TEMELJNA „STRUKTURA“ U CRKVI – LJUBAV

U svakom nedjeljnom krugu, u Godini ABC, ova je nedjelja sva nagnuta k Duhovima. Označuju je evan­đelja: uvijek se uzima odlomak iz tzv. Isusove velikosvećeničke molitve (Iv 17). Isus nadasve moli za što tješnje, najintimnije jedinstvo svojih učenika međusob­no, s njime i po njemu s Ocem. Tom je jedinstvu prauzor i praizvor samo njegovo jedinstvo s Ocem. Vez toga jedinstva jest Duh Sveti. On je poljubac Oca i Sina, on je u Svetoj Trojici na osoban način Ljubav. Ova je nedjelja u posljednje vrijeme, već od pape Pavla VI. posvećena razmišljanju o sredstvima društvenoga priopćivanja. Crkva je na Uzašašće poslana svima na­rodima da im naviješta Isusovu Blagovijest. Ona treba da se posluži svim mogućim časnim i poštenim sredstvi­ma priopćivanja, a to su; radio, tisak, televizija … Ipak, temeljno sredstvo naviještanja evanđelja ostaje riječ. Ri­ječ propovjednika, kateheta … ali i pojedinačnih navjestitelja evanđelja: u obiteljskim, prijateljskim, slu­čajnim razgovorima o Bogu … Dakako, osobito riječ poduprta primjerom života.


7. vazmena nedjelja (B) - uz evanđelje

Prvo čitanje   Dj 1, 15-17.20a.20c-26

Treba da jedan od ovih bude svjedokom njegova uskrsnuća.

Čitanje Djela apostolskih

U one dane ustade Petar među braćom – a bijaše sakupljenog naroda oko sto i dvadeset duša – i reče: „Braćo! Trebalo je da se ispuni Pismo što ga na usta Davidova proreče Duh Sveti o Judi koji bijaše vođa onih što uhvatiše Isusa. A Juda se ubrajao među nas i imao udio u ovoj službi. Pisano je doista u Knjizi psalama: ’Njegova kuća nek opusti, njegovo nadgledništvo nek dobije drugi!’ Jedan dakle od ovih ljudi što bijahu s nama za sve vrijeme što je među nama živio Gospodin Isus – počevši od krštenja Ivanova pa sve do dana kad bî uzet od nas – treba da bude svjedokom njegova uskrsnuća.“ I postaviše dvojicu: Josipa koji se zvao Barsaba a prozvao se Just, i Matiju. Onda se pomoliše: „Ti, Gospodine, poznavaoče svih srdaca, pokaži koga si od ove dvojice izabrao da primi mjesto ove apostolske službe kojoj se iznevjeri Juda da ode na svoje mjesto.“ Onda baciše kocke i kocka pade na Matiju; tako bî pribrojen jedanaestorici apostola.

Riječ Gospodnja.


Prva struktura u Crkvi

Uz 1. čitanje: Crkva nije samo duhovna zajednica, ona se odmah u početku pojavljuje i kao strukturirana zajednica. Eno, odmah nakon uzašašća sabire se u molitvi i u zbijenu zajedništvu čeka obećanoga Duha. Prvi čin te Crkve bijaše: da popuni broj dvanaestorice uče­nika. Vrlo je značajno što u ovakvim zgodama, po Djelima apostolskim, prvi uzima riječ Petar. Tako se od­mah u početku naznačuje njegova specifična služba u Crkvi kako ju je razumjela već prva zajednica. Još jed­nom je spomenut Juda koji je tako jadno proigrao svo­je izabran je. Petar postavlja uvjete koje treba posjedo­vati onaj koji će biti pribrojen dvanaestorici: da je bio u najtješnjoj zajednici života s preduskrsnim Isusom i da je bio svjedok njegova uskrsnuća. I odlučiše baciti kocku. Evo, pojavljuje se – ali u živom organizmu Crkve – prva struktura i, rekli bismo, prva organiza­cija: pristupa se izboru, i to ovaj puta kockom. No ne propustimo zapaziti i izbornu molitvu i njen sadržaj. Kroz vrlo jednostavne oblike ljudskih struktura učenici prepoznaju Božju volju. Bio je to, rekli bismo, prvi konklave. Dvanaest apostola i, kako je odmah na početku ovog čitanja spomenuto, oko 120 duša – to je novi Iz­rael Božji.


