ISUSOV KORIZMENI BIČ

Korizmene nedjelje razvijaju velike teme kršćanstva. Pružaju vrlo snažna osvjetljenja kršćanske egzistencije. U središtu poruke današnje nedjelje stoji: novi Hram – novo bogoštovlje (Ivanovo evanđelje). Odatle možemo bolje utkati u jedinstvenu poruku nedjelje i 1. čitanje: Dekalog – Deset zapovijedi Božjih kao oblik bogoljublja i čovjekoljublja, kao pravi način štovanja Boga. A kako sva korizma smjera k Velikom petku i Uskrsu 2. čitanje nas upućuje u srž kršćanskoga vjero­vanja: mudrost križa. Čovjek se spašava po Isusovu križu i trpljenju i – po svojem sutrpljenju i suraspeću s njim. Evanđelje nas suočuje s vrlo važnom činjenicom. U Isusovo vrijeme dirnuti u najveću baštinjenu svetinju naroda, u Hram i cjelokupni hramski pogon – bijaše svetogrđe. A Isus je to ipak učinio, i to s jarošću. Po­remetio je ustaljeni poredak, ugrozio određenu sigurnost. Što je umjesto toga čvrsto ponudio? Dok to ne shvatimo, sigurno nismo shvatili ni samoga Isusa. U deset zapovijedi čujmo – Božji nagovor.


3. korizmena nedjelja (B) - uz evanđelje

Prvo čitanje   Izl 20,1-3.7-8.12-17
Zakon bijaše dan po Mojsiju.

Čitanje Knjige Izlaska
U one dane: Bog izgovori sve ove riječi: „Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene. Ne uzimaj uzalud imena Gospodina, Boga svoga, jer Gospodin ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo. Sjeti se da svetkuješ dan subotni. Poštuj oca svoga i majku svoju da imadneš dug život na zemlji koju ti daje Gospodin, Bog tvoj. Ne ubij! Ne učini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga! Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga!“

Riječ Gospodnja.


Uz 1. čitanje: U drevnim vremenima prvog kršćan­stva u Korizmi se pripravnicima na krštenje (katekumenima) susljedno na svečan način predavao: Dekalog – Vjerovanje – Očenaš. Da to što bolje razumiju, da nauče napamet i u život provode. No to nisu puke formule ili – formulari. Već Stari Zavjet u svojim najboljim tekstovima promatra Dekalog ili Deset zapo­vijedi Božjih kao sredstvo usklađenja s Bogom. I to ne samo voljnog usklađenja nego baš voljenog.

Bog nam nije dao deset zapovijedi kao teret na ra­mena da se „pokaže“ da je Veći i Jači od nas. Da ima pravo komandirati. Naprotiv! On nam je otkrio one nutarnje zakone po kojima nas je zamislio i stvorio da bismo što bolje postojali. Ali kako smo razumna i volj­na stvorenja, on hoće da budemo njegovi sustvaratelji. Ne samo u svemu neživu stvorenju. Bog hoće da i sami sebe – i kao pojedinci i kao udružena bića (u obitelj, u Crkvu, u državu, u društvo …) – dorađujemo i iz­građujemo. Taj prijateljski i saveznički vid zapovijedi podosta je zamračen u našem kršćanstvu. Božje zapovijedi više doživljavamo pod glagolom morati (riječ mo­ral inače nema veze s tim glagolom) nego – voljeti. A ipak, zapovijedi su Božje tako formulirane da je u nji­ma naglašen osobni suodnos između Ti-ja: ja naspram Bogu i naspram drugim ljudima. Čovjek dakle treba da vrši Božji zakon jer ljubi Boga, pa je stoga i ljubljen od Boga. A taj isti zakon štiti i promiče ljubav prema ljudima. Iza svake negativne zapovijedi stoji po­zitivna: poštivanje Boga i ljudi – života, spola, imut­ka, dobra glasa, poštenih suodnosa itd.


Otpjevni psalam    Ps 19, 8-11
Pripjev: Gospodine, ti imaš riječi života vječnoga!

Savršen je zakon Gospodnji,
dušu krijepi;
pouzdano je svjedočanstvo Gospodnje,
neuka uči.

Prava je naredba Gospodnja,
srce sladi;
čista je zapovijed Gospodnja,
oči prosvjetljuje.

Neokaljan strah Gospodnji,
ostaje svagda;
istiniti sudovi Gospodnji,
svi jednako pravedni.

Dragocjeniji od zlata,
zlata čistoga;
slađi od meda,
meda samotoka.


Zakon Božji vredniji od zlata

Uz psalam: Pripjev je uzet iz Petrove riječi Isusu u Kafarnaumu: „Ti imaš, riječi života vječnoga“ (Iv 6,68). Taj pripjev ističe glavnu vrijednost Božjega zakona: to je zakon života, i to života vječnoga. Po Ps 19,8-11 zakon je Božji najveća dragocjenost i vrijednost čovje­kova. Što je zlato, što je med … ! On nam omogućuje da živimo u nenarušenoj ljubavi i zajedništvu s Bogom i ljudima.


