BOG PO MJERI ČOVJEKOVOJ

Ako dublje zađemo u temeljnu poruku Biblije, smjeli bismo je izraziti paradoksalno, skoro kontradiktorno: u Bibliji nam dolazi u susret Bog po mjeri čovjekovoj da nastane čovjek po mjeri Božjoj. Već su to isticali stari učitelji, kao Augustin: „Bog je u Bibliji ljudima govorio na ljudski način.“ Ili sv. Ivan Zlatousti koji smatra temeljnom značajkom Božjih postupaka u povijesti spase­nja sunkatabasis, Božji „silazak“: Bog s čovjekom raz­govara i postupa, rekao bih, na čovjekovoj razini i tako ga uzdiže na razinu božansku. Tu je negdje i ona sablazan-spoticaj o kojoj Isus veli „Blago onomu koji se ne sablazni nada mnom“ (11,6). O takvoj sablazni riječ je i u, današnjem evanđelju (r. 3). Nazarećanima se Isus pričinio odveć običnim čovjekom, a da bi njegovim rije­čima i djelima – koliko god su upućivale na nešto ve­liko, što premašuje običnog čovjeka, što bar graniči s božanskim – poklonili pažnju. Tu se može povesti raz­govor o čudnim Božjim postupcima koji su ušli i u obi­čan, žargon. Npr. „Bog za ljude radi po ljudima.“ Ili „Bog piše ravno i po krivim crtama“. Pazimo da ga ne prezremo, ne odbacimo ako nam dođe u takvu svećeniku, biskupu, papi kakva nismo očekivali. Ili ako sveće­niku ili biskupu dođe po „običnom“ vjerniku. Bog često nastupa po mjeri čovjekovoj, ali – nije ga uvijek lako prepoznati. I često ga je – u takvu njegovu postupku – lako odbaciti. Umijmo ga prepoznati i prerušena …


10. nedjelja kroz godinu (B) - uz evanđelje

Prvo čitanje   Ez 2, 2-5

Rod su odmetnički, ali neka znaju da je prorok među njima.

Čitanje Knjige proroka Ezekiela

U one dane: Uđe u me duh te me podiže na noge i ja čuh glas onoga koji mi govoraše. I reče mi: „Sine čovječji, šaljem te k sinovima Izraelovim, k narodu odmetničkom što se odvrže od mene. Oni i oci njihovi bunili su se protiv mene sve do dana današnjega. Šaljem te k sinovima tvrdokorna pogleda i okorjela srca. Reci im: ’Ovo govori Gospodin Bog!’ I poslušali oni ili ne poslušali – rod su odmetnički – neka znaju da je prorok među njima.“ Riječ Gospodnja.


Kako prepoznati proroka

Uz 1. čitanje: Možda je u tom sklopu najznačajnija riječ Božja proroku Ezekielu: „Sine čovječji!“ Makar si običan čovjek, ja te šaljem, ja po tebi govorim, ja po tebi zahvaćam u povijest ljudsku. I ne obeća je mu us­pjeh. Naprotiv! No ipak ga šalje, opterećuje ga svojom, božanskom misijom. „Poslušali oni ili ne!“ Kako prepoz­nati proroka? Redovito nam ne laska njegov način. I bremenita njegova poruka, puna Boga, često je u ne­razmjeru s njegovim ljudskim izgledom i ugledom. Pavao će na to upozoriti: nije Korinćanima došao kao ve­liki besjednik, „da se vjera vaša ne temelji na mudrosti ljudskoj nego na sili Božjoj“ (1 Kor 2,5). No ljudi će uvijek tražiti „alibi“ – često osporavajući samoga navje­stitelja – samo da ne poslušaju Božji glas.


Otpjevni psalam   Ps 123, 1-4

Pripjev: Oči su naše uprte u Gospodina dok nam se ne smiluje.

Oči svoje uzdižem k tebi
koji u nebesima prebivaš.

Evo, kao što su uprte oči slugu u ruke gospodara
i oči sluškinje u ruke gospodarice,
tako su oči naše uprte u Gospodina, Boga našega,
dok nam se ne smiluje.

Smiluj nam se, Gospodine, smiluj se nama
jer se do grla nasitismo prezira.
Presita nam je duša
podsmijeha obijesnih, poruga oholih.


Uz psalam: Sasvim je drugačije intoniran današnji psalam, naročito baš pripjev. Kršćanin je čovjek koji njeguje trajnu otvorenost Bogu. Vapije za njim da Bog zahvati u njegov život. Nastoji zamijetiti Božje djelo, osluhnuti Božju riječ u svakom čovjeku i u svakom ob­liku u kojemu se samome Bogu svidi da progovori ili da zahvati.


Drugo čitanje   2 Kor 12, 7-10

Hvalit ću se svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova.

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima

Braćo: Da se zbog uzvišenosti objavâ ne bih uzoholio, dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin, da me udara da se ne uzoholim. Za to sam triput molio Gospodina da odstupi od mene. A on mi reče: „Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.“ Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova. Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak. Riječ Gospodnja.