Otpjevni psalam   Ps 103, 1-2.11-12.19-20ab

Pripjev: Gospodin u nebu postavi prijestolje svoje.

Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina
i sve što je u meni, sveto ime njegovo!
Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina
i ne zaboravi dobročinstava njegovih!

Jer kako je nebo visoko nad zemljom,
dobrota je njegova s onima koji ga se boje.
Kako je istok daleko od zapada,
tako udaljuje od nas bezakonja naša.

Gospodin u nebu postavi prijestolje svoje
i kraljevska vlast svemir mu obuhvaća.
Blagoslivljajte Gospodina, svi anđeli njegovi,
vi jaki u sili što izvršujete naredbe njegove.


Uz psalam: Pjevajmo ovaj psalam iz srca i duše prve zajednice Kristovih učenika. Oni su se osjećali predme­tom Božje brige i ljubavi. Naročito su proživljavali nje­govo milosrđe, njegovu oprosnu ljubav.


Drugo čitanje   1 Iv 4, 11-16

Tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu.

Čitanje Prve poslanice svetog Ivana apostola

Ljubljeni, ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge. Boga nitko nikada ne vidje. Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama, i ljubav je njegova u nama savršena. Po ovom znamo da ostajemo u njemu i on u nama: od Duha nam je svoga dao. I mi smo vidjeli i svjedočimo da je Otac poslao Sina kao Spasitelja svijeta. Tko ispovijeda da je Isus Sin Božji, Bog ostaje u njemu, i on u Bogu. I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj. Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu.

Riječ Gospodnja.


Crkva – zajednica ljubavi

Uz 2. čitanje: Jeste li zamijetili: u liturgiji sve Iva­nove poslanice počinju nagovorom: „Ljubljeni!“ Kad se čita Pavao, nagovor počinje s „Braćo!“ Kod drugih apo­stola s „Predragi!“ Kod Ivana, dakle, „Ljubljeni!“ Bu­dući da smo bez ikakve svoje zasluge mi od Boga lju­bljeni, osjećamo kao temeljni zakon te Božje ljubavi u nama da ljubimo jedni druge. Štoviše, Bogu kao nevid­ljivomu i ne možemo iskazati djelotvornu ljubav, stoga smo upućeni da – radi Boga – djelotvorno ljubimo jedni druge. Neka nam ne dojadi da si posvješćujemo taj tipičan Ivanov glagol: Bog ostaje u nama – mi ostajemo u njemu i on u nama. Po čemu? Po ljubavi. A da­rovatelj i njegovatelj te ljubavi Božje u nama jest sam Duh Sveti koji nam je darovan. Pavao će reći: „Ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom ko­ji nam je dan“ (Rim 5,5). Završna rečenica djeluje kao najsavršenija definicija Boga. Nitko se do takve defi­nicije nije vinuo doli Ivan: „Bog je ljubav“. Rekli bismo: „Bog je sama ljubav.“ Stoga je ljubav preduvjet da tko ostane u Bogu i Bog u njemu. Gdje je Ivan nau­čio, kako li se vinuo do takve spoznaje Boga? Nije li to bilo onoga Petka kada je stajao podno križa Isusova i shvatio kao nikada ni prije ni poslije Isusovu riječ Nikodemu: „Bog je tako ljubio svijet da je Sina svojega predao …“


Pjesma prije evanđelja   Iv 14, 18

Neću vas ostaviti siročad, govori Gospodin: idem i doći ću k vama, radovat će se srce vaše.

Evanđelje   Iv 17, 11b-19

Neka i oni budu jedno kao i mi!

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i pomoli se: „Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi. Dok sam ja bio s njima, ja sam ih čuvao u tvom imenu, njih koje si mi dao; i štitio ih, te nijedan od njih ne propade osim sina propasti, da se Pismo ispuni. A sada k tebi idem i ovo govorim u svijetu da imaju puninu moje radosti u sebi. Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet, tako i ja poslah njih u svijet. I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini.“

Riječ Gospodnja.


