I TI SI POZVANIK BOŽJI

Crkvena godina ima svoj program. Razlama se nekako u dva dijela. U provom krugu usredotočujemo se na proslavu, spomenčin velikih Kristovih misterija. Velimo „misterija“ jer što se s njime dogodilo, on želi da se s nama dogodi: njegov zemaljski rođendan. On uključuje naše trpljenje u misterij svoga Velikog petka. Njegov Uskrs treba da nas već sada zahvaća te živimo kao uskrsnici dok ne postanemo sudionici njegove konačne uskrsne pobjede, itd. Drugi krug crkvene godine, tzv. nedjelje kroz godinu (od Bogojavljenja do Korizme, od Duhova do Došašća) razvijaju trogodišnji krug Isusova učiteljevanja. Krist sada okuplja nas, sadašnje vjernike, da mu budemo pažljivi i vjerni učenici. Nama danas za naše vrijeme, za naš trenutak upravlja i ove nedjelje svoju riječ. Upravo o tom da postanemo i ostanemo njegovi učenici i – da rastemo u svome učeništvu.


2. nedjelja kroz godinu (B) - uz evanđelje

Prvo čitanje   1Sam 3, 3b-10.19

Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša!               

Čitanje Prve knjige o Samuelu

U one dane: Samuel je spavao u svetištu Gospodnjem, ondje gdje je bio Kovčeg Božji. Tada Gospodin zovnu Samuela. On odgovori: „Evo me!“ I otrča k Eliju i reče: „Evo me! Ti si me zvao!“ A Eli reče: „Ja te nisam zvao. Vrati se i spavaj!“ On ode i leže. I Gospodin opet zovnu Samuela. Samuel usta, ode k Eliju i reče: „Evo me! Zvao si me!“ A Eli odgovori: „Ja te nisam zvao, sine moj! Vrati se i spavaj!“ Samuel još nije poznavao Gospodina, još mu ne bijaše objavljena riječ Gospodnja. I Gospodin zovnu Samuela treći put. On usta, ode k Eliju i reče: „Evo me! Zvao si me!“ Sada Eli razumje da je Gospodin zvao dječaka. Zato reče Samuelu: „Idi i lezi; ako te zovne, ti reci: ’Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša.’“ Samuel ode i leže na svoje mjesto. I dođe Gospodin i stade i zovnu kao prije: „Samuele! Samuele!“ A Samuel odgovori: „Govori, sluga tvoj sluša.“ Samuel je rastao, a Gospodin je bio s njim i nije pustio da ijedna od njegovih riječi padne na zemlju.

Riječ Gospodnja.


Uzorno biblijsko zvanje

Uz 1. čitanje: Jahve tri puta zove dječaka Samuela, zove dok se dijete nije snašlo. Dok nije od velikoga svećenika Helija poučeno kako da se prema glasu postavi. Čovjek može biti zatečen Božjim pozivom Glas Božji ne mora da je otprve jasan. Potrebno je sumišljanje s Bogom dok nam se iz dna srca ne vine odlučna riječ: „Govori, Gospodine, tvoj sluša!“ Mladiću, djevojko! Možda baš tebe Bog poziva. Osluškuj njegov poziv u molitvi, u razmišljanju, u savjetovanju (kao Samuel s Helijem). Dotle dok te milost ne obuzme da progovoriš i ti svoj: „Govori, Gospodine, tvoj sluša!“ No svaki u svom „zvanju“ koje je već odbrao – u ženidbi, u obitelji, u profesionalnom poslu – može se postajati sve velikodušniji suradnik Božji. Učimo se slušati Božju riječ u misnim porukama tako da ih umijemo prevoditi u svoj svagdašnji život. Gajimo nadasve ovu pripravnost i raspoloživost duše da bismo iz dana u dan postojali sve više sumišljenici i suradnici s Bogom.


Otpjevni psalam   40, 2.4ab.7-10

Pripjev: Evo dolazim, Gospodine, vršiti volju tvoju!

Uzdah se u Gospodina uzdanjem silnim
i on se k meni prignu i usliša vapaj moj.
U usta mi stavi pjesmu novu,
slavopoj Bogu našemu.

Žrtve i prinosi ne mile ti se,
nego si mi uši otvorio:
paljenicā ni okajnicā ne tražiš.
Tada rekoh: „Evo dolazim!

U svitku knjige piše za mene:
Milje mi je, Bože moj, vršit volju tvoju,
Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim.“

Pravdu ću tvoju naviještat u zboru velikom
i usta svojih zatvoriti neću,
Gospodine, sve ti je znano.


