvenoslavenskom znači kristiti, učiniti čovjeka drugim Kristom, povezati ga s Kristom kao izvorom života. No u grčkom doslovce znači zaroniti u vodu što je samo sakramentalni znak, simbol da smo time uronjeni u sam božanski život Svete Trojice (usp. 2 Pt 1,15). Doista, „u njemu – u njima – živimo, mičemo se i jesmo … Njegov smo rod“ (Dj 17,28). Tako svi krštenici postaju Crkvom, Božjim „narodom koji je skupljen u jedinstvo Oca i Sina i Duha Svetoga“, kako veli sv. Ciprijan, što usvaja II. vatikanski koncil (LG 4). Zapravo Ciprijan piše de unitate – iz jedinstva“, pa stoga i „u jedinstvo“. Nutarnje zajedništvo Svete Trojice praslika je svih suodnosa u Crkvi. Možemo u riječima Kristovima prepoznati kratko označenu: kršćan­sku dogmu – Trojica i naš suživot s Trojicom; moral – čuvanje i opsluživanje zapovijedi; liturgiku – krstite; pastoral = idite u sav svijet. AMEN!


Uzašašće i odgovornost za svijet

Posljednje riječi utemeljuju vjeru u trajnu nazočnost Krista u Crkvi (Mt 20,20 = 18,20). O tom postoji veličan­stven stavak II. vatikanskog koncila: „Krist je u svojoj Crkvi trajno nazočan, osobito u liturgijskim činima … u misnoj žrtvi … u osobi služitelja … pod euharistijskim pri­likama … u sakramentima … u svojoj riječi … kad Crkva moli i psalira …“ (SC 7). Rahner ističe da bi još trebalo dodati nazočnost, izvanredno važnu na Posljednjem sudu (Svesci, br. 14, str. 10 pri dnu): „Što god ste učinili jednomu od najmanje moje braće, meni ste učinili“ (Mt 25,40.45). To je temeljni tekst za civilizaciju ljubavi što je zadaća Kristovih učenika od dana Isusova uzašašća i pre­duvjet za uzašašće naše i svega čovječanstva (usp. GS 38a u završnici).

Doista, ako je Uzašašće posljednja „poema“ Isusova zemaljskog života, posljednji prizor sve zemaljske povijesti jest Posljednji sud. Stoga je i te kako primjereno da se uz Mt 28,18-20 podsjetimo na Mt 25,31-45: Uzašašće i – odgovornost za svijet! AMEN!

Iz knjige: „Sijač je Sin čovječji“, Bonaventura Duda