S USKRSNOM VJEROM NOSITI KRIŽ ZA ISUSOM

Prve dvije nedjelje korizme od drevnih vremena Cr­kve stoje pod znakom tzv. „vazmenog misterija“. Tim je misterijem označen sav Isusov život, a Isus ga je sa­žeo u poznatoj riječi: „Zar nije trebalo da Krist sve to pretrpi i tako uđe u svoju slavu“ (Lk 24,27) Kršća­nin, Kristov učenik, znade da je put križa u konačnici put k uskrsnuću. U kršćanskom se životu izmjenjuju: svjetlost i tama, veliki petci i uskrsi, slava i sramota, ali s konačnim ishodom – svjetlosti, slave, uskrsa … Stoga je Krist htio da baš učenicima koji će biti najbliži svjedoci njegove agonije zabljesne, kao trenutak us­krsne budućnosti, njegova uskrsna ljepota. „Htio je tako da u srcima učenika unaprijed predusretne šok što će ga izazvati njegov križ“, kako veli sv. Leon papa u današnjoj homiliji.


2. korizmena nedjelja (B) - uz evanđelje

Prvo čitanje   Post 22, 1-2.9a.10-13.15-18
Žrtva praoca našega Abrahama.

Čitanje Knjige Postanka
U one dane: Bog stavi Abrahama na kušnju. Zovnu ga: „Abrahame!“ On odgovori: „Evo me!“ Bog nastavi: „Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš, i pođi u krajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti pokazati.“

I stignu na mjesto o kojemu je Bog govorio. Ondje Abraham podigne žrtvenik i naslaže drva. Pruži sad Abraham ruku i uzme nož da zakolje svog sina. Uto ga zovne s neba anđeo Gospodnji i poviče: „Abrahame! Abrahame!“ „Evo me!“ odgovori on. „Ne spuštaj ruku na dječaka“ – reče – „niti mu što čini! Sad, evo, znam da se Boga bojiš jer nisi uskratio ni svog sina, jedinca svoga“. Podiže Abraham oči i pogleda, i gle – za njim ovan, rogovima se zapleo u grmu. Tada Abraham ode, uzme ovna i prinese ga za žrtvu paljenicu mjesto svog sina. Anđeo Gospodnji zovne Abrahama s neba drugi put i reče: „Kunem se samim sobom, izjavljuje Gospodin: Kad si to učinio i nisi mi uskratio svog jedinca sina, svoj ću blagoslov na te izliti i učiniti tvoje potomstvo brojnim poput zvijezda na nebu i pijeska na obali morskoj! A tvoji će potomci osvajati vrata svojih neprijatelja. Budući da si poslušao glas moj, svi će se narodi zemlje blagoslivljati tvojim potomstvom.“

Riječ Gospodnja.


Bog štedi Abrahama

Uz 1. čitanje: Abrahamova kušnja u svom neposred­nom književnom izrazu – djeluje kao povijest – po­dosta je šokantna. Treba je čitati u njezinu duboku re­ligioznom značenju. Može li se to reći u malo redaka? Odlomak prikazuje vrlo složenu dramu Abrahamova srca i duše. Živio je u okolišu u kojemu su se praktici­rale ljudske žrtve bogovima. Abraham se – i Božjim zahvatima, ali i marom svoje duše – probija do čiste religioznosti. No nije pošteđen od misli: što ako moj Bog traži takvu žrtvu? Stavljen je na izbor: između Boga i sina jedinca (i to od Boga darovana). Abraham se ne dvoumi. Ako je riječ o opredjeljenju, on zna na kojoj je strani odabir. No sam ga Bog izbavlja iz te užasne tjeskobe srca i duše. Ne, njegov Bog nije „ta­kav“ Bog. I u isto vrijeme kada se Abraham sprema za svojega Boga načiniti nečuvenu žrtvu – on na nov način zadobiva: i Boga, i sebe, i svojega sina Izaka. On je unaprijed iskusio Isusovu paradoksalnu riječ: treba izgubiti da bismo zadobili. „Preobraženje“ Abrahamove duševne tjeskobe na vrhu Morije događa se uz cijenu križevnoga iskušenja kojemu nema premca u svetoj po­vijesti.


Otpjevni psalam   Ps 116, 10.15-19
Pripjev:  Hodit ću pred Gospodinom u zemlji živih.

Ja vjerujem i kada kažem:
„Nesretan sam veoma.“
Dragocjena je u očima Gospodnjim
smrt pobožnika njegovih.

Gospodine, tvoj sam sluga,
tvoj sluga, sin službenice tvoje:
ti si razriješio okove moje.
Tebi ću prinijeti žrtve zahvalne,
zazvat ću ime Gospodnje.

Izvršit ću Gospodinu zavjete svoje
pred svim pukom njegovim,
u predvorjima doma Gospodnjega,
posred tebe, Jeruzaleme!


Bog nas podržava

Uz psalam: Mi smo „zavjetovanici“ Bo­žji, Božji saveznici, njegovi odani štovatelji. Makar sve oko nas bilo pod znakom smrti, mi – Bogom podržani – „hodimo“ putem života: pod znakom Boga živoga, Boga uskrisitelja.