Uz psalam: Ovaj je Psalam tipična molitva Božjih pozvanika s temeljnom pripravnošću srca koju izražava pripjev: „Evo dolazim, Gospodine, vršiti volju tvoju!“ Poslanica hebrejima primjenjuje psalam u prvom redu na samoga Isusa Krista (Heb 10,5-7). Kršćanin nastoji oživotvoriti Isusov lik. Upravo osluškivanjem i izvršavanjem volje Božje. Biblijski, „u svitku knjige piše za mene“ izrazili bismo danas: na naslovnoj stranici knjige mojega života piše: Želim vršiti volju tvoju!


Drugo čitanje   1 Kor 6, 13c-15a.17-20

Tijela vaša udovi su Kristovi.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinčanima

Braćo! Ne tijelo bludnosti, nego Gospodinu, i Gospodin tijelu! Tà Bog koji je Gospodina uskrisio i nas će uskrisiti snagom njegovom. Ne znate li da su tijela vaša udovi Kristovi? Tko prione uz Gospodina, jedan je duh. Bježite od bludnosti! Svaki grijeh koji učini čovjek, izvan tijela je, a bludnik griješi protiv svojega tijela. Ili zar ne znate? Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji. Jer kupljeni ste otkupninom. Proslavite dakle Boga u tijelu svojem!

Riječ Gospodnja.


Svagdanji život kao liturgija

Uz 2. čitanje: Svake se godine na početku „nedjeljâ kroz godinu“ čitaju odlomci. 1. Korinčanima. Pavao piše mladoj kršćanskoj zajednici u Korintu kako će rasti u nasljedovanju Isusa Krista. Odlomak ove nedjelje nadasve je značajan za svako kršćansko vrijeme. Naše tijelo do u korijene seksualnosti, posvećeno je krštenjem. Mi smo s Kristom jedno, štoviše – „Jedan“ (Gal 3,28). Mi smo njegovo Tijelo, najintimnije s njime povezani (usp. 1 Kor 12,12-13.27). Tijelo je naše određeno da sudjeluje u uskrsnoj slavi Kristovoj. Odatle izvire silno dostojanstvo ne samo naše duše nego i tijela, svega čovjeka. Stoga kršćanin znade u časti držati svoje tijelo i tijelo svoga bližnjega (1 Sol 4,3-8). Vrhunsko dostojanstvo tijela jest: ono je „Hram Duha Svetoga“. Ovo je mali sažetak kršćanskoga stava prema tijelu u seksualnosti. Tako nam Pavao na jednom konkretnom primjeru pokazuje kako ćemo živjeti svoj kršćanski poziv, kako ostvarivati sklad s Božjom voljom.

Zaustavio bih se na posljednjem retku: „Proslavite Boga u tijelu svojemu.“ Prije svega, možda bi bolje stajao trajni glagol: proslavljajte. Sama riječ ima liturgijski prizvuk te upućuje na misao da je cijeli kršćaninov život produžena liturgija. To liturgijsko vrednovanje cjelokupnoga kršćanskog života nije samo neka poezija, nego se u svijest Crkve sve više probija kao jedna od temeljnih dogma kršćanstva. Drugi vatikanski koncil sažeo je tu dogmu u nauk o sudjelovanju svih vjernika u Kristovu svećeništvu, osobito LG 10 i 34: „Vrhovni i vječni svećenik Isus Krist htio je i po laicima nastaviti … svoju službu … (stoga ih) tijesno spaja sa svojim životom i svojom misijom i daje im također udio u svojoj svećeničkoj službi da vrše duhovno bogoslužje.“ Kako? Time što „sva njihova djela, molitve i apostolski pothvati, bračni i obiteljski život, svagdanji rad, odmor duha i tijela, ako se vrše u Duhu, dapače i tegobe života … postaju duhovne žrtve, ugodne Bogu po Isusu Kristu, koje se u služenju euharistije pobožno prinose Ocu s prinosom Gospodinova tijela.“ I doista, u svakoj svetoj misi kod prinosa kruha i vina spominje se zemlja i rad ruku čovječjih. U prinosu kruha i vina dakle mi prinosimo sami sebe, sve što jesmo i što radimo, što radimo i trpimo. I u času pretvorbe kada nad tim prinesenim kruhom i vinom što označuju nas svećenik izgovori riječi Kristove: „Ovo je tijelo moje … Ovo je krv moja!“ Krist cjelokupni naš – Bogu i ljudima darovan život – sjedinjuje sa svojom križevnom žrtvom i prinosi – sebe i nas – svomu nebeskom Ocu. Kako li je vrijedan naš svagdanji život, njime proslavljamo Boga.


