KRŠĆANSKA ŽENIDBA I DJEVIČANSTVO – SAMO U SNAZI KRISTOVA USKRSA

 

Nije samo jedna Kristova riječ – ona u euharistiji  – „tvrda besjeda, tvrd govor“, kako je onomadne okrstiše Židovi. Među takve tvrde riječi, neshvatljive i osporavane, svakako spada i Kristov nauk – pa dosljedno i nauk Crkve – o ženidbi i djevičanstvu. Ali i za te riječi Isusove vrijedi izjava sv. Petra: „Gospodine, kome drugome da idemo? Ti jedini imaš riječi – riječi i zbilje – života vječ­noga!“ (Iv 6,68). Ne znači da se takvi nauci moraju shvati­ti od prve, bez integracije u cjelokupnu Isusovu objavu. Stoga je, uz ostalo, razumljivo zašto suvremena Crkva pretpostavlja – te sve više to stavlja i kao zahtjev – da budući mladi supružnici, dok sazrijevaju u svojoj ljudskoj zaručničkoj ljubavi, sazrijevaju i u svojoj kršćanskoj vjeri. I to i kao misaonoj cjelini, ali nadasve – kao o sakramentalnom suživotu s Kristom. Doista, bez suživota s Kristom, baš euharistijskoga, nije moguće provoditi istinski ni kršćansku ženidbu ni kršćansko djevičanstvo. Uostalom, to vrijedi za sve oblike i načine kršćanske egzistencije. Isus bi bio vrlo okrutan zakonodavac kada bi samo naređivao. No on nam se sam nudi i kao hrana i kao nadahnuće da bismo – najviše kroz sakramente, ali dakako i molitvu te uzajamna savjetovanja itd. – mogli zapovjeđeno živjeti. Današnja nedjelja još jednom želi da se s Kristom i na tom području najprije što bolje sumislimo, pa da tješnje s njime sakramentalno zaživimo te onda u svoj lepezi ljudske egzistencije doista kršćanski – kao suradnici Božji – za­živimo svoje izabrano životno stanje, ili ženidbu ili djevi­čanstvo.


 

32-nedjelja-kroz-godinu-c

 

Prvo čitanje   2Mak 7, 1-2.9-14
Kralj svijeta uzvisit će nas na život vječni.

Čitanje Druge knjige o Makabejcima
U one dane: uhvatiše sedmoricu braće zajedno s njihovom majkom. Kralj naredi da ih biju bičevima i volovskim žilama: htio ih je prisiliti da jedu zabranjeno svinjsko meso. Jedan od njih progovori u njihovo ime:
„Što nas želiš pitati i od nas saznati? ­Radije ćemo umrijeti nego da prestupimo zakone svojih otaca!“ Drugi izdišući reče: „Ti nam, zlikovče, oduzimaš sadašnji život, ali će nas Kralj svijeta, zato što umiremo za njegove zakone, uskrisiti na život vječni.“ Poslije njega mučili su trećega. On spremno isplazi jezik kad su zatražili i hrabro pruži ruke. Junački reče: „Od neba sam primio ove udove, ali ih zbog njegovih zakona prezirem i nadam se da ću ih od njega natrag dobiti.“
I sam kralj i njegova pratnja zadiviše se hrabrosti mladića koji je prezirao muke.
Kad je taj preminuo, podvrgli su četvrtoga istim mukama. Prije nego što je izdahnuo, reče ovo: „Blago onom koji umre od ruke ljudi, u čvrstoj nadi koju ima od Boga:
da će ga Bog uskrisiti! A ti – za tebe nema uskrsnuća na život!“ Riječ Gospodnja.

