ŠTO ZNAČI: „ČINITE MENI NA SPOMEN?“

Ljudski rad je danas različito ritmiziran. Postoji ne­ki prirodni ritam, određen godišnjim dobima. No posto­ji i ritam rada tvorničkog, uredskog itd. U svakom slu­čaju, ljudi se trude oko „kruha“, oko zbrinjavanja svoje svagdanje egzistencije. Rade za ono što mole: „Kruh naš svagdanji daj nam danas!“ Upravo u ovo doba, kada su po ritmu prirode ljudi zaposleni po poljima i vinogradi­ma baš oko kruha i vina, oko temeljnog jela i pila, Crk­va odabire niz od 5 nedjelja da nam Isus uputi svoju riječ o svojem Kruhu, o svojem Piću. Ne niječe time našu brigu za svagdanji kruh. Upućuje nas samo da to nije dosta, da „čovjek ne živi samo o kruhu“ (Mt 3,4). Više no svagdanji kruh i vino, ili baš ako hoćemo: upravo kao svagdanja hrana i piće za tijelo, čovjeku je potreban On sam, Krist, koji je Kruh života.


19. nedjelja kroz godinu (B) -uz evanđelje

Prvo čitanje   1 Kr 19, 4-8

Okrijepljen tom hranom, išao je sve do gore Božje.

Čitanje Prve knjige o Kraljevima

U one dane: Ode Ilija dan hoda u pustinju. Stigavši onamo sjede pod jednu žuku, zaželje umrijeti i reče: „Već mi je svega dosta, Gospodine! Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih.“ Zatim leže i zaspa ondje. Ali gle, anđeo ga taknu i reče mu: „Ustani i jedi.“ On pogleda, kad gle – kraj njegova uzglavlja na kamenu pečen kruh i vrč vode. Jeo je i pio pa opet legao. Ali se anđeo Gospodnji javi i drugi put, dotače ga i reče: „Ustani i jedi, jer je pred tobom dalek put!“ Ustao je, jeo i pio. I okrijepljen tom hranom, išao je četrdeset dana i četrdeset noći sve do Božje gore Horeba. Riječ Gospodnja.


Popudbina

Uz 1. čitanje: Veliki borac u vrijeme-nevrijeme, za otpadnika Ahaba i bezbožne Jezabele, veliki borac Božji Ilija osjeća premorenost. Odlučio je poći u pustinju, očito do Božjega brda Horeba, do Sinaja da se – u bli­zini Božjoj – ponovno ohrabri i napuni božanskim snagama. No, evo, na putu sustaje. Bog ga čudesno hrani i krijepi snom. Potom ga budi i potiče da nastavi put, dug put do Gospodnjega brda Horeba. Kršćanska pro­povijed odavna već tumači ovo čudesno nahranjenje kao pralik euharistije. Euharistijska okrepa zove se popudbi­na, ne samo kad se nosi umirućima nego uvijek: to je Hrana i Piće da ne klonemo na putu u nebesku domo­vinu (do Gospodnjega brda Horeba). To je hrana i piće kojim Bog krijepi svoju „Ecclesia peregrinans – Crkvu Božju na putu, u hodu“.


Otpjevni psalam   Ps 34, 2-9

Pripjev: Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin!

Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba,

njegova će mi hvala biti svagda na ustima!

Nek se Gospodinom duša moja hvali,

nek čuju ponizni i nek se raduju!

Veličajte sa mnom Gospodina,

uzvisujmo ime njegovo zajedno!

Tražio sam Gospodina i on me usliša,

izbavi me od straha svakoga.

U njega gledajte i razveselite se

da se ne postide lica vaša.

Eto, jadnik vapi, a Gospodin ga čuje,

izbavlja ga iz svih tjeskoba.

Anđeo Gospodnji tabor podiže

oko njegovih štovalaca da ih spasi.

Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin:

blago čovjeku koji se njemu utječe!


