ISUS I LJUDI NA RUBU DRUŠTVA

Čovjek na rubu društva. Ničiji. Ni svoj. Otpisani i odbačeni. Žigosani. Osuđenik. Na kojemu je pečat šut­nje: najbolje da se o njemu ni ne govori, a sam – nema ni kome, ni gdje bilo što reći. Isus je na strani takvih. On je baš njihov Spasitelj. Preferencijalno, pretpostav­ljajući ih drugima. Nije li rekao: „Nisam li došao k iz­gubljenim ovcama doma Izraelova?“ (Mt 15,24; Lk 19,10 …). A mi? Volimo „uspostavljene odnose“ u druš­tvu, u Crkvi. Volimo se „kretati“ među uglednima, pri­znatima, utjecajnima … Evanđelje nas stalno stavlja u neugodan položaj!


6. nedjelja kroz godinu (B) - uz evanđelje

Prvo čitanje   Lev 13, 1-2.45-46
Neka je gubavcu stan izvan tabora.

Čitanje Levitskog zakonika
Reče Gospodin Mojsiju i Aronu:
„Ako se kome na koži pojavi oteklina ili lišaj ili bjelkasta pjega što bi bila nagovještaj gube na koži njegova tijela, neka se takav dovede svećeniku Aronu ili kojemu od njegovih sinova svećenika. Onaj koji se bude ogubavio, neka nosi rasparanu odjeću; kosa neka mu je raščupana; gornju usnu neka prekrije i viče: ’Nečist! Nečist!’ Sve dok na njemu bude bolest, neka nečistim ostane, a kako je nečist, neka stanuje nasamo: neka mu je stan izvan tabora.“
Riječ Gospodnja.


Nečist i izopćen

Uz 1. čitanje: Ovaj izvadak zakonika Starog zavjeta, znamo, predstavlja za ono vrijeme nužnu „predostrožnost“ da bi se izbjegla epidemija zaraze. Zakon je bio veoma strog, ali je ozakonio i postupak prije kojega se nitko nije smio smatrati „nečistim“, zaraženim (o tom govore susljedni redci koji su izostavljeni, zbog kratko­će, u nedjeljnom čitanju). No tko je napokon proglašen „nečistim“ bio je zapravo „izopćen iz društva“, iz za­jednice Božjega naroda. Sam je na se morao svakoga upozoravati da ga se svatko čuva. Uživimo se u bespo­moćnu, ljudski krajnje ugroženu situaciju takva čovjeka. Takav se čovjek usudio prići k Isusu. Takvu čovjeku Isus se sagiba i – dotiče ga se da bi ga ozdravio.


Otpjevni psalam   Ps 32, 1-2.5.11
Pripjev: Utočište ti si moje, radošću me spasenja okružuješ.

Blažen onaj kome je grijeh otpušten,
kome je zločin pokriven!
Blago čovjeku kome Gospodin
ne ubraja krivnju
i u čijem duhu nema prijevare!

Grijeh svoj tebi priznah
i krivnju svoju više ne skrivah.
Rekoh: „Priznat ću Gospodinu
prijestup svoj“,
i ti si mi krivnju grijeha oprostio.

Radujte se Gospodinu i kličite, pravedni,
kličite svi koji ste srca čestita!


Čovjek zgažen grijehom

Uz psalam: Pripjev nas već ispunjava radošću s is­kazanoga milosrđa Isusova. No Ps 32 prenosi čitavu si­tuaciju na drugu razinu: na čovjeka zaražena grijehom. Možda se i nas više doima guba kao tjelesna bolest. A ipak, postoje tolike bolesti duše i duha (često i te kako zazorne i u društvu i u Crkvi) koje su potrebne Božjeg i ljudskog milosrđa. Ili bolje – naprosto čiste ljubavi (jer i „milosrđe“ može potrebnika vrijeđati). I takvi mogu ra­čunati na Boga. I na ljude koji su Božji.