_________________________

Ugrožena vjerska sloboda – u ono i u ovo vrijeme

Uz 1. čitanje: Vjera u prekogrobni život spada u neka pratemeljna uvjerenja u čovječanstvu. No treba reći da se ona nije svuda podjednako formulirala te u povijesti religi­ozne misli predstavlja vrlo razgranatu lepezu mnogih obli­ka. I u Starom zavjetu nije se odjednom izvila. U pokajnič­koj misi pjevamo u predslovlju: „U njemu – u Kristu – nam zasja nada blaženog uskrsnuća.“ Istom u svjetlu do­gađaja Kristova uskrsa primili smo puninu Božje objave o našoj prekogrobnoj budućnosti. Knjige o makabejskom ot­poru protiv tuđinskog jarma (u II. st. pr. Krista) svjedoče o visoko razvijenoj uskrsnoj vjeri, i s obzirom na uskrsnuće tijela. Odatle je uzet i današnji odlomak, iz širega sklopa o mučeništvu sedmero braće za bezbožnog tuđinskog kralja Antioha Epifana IV. koji je u Svetom pismu oličenje An­tikrista. I on je sanjao – kao toliki prije njega – da će svoju golemu, ali nehomogenu državu ujediniti ili „homogenizirati“, među ostalim, jednom – makar i nasilno na­metnutom – religijom. Zabranio je obrezanje koje je Ži­dovima bilo svetinjom, uništavao je svitke svetih spisa da zatre utjecaj Svetog pisma, dokidao je blagdane i liturgij­ski ciklus, profanirao je Hram, gdje je podigao Jupiterov lik, što je za pobožne Židove bila prava „Grozota“ (Mk 13,14). Sve se to uvodilo i pod privlačnom, himbenom pa­rolom modernizacije društva itd. Onda, i mnogo puta u povijesti. Sve je to izazvalo narod na otpor koji je bio ne­minovan. Knjiga o Makabejcima nam pripovijeda o div­nim pojedincima koji su umjeli staviti na kocku i sam život za vjernost otačkoj vjeri. Bijaše takav hrabri starac Eleazar (2 Mak 6,18 sl) i, evo, sedmero braće Makabejaca koje su kraljevi ljudi na sve načine htjeli privoljeti novom politič­kom kursu (2 Mak 7). No oni su znali za koje vrednote se valja – i uz cijenu života – opredijeliti. Jedan za drugim redaju se pred vlastodršcima, jedan hrabriji od drugoga, a iz usta svakoga čujemo po jedan članak uskrsne vjere koja ih je hrabrila. Najsimpatičniji nam je najmlađi, kojega so­koli vlastita majka. I to čudesnim riječima koje u isto vrije­me izražavaju njezin osjećaj za misterij života, ali i uvjerenje da život ima svoj izvor, ali i uvir u Bogu. Nitko nam ga dakle ne može oteti, makar ga može na zemlji dokrajčiti« Valja češće u jednom dahu pročitati tu herojsku stranicu Svetog pisma.

_________________________

Otpjevni psalam   Ps 17, 1.5-6.8b.15
Pripjev: Kad se probudim, Gospodine, naužit ću se pojave tvoje.


Počuj, Gospodine pravedni,

i vapaj mi poslušaj,

usliši molitvu iz usta iskrenih!
Korak mi čvrsto prionu za tvoje staze,

ne zasta mi noga na putima tvojim.

Zazivam te, Bože, ti ćeš me uslišiti:

prikloni mi uho i čuj riječi moje.
Sakrij me u sjenu krila svojih

a ja ću u pravdi gledati lice tvoje

i kad se probudim,

naužiti se pojave tvoje.

_________________________

Uz psalam: Uskrsna vjera probija i iz ovog stavka Psal­ma 17. Takva uskrsna vjera krijepi i podržava vjernika u času najteže kušnje. On hrabro stupa naprijed „putima Božjim“, ne mijenjajući svoje uvjerenje nikomu za volju. Osjeća se Bogom zaštićen, kao pilići pod krilima kvočke (usp. Mt 23,37) i orlići pod orlujskim krilom (Izl 19,4 i Pnz 32,11). Uživajmo i u slikovitosti psalama!

_________________________

Drugo čitanje   2Sol 2, 16–3,5
Utvrdio vas Gospodin u svakom dobrom djelu i riječi.