U svijetu – ali ne od svijeta

Uz evanđelje: U sva tri nedjeljna kruga (ABC) čita se odlomak iz tzv. Isusove velikosvećeničke molitve (Iv 17). U sklopu Ivanova evanđelja ta molitva pretječe Mu­ku Isusovu: Isus u tu molitvu sažimlje one nakane na koje će se na Veliki petak žrtvovati Ocu. To nije samo molitva za apostole nego i za sve nas. I za svakoga od nas, za svakoga kršćanina. Svi smo mi u svijetu, ali ne od svijeta: pripadamo Bogu i radi Boga jedni drugima. I kao takvi imamo u svijetu misiju: da budemo kvasac svijeta. Isus moli za nas: da nas njegov Otac čuva u broju onih koji zazivaju njegovo ime. Moli da na sliku jedinstva Oca i Sina svi mi, kršćani, budemo jedno. „Jedno srce i jedna duša“ reći će Djela apostolska (4,32). Svijet će učenike susretati s mržnjom, no oni treba da ostanu u svijetu. Isus samo mola Oca da ih očuva od Zloga, od Sotone. Molitva je sva uronjena u ozračje sve­tosti. Počinje zazivom: „Oče sveti!“ Isus moli za posve­tu svojih učenika, što u biblijskom jeziku znači da bu­du posve zauzeti Božjom slavom i Božjim zbiljama. Vr­hunska zbilja jest istina, Božja istina. To je sam Bog i sva dobra koja su u njemu za svakoga čovjeka i za ci­jelo čovječanstvo. Budu li posvećeni istini, postat će Bo­žji poslanici u svijetu kako bi sav svijet upoznao i pri­znao pravoga Boga i onoga kojega on posla, Isusa Kri­sta. Na tu nakanu Isus sada i sam sebe posvećuje: u pot­punom žrtvenom sebedarju na križu prinosi sam sebe Ocu da iz te sebedarne žrtve trajno izvire svetost i po­svećenje njegovih učenika te u vlastitu sebedarju svi­jetu donose poruku spasenja.

Isusova velikosvećenička molitva stavlja nas pred va­žan izbor: da budemo u svijetu ali – ne od svijeta. Treba znati da je izraz „svijet“ u Bibliji višeznačan. On katkada naprosto označuje cijelo čovječanstvo ili cijeli svemir (i čovječanstvo). Drugi puta svijet je čovječan­stvo kojemu treba navijestiti evanđelje: „Idite u sav svijet“ rekao je Isus na dan uzašašća. No postoji pejo­rativno značenje svijeta koje je najcrnje ocrtao baš sv. Ivan u Prvoj poslanici: „Ne ljubite svijeta … Jer što god je svjetsko – požuda tijela i požuda očiju i oholost života – nije od Oca“ (1 Iv 2,15–16). „Svijet“ dakle kod Ivana vrlo često znači ljude otporne Bogu, a iza njihova otpora stoji sam đavao. Njemu je istina Isus oduzeo gospodstvo, ali on ipak još djeluje na kršćane. Isus u svijetu nastupa kao svjetlo koje prosvjetljuje svakoga čovjeka i uzdiže ga nad svijet. Oni koji su pri­hvatili svjetlost nisu više od ovoga svijeta, ali ostaju u njemu da budu „sol zemlje“ i „svjetlo svijeta“. Ne smi­ju zapravo bježati od svijeta, nego se kloniti zla u nje­mu i nadvladati ga vjerom. Kršćani se dakle ne vežu uz svijet, jer ne koristi ništa sav svijet zadobiti, nego stoje u službi njegova otkupljenja. Svjedočanstvom ži­vota po vjeri oni sudjeluju u nadvladavanju zla u svije­tu i u stvaranju novoga neba i nove zemlje – novog, otkupljenog svijeta.

Iz knjige: „Sjeme je riječ Božja“, Bonaventura Duda