Drugo čitanje   1Kor 1, 22-25
Propovijedamo Krista raspetoga:
ljudima sablazan, a pozvanicima Božjima mudrost.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima
Braćo: Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju mudrost. Jer ludo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi.

Riječ Gospodnja.


Sok za Židove – mudrost za kršćane

Uz 2. čitanje: Ova tri retka predstavljaju, možemo reći, temeljni ključ kršćanstva. Koliko god su nam Isu­sov križ i njegovo trpljenje zakriveni zagonetkom (ni­kada ih nećemo odgonetati do kraja dok smo živi), oni nam otkrivaju Božji plan spasenja. Stoga vjerujemo da iza križa i trpljenja stoji Očeva mudrost i Očeva ljubav. Tako je sam Isus prigrlio križ i u plamenu ljubavi Božje izgorio na svom križu kao žrtva (usp. Heb 9,14). Ništa za Židove nije bilo šokantnije nego da se Nevidljivi pojavi u Vidljivome, Bog u Kristu Isusu. Ni­šta za Grke luđe nego da bi Bog trpio. A nama je to – darom Duha Svetoga, darom vjere – sama Mudrost Božja (grčki: Sofia tou Theou). Toj je Božjoj Mudrosti, Kristu kao Božjoj snazi i mudrosti, podignut najljepši hram Svete Sofije u Carigradu.


Pjesma prije Evanđelja   Iv 3, 16
Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca; tko god u njega vjeruje, ima život vječni.

Evanđelje   Iv 2, 13-25
Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
Blizu bijaše židovska Pasha. Stoga Isus uziđe u Jeruzalem. U Hramu nađe prodavače volova, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede. I načini bič od užeta te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče: “Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku.“ Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: Izjeda me revnost za dom tvoj. Nato se umiješaju Židovi i upitaju ga: „Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti?“ Odgovori im Isus: „Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.“ Rekoše mu nato Židovi: „Četrdeset i šest godina gradio se ovaj hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?“ No on je govorio o hramu svoga tijela. Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći te povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče. Dok je boravio u Jeruzalemu o blagdanu Pashe, mnogi povjerovaše u njegovo ime promatrajući znamenja koja je činio. No sam se Isus njima nije povjeravao jer ih je sve dobro poznavao i nije trebalo da mu tko daje svjedočanstvo o čovjeku: ta sam je dobro znao što je u čovjeku.

Riječ Gospodnja.


Zagonetka o novom Hramu

Uz evanđelje: Nije svejedno kakav ćemo naslov dati ovom Ivanovu odlomku: Isus čisti Hram ili Isus naviješta svoju muku i uskrsnuće ili Isus naviješta novi Hram, novi način bogoštovlja. Ovaj događaj donose i ostala trojica evanđelista (sinoptici: Mt 21,12-13; Mk 11,15-17; Lk 19,45-46). No Ivan je u isto vrijeme iscrpniji i živopisniji od njih, a u događaju otkriva teološku dubinu. I povrh toga, on smješta događaj na početak Isusova djelovanja. Tako cijelo Ivanovo evanđelje stoji pod zna­kom uspostave novoga bogoštovlja.

Zapazimo najprije hramski vašar. Odjednom Isusa zahvaća mesijanski žar, a u isto vrijeme svijest da je to „kuća Oca mojega“. Kojom snagom, kojim li auto­ritetom Isus nastupa! No to nije bila samo uspostava reda u kući Očevoj. Očevici su dobro zapazili da je po­srijedi nešto više, netko viši. Stoga pitaju za ovlast. Neka im pokaže znak da je za to ovlašten. Isus očito, ali prikriveno ukazuje na svoje buduće uskrsnuće. Tada će sam Bog, Otac, pokazati bjelodano da je na njegovoj strani, na strani svojega Sina utjelovljenoga.

No Ivan ide dalje, bar dok piše Evanđelje. On u svjetlu Duhova, retrospektivno – gledajući unatrag, još bolje razumije cijelu situaciju: Isus je govorio o Hra­mu svojega tijela. Što to znači? Za Židove je materi­jalni Hram bio mjesto Božje prisutnosti i blizine. Tu su Židovi nekako iz najbližega doživljavali Boga, su­sretali se s njim. Odsada, „mjesto“ Božje prisutnosti bit će samo tijelo Isusovo. On sam. Ta on je, po proroštvu, Emanuel što znači S-nama-Bog. Već je u Proslovu Ivan zapisao, doslovno: „I Riječ (Sin Božji) tijelom postade i ušatori se u-među nama“. To tijelo njegovo, puno uskrsnog dinamizma, među nama je i u nama po Euharistiji.

I mi sami postajemo „Hram Duha Svetoga“ (1 Kor 6,19) jer „Duh Božji prebiva u nama“ (Rim 8,9.11). Sve što radimo, sve što jesmo – ako živimo usklađeni s Bogom (po Dekalogu) – sve naše bogoljublje i bratoljublje postaje proslava Boga kojega – kao bogonosci – pronosimo svijetom. No nije li potrebno da Isus ove korizme, možda i bičem, očisti taj naš hram? AMEN!

Iz knjige: „Sjeme je riječ Božja“, Bonaventura Duda