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Solunjanima

Sam Gospodin naš Isus Krist i Bog, ­Otac naš, koji nas uzljubi i koji nam po milosti dade trajno ohrabrenje i dobru nadu, neka ohrabri vaša srca i neka ih učvrsti u svakom dobru djelu i riječi! Uostalom, molite, braćo, za nas da riječ Gospodnja trči i proslavlja se kao i u vas i da se oslobodimo nezgodnih i opakih ljudi. Jer nemaju svi vjere! Ali, vjeran je Go­spodin koji će nas učvrstiti i sačuvati od Zloga. A uzdamo se, u Gospodinu, u vas: da vršite i da ćete vršiti ono što vam zapo­vijedamo. A Gospodin neka upravi srca vaša k ljubavi Božjoj i postojanosti Kristovoj.
Riječ Gospodnja.

_________________________

Samo nek se evanđelje propovijeda

Uz 2. čitanje: Ovaj kratki ulomak iz 2. Poslanice Solunjanima ima sve značajke završnice pravog pisma. Apostol se osjeća intimno povezan sa zajednicom. Kratkim, nepo­vezanim ali srdačnim riječima sokoli ih na revan i ustrajan kršćanski život, preporučuje im svoj apostolat u širenju evanđelja, izražava im svoje najsrdačnije želje. No sve je prožeto dubokim kršćanskim vjerničkim ozračjem. Cijelim odlomkom gospoduje misao na Gospodina Isusa Krista i Boga, našega Oca (r. 16 i 5). Vrhunska želja Pavlova i na­stojanje kršćana treba biti to da gaje ljubav Božju, to jest ljubav prema Bogu i radi Boga prema svim ljudima. Zatim da budu postojani u vjernosti Kristu. Još traje kreševo, ži­vot i pojedinčev i cijele zajednice još se odvija posred ne­volje i protivština ovoga svijeta. Taj je svijet još pod vlašću Zloga, ali koji nije svemoćan. Jest, on je silnik i nasilnik, ali nije Svesilni. Bog je gospodar povijesti: i cijelog čovje­čanstva, i svake epohe i svake „povijesti jedne duše“. A on je „Bog koji nas uzljubi“. Tom kratkom formulom Pavao naznačuje cijeli spasiteljski čin Božji koji se dogodio u Isu­su Kristu. Od Golgote — Bog nas tako „uzljubi“ da nas trajno ljubi. I ta ljubav je neiscrpiva osnovica naše hrab­rosti i nade. U prijevodu smo preferirali riječ hrabrost um­jesto utjeha, no grčka riječ znači oboje. Naša je vjera oh­rabrujuća, pa stoga i utješna. U svemu tom sklopu, Pavao ne zaboravlja najpreče i neodgodive dužnosti: propovijedanje evanđelja. I to u vrijeme i nevrijeme, na svaki način (usp. 2 Tim 4,2). Neke smeta naš prijevod da „riječ Gos­podnja trči“. No to je očit prisjećaj na Ps 147,15: „Brzo trči riječ njegova!“ Riječ se Božja prispodoblja tekliću što s bojnog polja nezaustavljivo trči da porobljenoj prijestol­nici i svemu narodu navijesti Božju pobjedu, novi Božji svijet (usp. Iz 52,7 = Rim 10,15). U svim situacijama svije­ta – nekada tek šutnjom, ali i ona ima svoju rječitost, a nekada samo krvlju – Crkva ima neodložnu dužnost da bude neutrudiva navjestiteljica evanđelja. Tako se ovdje nadovezujemo na sadržaj misijske nedjelje, ali s vrlo širo­kom primjenom tko sve spada pod tu dužnost. Ima li koga tko joj smije izbjeći.

_________________________

Pjesma prije evanđelja   Otk 1, 5a.6b
Isus Krist je Prvorođenac od mrtvih:

njemu slava i vlast u vijeke vjekova! Amen!