Uz psalam: Psalam 34 pjeva o pobožniku koji se os­jeća odasvud zaštićen Bogom, uza svu ugroženost svoje egzistencije. No pripjev, uzet iz psalma: „Kušajte i vidi­te kako je sladak Gospodin“ upućuje – u svjetlu evan­đelja – na Euharistiju kao vrhunski oblik Božje brige za svojega pobožnika, za zajednicu svojih vjernika, za Crkvu.


Drugo čitanje   Ef 4, 30–5, 2

Hodite u ljubavi kao i Krist.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Efežanima

Braćo: Ne žalostite Duha Svetoga, Božjega, kojim ste opečaćeni za dan otkupljenja! Daleko od vas svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula sa svom opakošću! Naprotiv! Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti. Budite dakle nasljedovatelji Božji kao djeca ljubljena i hodite u ljubavi kao što je i Krist ljubio vas i sebe predao za nas kao prinos i žrtvu Bogu na ugodan miris. Riječ Gospodnja.


Hodite u ljubavi

Uz 2. čitanje: – Tema je ove poslanice: životna po­vezanost s Kristom, tako snažno naglašena u euharistijskim evanđeljima ovih nedjelja.

U 2. dijelu Poslanice Efežanima Pavao izlaže u čemu se, praktički, sastoji novi život što smo ga po krstu za­živjeli u Kristu. Duh Božji stanuje u nama. Njime smo „opečaćeni“ da postojimo kao Božja svojta i Božja svo­jina (usp. Ef 1,13 – 14). No naš je sadašnji život još uvi­jek u mogućnosti: Da i Ne. Stoga u Pavlovu pozivu: „Ne žalostite Duha!“ čujmo pozitivan poziv: „Razveseli­te Duha!“ Stoga i opet, kao često u njegovim poslanica­ma, susrećemo popis mana i popis vrlina. Pavao upu­ćuje na prisne međuljudske odnose u kršćanskoj zajed­nici. One su plod stanovanja Duha Svetoga u nama. Na­ročita vrlinaplod Duha Svetoga i vrhunski način nasljedovanja Kristova –  jest: velikodušnost u prašta­nju. Ali ne samo to. Pavao upućuje na pozitivni naboj toga praštanja pa sav kršćanski moral sažima u riječ: „Hodite u ljubavi“ što po smislu biblijske riječi hoditi znači: „Živite u ljubavi“. No ne smijemo odnemariti tu riječ hoditi. Njom je kršćanski život (kao i u 1. čita­nju) označen kao putovanje prema (nebeskoj domovini) i kao napredovanje, rast, progres u sve većoj sazrelosti u Duhu. Upravo po tom uzajamnom praštanju; i još vi­še po uzajamnoj ljubavi i sam kršćanski život postaje ona prava, miomirisna žrtva Bogu, sužrtva s Kristom.


Pjesma prije evanđelja   Iv 6, 51

Ja sam kruh živi koji je s neba sišao, govori Gospodin;

tko bude jeo od ovoga kruha živjet će uvijeke.

Evanđelje   Iv 6, 41-51

Ja sam kruh života koji siđoh s neba.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Židovi mrmljahu protiv Isusa što je rekao: „Ja sam kruh koji je sišao s neba.“ Govorahu: „Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo li mu oca i majku? Kako sada govori: ’Sišao sam s neba?’“ Isus im odvrati: „Ne mrmljajte među sobom! Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Pisano je u Prorocima: Svi će biti učenici Božji. Tko god čuje od Oca i pouči se, dolazi k meni. Ne da bi tko vidio Oca, doli onaj koji je kod Boga; on je vidio Oca. Zaista, zaista, kažem vam: tko vjeruje, ima život vječni. Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.“ Riječ Gospodnja.


„Čovjek za druge“

Uz evanđelje: Ivan je u ovoj 6. glavi, silno sročen i usredotočen, a opet krcat prisjećajima i podsjećajima. Tko bi ga smio samo ovako ukratko komentirati? Pa ipak, pokušajmo naznačiti samo žarišne točke.

