SEBEDARNOJ BOŽJOJ LJUBAVI UZVRATITI SVOJIM SEBEDARJEM

„Ljubav nije ljubljena“, govorio je plačući sv. Franjo. Religiozan je čovjek, kršćaninčovjek osjetljiv za ljubav Božju. No nikada ne bi čovjek pomislio do koje je mjere Bog, Otac, kadar da ljubi. To je samo Bog sam, po svojemu Sinu, mogao objaviti. I nije to objavio kao neku „istinu“, kao neku teoriju ljubavi. Isus na križ raspeti  – On je ta utjelovljena i do vrhunca ostvarena ljubav Božja. I to prema nama. Prema svakom čovjeku. Nije moguće da čovjek do dna razumije tu ljubav. To bi značilo do dna razumjeti Boga. A Bog je veći od nas. Veći je i u ljubavi. Baš u ljubavi. To je na svoj način izrekao sv. Pavao: „Zbilja, jedva bi za pravednika tko umro … a Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije (Rim 5,7-8).


4. korizmena nedjelja (B) - uz evanđeljePrvo čitanje   2Ljet 36, 14-16.19-23
Srdžba se i milosrđe Gospodnje očituje prognanstvom i izbavljenjem naroda.

Čitanje Druge knjige Ljetopisa
U one dane: Svi su svećenički poglavari i narod gomilali nevjeru na nevjeru slijedeći gnusna djela krivobožačkih naroda, oskvrnjujući dom Gospodnji, posvećen u Jeruzalemu. Gospodin, Bog njihovih otaca, slao je k njima zarana svoje glasnike, slao ih svejednako, jer mu bijaše žao svojega naroda i svojega prebivališta. Ali su se oni rugali Božjim glasnicima, prezirući njegove riječi i podsmjehujući se njegovim prorocima, dok se nije podigla Gospodnja jarost na njegov narod te više nije bilo lijeka. Spalili su Božji dom, oborili jeruzalemski zid i sve utvrde njegove vatrom spalili. One što izbjegoše maču odvede Nabukodonozor u Babilon u sužanjstvo. Postali su robovi njemu i njegovim sinovima, dokle nije nastalo perzijsko kraljevstvo. Da bi se ispunila riječ koju Gospodin reče na Jeremijina usta: „Dokle se zemlja ne oduži svojim subotama, počivat će za sve vrijeme u pustoši dok se ne ispuni sedamdeset godina.“ Ali prve godine perzijskoga kralja Kira, da bi se ispunila riječ Gospodinova objavljena na Jeremijina usta, podiže Gospodin duh perzijskoga kralja Kira te on oglasi po svemu svojem kraljevstvu usmeno i pismeno: „Ovako veli perzijski kralj Kir: ’Sva zemaljska kraljevstva dade mi Gospodin, Bog nebeski. On mi naloži da mu sagradim dom u Jeruzalemu, u Judeji. Tko je god među vama od svega njegova naroda, Bog njegov bio s njim, pa neka ide onamo!’“

Riječ Gospodnja.


Čudnovati su putovi Božjeg spasenja

Uz 1. čitanje: To je završetak Knjige Ljetopisa. S jedne strane pokazuje kako je duboko – i to ne jedanput u povijesti  – pao Izabrani narod.

Bog je morao posezati za teškim lijekovima. Kazne Božje u povijesti uvijek su, kako teologija voli reći, medicinalne: žele da ozdrave i izliječe zloću ljudi. No, kazna Božja nije posljednja Božja riječ u povijesti: Bog se uvijek očituje kao Spasitelj. Odjednom na pozornici povijesti zaigra čak i poganski kralj – ovdje Kir – i povijest se okreće u prilog Božjemu narodu.


Otpjevni psalam   Ps 137, 1-6
Pripjev: Nek mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ja ikada.

Na obali rijeka babilonskih
sjeđasmo i plakasmo
spominjući se Siona;
o vrbe naokolo
harfe svoje bijasmo povješali.

I tada porobljivači naši
zaiskaše od nas da pjevamo,
mučitelji naši – da se veselimo:
„Pjevajte nam pjesmu sionsku!“

Kako da pjesmu Gospodnju pjevamo
u zemlji tuđinskoj!
Nek se osuši desnica moja,
Jeruzaleme, ako tebe zaboravim!


Uz psalam: Ovaj je Ps 137 poznata Prognanikova pjesma. Ovjekovječio ju je Verdi u svojoj operi Nabucco, u žalopojci „Va pensiero-Leti misli“. Čežnja koja rađa pokajanjem, a pokajanje povratkom … Možda ćeš i ti osjetiti čežnju za, možda, razorenim Hramom Božjim, u svom srcu. Ili čežnja za nebeskim Jeruzalemom, dok si na putu posred zemaljskih nesuvislosti …


Drugo čitanje   Ef 2, 4-10
Mrtvi grijesima, milošću ste spašeni.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Efežanima
Braćo:  Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa, oživi zajedno s Kristom – milošću ste spašeni! – te nas zajedno s njim uskrisi i posadi na nebesima u Kristu Isusu: da u dobrohotnosti prema nama u Kristu Isusu pokaže budućim vjekovima preobilno bogatstvo milosti svoje. Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao. Njegovo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo.