Snaga u slabosti

Uz 2. čitanje: Pavao je također bio osporavani pro­povjednik Isusa Krista. Nijekali su mu pravo da se zove apostolom, da nastupa kao apostol. Cijela 10. i 11. glava 2 Korinćanima posvećena je samoobrani. Ne brani toli­ko sebe koliko svoje poslanje. I ne ističe samo svoje iz­vanredne karizme, milosne darove kojima ga je Bog ob­dario. Spominje svoja trpljenja za Krista pa i same svoje nevolje kojih bi se rado bio oslobodio. „Trn u tijelu“ po nekima je neka njegova trajna bolest, možda malarija koju je navukao na svom 1. apostolskom puto­vanju, a po drugima – trajna protivljenja na koja je nailazio. No kraj njegovih slabosti jače se utvrđuje da je njegov apostolski uspjeh djelo Božje, a ne Pavlova sposobnost. Bog se često služi nerazmjernim sredstvima da pokaže svoju snagu i svoj uspjeh.


Pjesma prije Evanđelja   Lk 4, 18

Duh Gospodnji na meni je: on me posla blagovjesnikom biti siromasima.

Evanđelje   Mk 6, 1-6

Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju.

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Isus dođe u svoj zavičaj. A doprate ga učenici. I kada dođe subota, poče učiti u sinagogi. I mnogi što su ga slušali preneraženi govorahu: „Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?“ I sablažnjavahu se o njega. A Isus im govoraše: „Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.“ I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih. I čudio se njihovoj nevjeri. Riječ Gospodnja.


Sablažnjavahu se o njega

Uz evanđelje: Luka će prikazati ovaj prvi nastup Isusov u Nazaretu vrlo svečano (Lk 4,16 – 22) ne tajeći u daljnjim retcima isti Isusov neuspjeh u zavičaju (Lk 6,22b – 30). Marko se više zadržava na Isusovu neuspje­hu. Ustao je po prvi put, po evanđeljima, u dan subotnji da tumači Pismo. Bijaše to pravo svakoga zrelog Ži­dova. Isus se tim pravom poslužio. Po Luki znamo da je dao donijeti svitak Proroka Izaije i da je svoju riječ nadovezao na glasovito mjesto po Duhu Gospodnjem (Iz 61,1 – 2) i o svojem poslanju. Marko bilježi samo protu­slovan učinak Isusovih riječi i njegovih djela. Ostali su „preneraženi.“ Zadivila ih je mudrost kao i „silna djela što se događaju po njegovim ruka­ma“. Ali – ubrzo su utekli od obvezatnosti što bi morala vezati njihove savjesti. Stavili su njegove riječi i djela, tako začudna, u suodnos s njegovim niskim porijeklom. Pa tko je on među nama? Čini se ipak da to nije bilo bez spora i rasprave. „Sablažnjavahu se o nje­ga“ daje naslutiti da to nije išlo bez duge, možda i žučljive rasprave. Bilo je po svojoj prilici oduševljenika, ali i osporavatelja. No čini se da su ovi potonji odnijeli pobjedu. Isus se ne brani, ne dokazuje se. Upozorava ih samo na poznatu uzrečicu o proroku koji nema uspjeha među svojima. Njihova nevjera mu je svezala ruke te „nije mogao učiniti ondje ni jedno čudo.“ Isus je ostao zapanjen njihovom nevjerom. R. Cantalamessa ne štedi u svojem izlaganju nas, današnje kršćane.

„Najprije – piše on – tko su za Isusa oni njegovi, koji su to njegov zavičaj, koji su to njegova kuća, ako ne mi — Crkva? Dakle, eto nama je još jednom upućena Božja riječ. Primorani smo dopustiti da Krist i među nama ne tvori mnogo čudesa i da je njegova riječ često svezana. Ako se zapitamo zašto u svjetlu današnjega evanđelja, u prvi plan odmah iskače jedna riječ zbog njihove nevjere (…) U čemu se sastoji ta vrsta nevjere? Sastoji se u lijenosti, u upornoj i tvrdoglavoj privrže­nosti našim navikama i onim čisto materijalnim sigur­nostima koje potječu iz prošlosti, a zapreka su da se za­ista vjerom otvorimo sili Božjega Duha koji uvijek sve čini novo (makar su te nove stvari povezane sa starima). Sastoji se u odbijanju mišljenja da i dobrim kršćanima i savršenim vršiteljima zakona … pa i učiteljima u Izra­elu može biti potrebno korjenito i trajno obraćenje …“  Da se ne bi i na nas mogao primijeniti ovaj, Isusov neuspjeh kod svojih. „K svojima dođe i svoji ga ne primiše“ (Iv 1,11). Mnogo toga o Isusu znamo. No Isusu se ne pristupa sa znanjem nego sa vjerom, s predanjem, u poklonu svega svojega bića … AMEN!

Iz knjige: „Sjeme je riječ Božja“, Bonaventura Duda