  1. Židovi mrmljaju, bune se kao što se nekoć Izrael pobunio protiv Boga u pustinji. Bilo je to u vezi s ne­dostatkom vode i hrane (Izl 15,24 i 16,2.7 – 8,24). Tako smo cijelo vrijeme u sklopu hoda naroda Božjega pusti­njom. To je slika Crkve putnice koja pustinjom ovoga života napreduje prema nebeskoj domovini. Ova pobu­na pripravlja veliku „kafarnaumsku krizu“ (Iv 6,52 i 60 te 66). Oko Isusa se, naročito u vezi s Euharistijom, stvara se sve čvršći krug vjere i nevjere.
  1. Židovi smatraju da o Isusu znaju sve. Oni ga vide samo kao ovozemaljskog čovjeka. Ne mogu se vinuti iznad onoga što vide. Sada dakle nije riječ o „dva kru­ha“, zemaljskom i nebeskom, propadljivom i nepropadljivom. Ovdje je riječ o tajni same Kristove osobe.
  1. No u duboki misterij Kristove osobe može vjer­nika uvesti samo Otac. Da bi se čovjek vinuo do pune osobne privrženosti Kristu Isusu, treba da bude od Oca privučen i od njega poučen. Vjera je prvenstveno, početno i završno dar Božje milosti. Taj je tekst središnji u katoličkoj nauci o vjeri i milosti. Augustin upo­zorava da tu svaki čovjek stoji pred velikom Božjom ponudom. No ona nikome nije uskraćena. „Ako još nisi privučen, moli da budeš privučen.“
  1. Taj prekrasni tekst: „Svi će biti učenici Božji“ ne nalazimo nigdje doslovno u Starom zavjetu. Možda se nađovezuje na Iz 54,13 i osobito na Jer 31,34. U Novom zavjetu imamo još sročeniji izraz po kojemu je svaki kršćanin bogoučenik-teodidakt (usp. 1 Sol 4,9).
  1. Završne rečenice u današnjem evanđelju djeluju kao slap: tu su zazvonile sve moguće teme o našoj po­vezanosti s Kristom. Tu se ponajprije upliće tema o životu. Dakako, o životu vječnom, uskrsnom, čime se ističe uskrsni značaj Euharistije. No tema o Isusu, – Kruhu života mnogo je šira i dublja. Život je punina egzistencije što nam je Isus dariva. Povezani s Njim, postajemo najintimnije povezani među sobom (euharistijsko bratstvo), a onda – jedno među sobom, po Isusu, postajemo jedno s nebeskim Ocem (Iv 17). Vez tog jedinstva – po današnjoj poslanici – jest Duh Sveti. Zatim se upliće te­ma o tijelu (darovanu) za nas. Riječ je o tijelu Kristo­vu za nas žrtvovanu. Ta žrtvenost Euharistije izražena je otsječitom formulom: „Tijelo moje – za život svije­ta.“ Tom riječju počinje zapravo euharistijski govor Isu­sov u najstrožem smislu. Isus je „čovjek za druge“ (D. Bonhoeffer), na križu žrtvovan i u euharistiji darovan „za život svijeta“. Po povezanosti s njim, naročito po euharističkoj povezanosti, i mi postajemo „čovjek za druge“. I uz cijenu samožrtve, sebedarja. Za tu trajnu „žrtvenost-darovanost“, za tu trajnu „požrtvovnost“ Isus nas hrani samim svojim za nas predanim tijelom i svo­jom za sve nas prolivenom krvlju. Tako se spaja evan­đelje s poslanicom, kraj s krajem, o žrtvenoj vrijednosti cijeloga kršćanskoga života. Tako živjeti – požrtvovno darovani drugima – znači „činiti to njemu na spomen.“  AMEN!

Iz knjige: „Sjeme je riječ Božja“, Bonaventura Duda