Pjesma prije Evanđelja   Iv 1,41.17b
Našli smo Mesiju, koji je Krist:
po njemu nasta milost i istina.

Evanđelje   Iv 1, 35-42

Vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Stajaše Ivan s dvojicom svojih učenika. Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: „Evo Jaganjca Božjega!“ Te njegove riječi čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom. Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: „Što tražite?“ Oni mu rekoše: „Rabbi“ – što znači: „Učitelju – gdje stanuješ?“ Reče im: „Dođite i vidjet ćete.“ Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Bila je otprilike deseta ura. Jedan od one dvojice koji su čuvši Ivana pošli za Isusom bijaše Andrija, brat Šimuna Petra. On najprije nađe svoga brata Šimuna te će mu: „Našli smo Mesiju!“ – što znači „Krist – Pomazanik“. Dovede ga Isusu, a Isus ga pogleda i reče: „Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!“ – što znači „Petar – Stijena.“

Riječ Gospodnja.


Temeljno zvanje: biti čovjek, biti kršćanin

Uz evanđelje: Ovo je jedna od najsvježijih stranica evanđelja, kao da se jutros dogodila. Očito je pisac, Ivan, bio očevidac, uvučen u isusovu dramu. Prenosi nam svoje prvo iskustvo, svoje prvo otkriće Isusa. Dvojica su, Andrija i „drugi učenik“; pod tim se izrazom i inače Ivan skriva. Isus nije nasilan, učenici ga polako „otkrivaju“. Najprije radoznalost, zatim nezaboravan Isusov pogled (obazre se … pogleda), prva Isusova riječ: „Što tražite?“ a onda druga: „Dođite i vidite!“ U Ivana ovaj glagol vidjeti nije prizeman. Uskoro ćemo saznati iz Andrijine riječi kako su „vidjeli“: „Našli smo!“ I to ne Isusa nego – Mesiju. Ivanu će ostati nezaboravan i sam sat toga jedinstvenog susreta koji je odlučio njegovim životom. A onda jedan divan dan, prvi dan što ga je proveo s Isusom.

Pripovijedanje teče dalje, no umijmo zamijetiti i nešto više od pripovijedanja. Biti Isusovim učenikom, to je zarazno. Eno Andrija postaje prvim glasnikom. Znao je da će obradovati vrata novošću. I evo, prvi put se susreću Petar i Isus. Isus ga odmah nagovara i, reko bih, opterećuje. Na njegova ramena stavlja misiju koju sam Petar još ne poznaje. Nagovara ga, rekli bismo, krsnim imenom. I odmah mu daje novo ime. Novo ime u Bibliji znači novu misiju. Koju? Isus to dobro zna, a Petar će postepeno saznavati. No još ni na kraju Ivanova evanđelja ne zna sasvim. Znat će onoga dana kada – po legendi doduše, ali koja odrazuje povijest – bude čuo glasoviti: „Quo vadis?“ Kada bude bježao pred križem u Rimu, za vrijeme Neronova progonstva, u duši će osjetiti posljednji zvuk Isusova prvog poziva: da umre iz ljubavi prema Učitelju.

U današnjem evanđelju, dakle, imamo neke važne momente svakog obraćanja i zvanja: susret s Kristom, i to ne samo s nekim „misaonim“ Kristom nego s njegovom osobom, zatim – otkriće Krista kao svojega Mesije, Spasitelja i napokon – novi život, sudbinski s Kristom povezan.

Crkva u ovim izvanrednim Isusovim pozivima gleda sliku osobito svećeničkog i redovničkog zvanja. I o njima treba danas u vjerničkoj zajednici propovijedati i razmišljati. Ona su za Crkvu od osobite važnosti.

No kad je suvremena Crkva stavila ova čitanja na početak tijeka tzv. običnih nedjelja ili nedjelja „kroz godinu“ ona želi svima nama posvijestiti naše temeljno zvanje. Koje to? Svaki čovjek – polazeći od božjega stvaranja – ima temeljno zvanje: biti čovjek. Na temelju pak svetoga krsta svi imamo zvanje: biti kršćanin. Gdje god dakle jesmo, što god pošteno radimo i molimo i trpimo i radujemo se … svuda i u svemu treba da se ostvarujemo kao ljudi, kao kršćani. „Ili jeli ili pili ili što drugo činili – piše sv. Pavao Korinćanima – sve na slavu Božju činite“. AMEN!

Iz knjige: „Sjeme je riječ Božja“, Bonaventura Duda