Evanđelje   Lk 20, 27-38
Bog nije Bog mrtvih, nego živih.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Pristupe neki od saduceja koji niječu uskrsnuće i upitaše Isusa: „Učitelju! Mojsije nam napisa: Umre li bez djece čiji brat koji imaše ­ženu, neka njegov brat uzme tu ženu te podigne porod bratu svomu. Bijaše tako sedmero braće. Prvi se oženi i umrije bez djece. Drugi uze njegovu ženu, onda treći; i tako redom sva sedmorica pomriješe ne ostavivši djece. Naposljetku umrije i žena. Kojemu će dakle od njih ta žena pripasti o uskrsnuću? Jer sedmorica su je imala za ženu.“
Reče im Isus: „Djeca se ovog svijeta žene i udaju. No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća.“ „A da mrtvi ustaju, naznači i Mojsije kad u odlomku o grmu Gospodina zove Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim. A nije on Bog mrtvih, nego živih. Ta svi njemu žive!“ Riječ Gospodnja.

_________________________

Isus i brak

Uz evanđelje: Nije bilo moguće a da se Isus Učitelj, za­pravo uvijek izazvan, ne izjasni o jednoj od najživotnijih ljudskih zbilja, o braku i – s tim u vezi – o djevičanstvu. Po prvi put nalazimo o tom njegov stav u Besjedi na gori (Mt 5,27-32) odakle katolička Crkva izvodi dva zaključka: 1) ženidba je nerazrješiva i u slučaju preljuba; 2) muž i že­na su preljubnici ako sklapaju nove ženidbe. (Tako Rupčić Lj. u komentaru na to mjesto). Još će se jasnije zauzeti za nerazrješivost braka kad mu farizeji postave pitanje o dopuštenosti otpusta žene: Mt 19,1 sl i Mk 10,1 sl (usp. Lk 16,18). Kad odvagnemo ta mjesta, Isus izjednačuje prava i dužnosti te uzajamne odgovornosti muža i žene u njihovu braku. Isus odrješito zastupa i nerazrješivost braka, koji sa­mo smrt može razriješiti, kao i jedinstvo braka – jedan muž, jedna žena. U isto vrijeme, kod Mateja, Isus naznaču­je da u novom poretku, što ga on uspostavlja, postoji još jedan častan način kako živjeti svoju seksualnost, ne dije­leći je ni s kim, kao u braku, nego živeći je u posvemašnjoj posvećenosti Bogu, dušom i tijelom, sve do u korijene spolnosti. Sveti Pavao će taj nauk razviti napose u velikom odsjeku Prve poslanice Korinćanima o spolnosti uopće (6,12-20), a onda baš u braku i djevičanstvu (1 Kor 7), da svoju misao okruni dosižući najvišu mistiku braka (Ef 5,25 sl). To su samo glavni obrisi novozavjetnog stava prema braku i djevičanstvu. Najvažnije načelo koje je Isus snažno

postavio u vrednovanju braka jest: prvotni plan Boga Stvoritelja (Mt 19,4-8 = Mk 10,6-9). Bog je stvoritelj svega čovjeka, pa stoga i ljudske spolnosti. Ona se može časno i dobro živjeti samo na Božji način. Uz to, recimo, Isus uka­zuje i na nov oblik življenja spolnosti – u posvemašnjoj posveti cijelog bića Bogu i Božjim stvarnostima (Mt 19,10-12 = 1 Kor 7,8.25-35). U dnu svakog od ova dva te­meljna stila stoji, po Pavlu, Božji poziv, ali i slobodno op­redjeljenje svakoga čovjeka koje dakako zahtijeva da se odabrano stanje sa svom kršćanskom mudrošću i ustrajnošću njeguje. O tom sam pisao u dugoj studiji Ženidba i djevičanstvo u svjetlu 1 Kor 7 (BS 49, 1979, br. 1-2, str. 19-40). Usput još budi rečeno, Isus se ne dotiče, bar ne izravno, pitanja plodovitosti braka, pitanja poroda, iako nije beznačajno što se u Marka na stavak o braku nadovezuje stavak o Isusu i djeci (usp. Mk 10,13 sl). No nismo ov­dje obrađivali cjelokupni biblijski nauk o braku, nego sa­mo glavne novozavjetne teme. Očito je da je brak temeljni oblik ljudskog suživota, i to i kao zajednica dvoje supruž­nika i kao obiteljska te šira, rodovna i društvena zajednica. AMEN!

Iz knjige: „U plemenitu srcu“, Bonaventura Duda