Drugo čitanje   Rim 8, 31b-34
Bog ni svog Sina nije poštedio.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima
Braćo: Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati? Tko će optužiti izabranike Božje? Bog opravdava! Tko će osuditi? Krist Isus umrije, štoviše i uskrsnu, on je i zdesna Bogu – on se baš zauzima za nas!

Riječ Gospodnja.


Bog ne štedi sebe

Uz 2. čitanje: Pavao nam u ovom malom odlomku Rim 31-34 otkriva pravi smisao žrtve Abrahamove. Ab­raham je odahnuo na brdu Moriji jer je Bog „providio“ drugu žrtvu umjesto njegova sina Izaka. No sam Bog, Otac, sebe nije „poštedio“. On nas je toliko ljubio da je uistinu za nas „predao“ svojega Sina. Teološki problem u vezi sa žrtvom Abrahamovom još je više zaoštren. Isus smo ukratko tumači Nikodemu: „Bog je tako ljubio svijet da je Sina svojega predao …“ (Iv 3,16). To nas poziva na duboka razmišljanja o Bogu, o Kristu, o samima sebi. Zašto Bog baš tako ljubi? No neka nam je zasada dosta ovo: Isus je sav taj „problem“ postavio pod znak ljubavi. Tko da razumije, tko da shvati … točnije komu dah da ne zastane pred tako iznenađujućom ljubavlju Božjom? I to prema nama! Prema me­ni! Kakvih li preobraženja!


Pjesma prije Evanđelja   usp. Mk 9, 7
Iz sjajnog oblaka začu se Očev glas:
Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!

Evanđelje    Mk 9, 2-10
Ovo je Sin moj ljubljeni.

Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, same, i preobrazi se pred njima. I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti. I ukaza im se Ilija s Mojsijem te razgovarahu s Isusom. A Petar prihvati i reče Isusu: „Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.“ Doista nije znao što da kaže jer bijahu prestrašeni. I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu glas: „Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!“ I odjednom, obazrevši se uokolo, nikoga uza se ne vidješe doli Isusa sama. Dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane. Oni održaše tu riječ, ali se među sobom pitahu što znači to njegovo „od mrtvih ustati“.

Riječ Gospodnja.


Kroz mrak do svjetla

Uz evanđelje: Već smo sa 1. i 2. čitanjem u misteriju preobraženja! Koliko li se svjetla izvija iz mraka u koji nas, u prvom susretu, ovijaju prva dva čitanja! I sada – evo i evanđelja preobraženja! Da bismo bolje razumjeli baš Markov evanđeoski izvještaj o preobraženju treba ga smjestiti u neposredan evanđeoski sklop. Jasnije no u druge dvojice evanđelista, preobraženje Isu­sovo u Marka stoji između dva Isusova navještaja o i, smrti i uskrsnuću. To je za apostole bio uistinu do te mjere da je došlo do oštroga sukoba između i Petra. Petar je smatrao da treba da Isusa odvrati? samo od takva nauma, nego i od samih takvih riječi. A Isus će njemu: „Nosi se od mene, sotono, jer ti nije i pameti što je Božje nego što je ljudsko!“ (Mk 8,33). I stoga, umjesto da se zadržavamo na svim pojedinosti­ma preobraženja, zaustavimo se na dubokoj poruci današnjeg evanđelja. Sam Otac intervenira i zauzima se za svoga Sina. Taj trpeći Mesija jest njegov Sin. Otac ga već sada uzima u zaštitu, već unaprijed ukazuje na njegovu uskrsnu slavu. A učenici? „Slušajte ga“ i sli­jedite kad vas poziva na put križa. Isus je već u 1. navještaju muke navijestio i svoje uskrsnuće. No učenici to ni onda ni sada nisu razumjeli. Marko naumice ističe kako im je taj svjetao vid Isusova misterija ostao za­metan.

I mi sami – i nakon Isusova uskrsa, uza sve to što živo ispovijedamo u svakom Vjerovanju svoju uskrsnu vjeru – u životu kao da smo jedino pod dojmom onoga što nas neposredno tišti, a to je Isusov i naš križ. Osjetimo se potaknuti glasom Očevim. Ostanimo poslušni Isusovu Evanđelju uz svu „žalost i tjeskobu“ svojega života, čvrsto naslonjeni na obećajnu riječ Isusovu o – „radosti i nadi.

Doista, svaki Isusov učenik – i cijela Crkva – treba da u svojem trenutku povijesti pođe Isusovim križnim putem. „S radošću i nadom“ u kojoj nas odgaja uskrsna vjera treba da sudjelujemo – ne samo osjećajno, nego noseći jedni druge (Gal 6,2) – u „žalostima i tjeskobama“ preobrazbe svijeta. U isto vrijeme treba da svaki od nas i cijela Crkva teži da na nama svijetli „lice Kristovo“ na uvijek novom i obnavljanom „licu Crkve“. AMEN!

Iz knjige: „Sjeme je riječ Božja“, Bonaventura Duda