Drugo čitanje   1Kor 10,  31 – 11,1
Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima
Braćo:
Ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite. Ne budite na sablazan ni Židovima, ni Grcima, ni Crkvi Božjoj, kao što i ja svima u svemu ugađam ne tražeći svoju korist, nego što koristi mnogima na spasenje. Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov.
Riječ Gospodnja.


Postupati kao Isus

Uz 2. čitanje: Nije potrebno da 2. čitanje uvijek us­klađujemo sa temeljnom nedjeljnom porukom koja se izvija iz 1. čitanja, psalma i evanđelja. Pavao nas upo­zorava na nekoliko temeljnih kršćanskih stavova.

Prvo, sve što radimo i trpimo, svu svoju ljudsku aktivnost – sve osim grijeha – treba da smatramo proslavom Boga (tu misao ponavlja i Kol 3,17). Odatle poznata lozinka sv. Ignacija i Isusovačkog reda: „Sve na veću slavu Bo­žju?

Drugo, kršćanin (i Crkva) nastoje se prilagoditi drugim ljudima u svemu što nije grijeh. Crkva ne može biti u službi evanđelja ako je prema ljudima kruta. A još manje to može biti pojedini kršćanin.

Treće, Pavao nas upućuje na temeljno načelo kršćanskoga savršen­stva: u svemu postupati kao Isus. A on se doista u svemu – osim u grijehu – prilagodio ljudima da ih može spasiti (usp. Heb 4,15).


Pjesma prije Evanđelja   Lk 7, 16
Prorok velik usta među vama!
Pohodi Bog narod svoj!

Evanđelje   Mk 1, 40-45
I odmah nesta s njega gube i očisti se.

Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Dođe k Isusu neki gubavac, klekne i zamoli: „Ako hoćeš, možeš me očistiti!“ Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: „Hoću, budi čist!“ I odmah nesta s njega gube i očisti se. Isus se otrese na nj i odmah ga otpravi riječima: „Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo.“ Ali čim iziđe, stane on uvelike pripovijedati i razglašavati događaj tako da Isus više nije mogao javno ući u grad, nego se zadržavao vani na samotnim mjestima. I dolažahu k njemu odasvud.

Riječ Gospodnja.


Hoću, budi čist!

Uz evanđelje: Zamislimo se u taj susret: gubavac – Krist. Stavimo se u kožu gubavca. Kolika smionostznao je da ne smije prići; kolika vjeraslutio je da mu se pruža jedinstvena šansa u susretu s ovim jedin­stvenim „čovjekom“; koliko predanje i finoća„Ako hoćeš …“ Stavimo se u kožu Isusovu. Prije svega, koje li spremnosti i dočekljivosti! Na gubavčevu riječ: „Ako hoćeš“ on odmah nadovezuje, kao da je samo to čekao i samo radi toga došao: „Hoću!“ Ali još više! Mogao ga je ozdraviti riječju, izdaleka. No on zna za čim žudi otpisani, za dodirom. „Isus ganut pruži ruku i dotače ga se!“ Da ga i nije izliječio na tijelu, koliko bi mu zdravlje darovao taj prijateljski dodir, doticaj. Sada pročitajmo posljednju Pavlovu riječ iz poslanice: ona nas uvodi u evanđelje: „Budimo nasljedovatelji Kristo­vi.“ U stotinu prilika svagdašnjega života, u pristupu i postupku jedni s drugima.

Zanimljivo, Isus – osobito u Markovu evanđelju – izbjegava publicitet. Istina, nerazdvojivo se povezuje njegova propovijed i njegovo čudotvorstvo. No Isus ne želi brze učinke, masovna uzbuđenja. On hoće da nje­gova riječ pusti duboka korijena u srcima, pa i onda kada je ne prate čuda. Egzegeti ističu i ovo: Isus se, u Marka, stalno susteže publicitetu već i stoga što je – neuhvatljiv, nedokučiv. Isus ostaje tajna, misterij u ko­ji se ulazi samo s vjerom koja se iskazuje kao poklon. Poklon u oba smisla: iskaz počasti i dar. Da li živimo u poklonu Isusu? AMEN!

Iz knjige: „Sjeme je riječ Božja“, Bonaventura Duda