Riječ Gospodnja.


Bog – bogat milosrđem

Uz 2. čitanje: Ove je nedjelje baš 2. čitanje najtješnje naslonjeno uz evanđelje. Zaustavimo se na prvim riječima. I zapazimo u hrvatskom (slično je i u latinskom) igru riječi, ali kako duboku! Bog bogat milosrđem! Kad Stari Zavjet želi istaći što samo Bog može učiniti, što je njemu jedinome svojstveno, onda se ne zanosi ni Božjom snagom ni Božjom silom nego Božjim milosrđem. Stari latinski prijevod to izriče: „Milosrđe je njegovo nad svim djelima njegovim“ (usp. Ps 145,9). To kaže i hebrejska istina: „Do neba je, Bože, dobrota tvoja“ (Ps 57,11). Pravi posao Božji jest opraštati i smilovati se. Do koje mjere? To nam žele reći uzavreli redci ove poslanice: U Kristu uskrslom već smo sada svi mi – suuskrsli, zajedno s njima posjednuti zdesna Ocu … To bogatstvo Božje milosti još se u pu­nini i nije pokazalo. Ono je stvar naše velike, eshatološke budućnosti. No već sada mi u tom sudjelujemo: sam Bog u nama djeluje po našoj dobrotvornosti. Božje smo djelo – za dobra djela! Dakako, i naše najveće djelo – nasljedujući Boga – jest uzajamna, praštajuća i podržavajuća ljubav.


Pjesma prije Evanđelja   Iv 3, 16
Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca; tko god u njega vjeruje, ima život vječni.

Evanđelje   Iv 3, 14-21
Bog je poslao Sina na svijet da se svijet spasi po njemu.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Reče Isus Nikodemu: „Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni. Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega. A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena.“

Riječ Gospodnja.


Da li je moguće da Bog tako ljubi

Uz evanđelje: Po Ivanovu evanđelju ovaj odlomak spada u krsnu inicijaciju, u uvođenje u kršćanstvo. A uvoditelj je sam Isus. U jednom divno stiliziranom razgovoru s Nikodemom, koji se može nazvati idealnim nacrtom svakog pastoralnog razgovora. Budimo ovaj čas mi Nikodem. I dajmo Isusu da nas uvede u razumije­vanje najdubljeg otajstva kršćanstva: otajstva Božje ljubavi. One ljubavi po kojoj Bog, Otac, Sina svoga jedinca predade za nas. Zato da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne … Ovo je evanđelje krcato izazovima.

Potrebno je razviti u sebi ukus za tzv. tipologiju, tako važnu za razumijevanje Biblije: događaji i prizori SZ-a oslikavaju Novi zavjet. Eno, Mojsije je podigao mjedenu zmiju u pustinji da tko je pogleda ozdravi od smrtonosnog ujeda zmija ljutica (Usp. Knjiga Brojeva 21,4-9 i Mudr 16, 6-10). To je slika: što je za nas Isus na križu, Isus Raspeti – naš Spasitelj. Sam pogled na njega već je spasonosan! A koliko istom zajedništvo s njime: po supatnji i sutrpljenju. A što tek zajedništvo s njime po euharistiji! Dok se hranimo njegovim tijelom, on nas ozdravlja od svakoga otrova grijeha, zla, sebičnosti …

Vrhunska Isusova objava o neslućenoj Božjoj ljubavi bliska je onoj Pavlovoj: „Bog Sina svojega ne poštedje nego ga za sve nas ‘preda’ (Rim. 8,32). U oba izričaja u pozadini stoji i opet tipologija: Abraham koji je spreman Bogu žrtvovati-darovati sina jedinca, ali ga je Bog „poštedio“, (usp. Post 22,12). No sebe Bog nije pošte­dio, nije Sina svojega poštedio, nego ga je predao. U tom glagolu predati Ivan naznačuje dvoje: Bog ga je nama predao-darovao, za nas ga je predao-žrtvovao.

Ako igdje u Sv. pismu, u ovom odlomku Ivanovu Bog je nadasve Spasitelj. S koliko je to emfaze Ivan izrekao: da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni … da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne … I nadasve, s novom upornošću: „Ta Bog nije poslao Sina na svijet da on osudi svijet …“

Ali uza svu tu ljubav Božju, bit će ljudi koji će se ljubavi uporno i otporno zatvarati. Nigdje kao ovdje nije Isus s tako malo riječi naznačio svu dramatičnost (i tragičnost) vjere i nevjere.

U konačnici sve je u tom, koliko smo osjetljivi za Božju ljubav. Koliko Božjem sebedarju odgovaramo svojim sebedarjem. I to najčešće – radi Boga darujući sebe drugima. AMEN!

Iz knjige: „Sjeme je riječ Božja“, Bonaventura Duda