„IZBAVI NAS OD ZLOGA!“

Nakon Duhova nastavljaju se tzv. obične nedjelje u godini. Ako bismo ih htjeli staviti pod jedan jedinstveni misterij Kristov: proživljavamo ih kao Kristovi učenici koji sa svom pomnjom – naročito od nedjelje do ne­djelje – slušamo riječ Krista učitelja da je u život sprovedemo. I evo, ova nam nedjelja doziva u pamet jednu od temeljnih značajki našega života dok smo na putovanju zemljom: živimo u dvojakoj mogućnosti. Možemo se spasiti ili – promašiti se. Po Isusovu upozorenju i molitvi postoji i onaj Zlohotni, ili Vrag (što starosla­venski znači Neprijatelj), Sotona. Isus je u posljednju molbu Očenaša stavio: „Nego izbavi nas od Zloga!“ Na toga Neprijatelja, Zloga i Zlohotnoga upozorava nas da­nas i 1. čitanje i evanđelje.


10. nedjelja kroz godinu (B) - uz evanđelje

Prvo čitanje   Post 3, 9-15
Neprijateljstvo ja zamećem između roda tvojeg i roda njezina!

Čitanje Knjige Postanka
Pošto je Adam jeo s drveta, zovne ga Gospo­din, Bog: „Gdje si?“, reče mu. On ­odgovori: „Čuo sam tvoj glas u vrtu; pobojah se jer sam gol pa se sakrili.“ Nato mu reče: „Tko ti otkri da si gol? Da nisi jeo sa stabla s ­kojega sam ti zabranio jesti?“ Čovjek odgovori: „Žena koju si stavio uza me – ona mi je dala sa stabla pa sam jeo.“ Gospodin, Bog, reče ženi: „Što si to učinila?“ „Zmija me ­prevarila pa sam jela“, odgovori žena. Nato Gospodin, Bog, reče zmiji: „Kad si to učinila, prokleta bila među svim životinjama i svom zvjeradi poljskom! Po trbuhu svome puzat ćeš i prašinu jesti sveg života svog! Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.“
Riječ Gospodnja.


Ženino potomstvo

Uz 1. čitanje: Na prvim se stranicama Pisma pojav­ljuje Napasnik i Zavoditelj. Njegova je slika zmija. Sto­ga ga i Apokalipsa zove: „Stara zmija, imenom Đavao, Sotona, Zavodnik svega svijeta“ (Otk 12,9). No nad tra­gičnom pozornicom prvoga grijeha pojavljuje se Bog Spasitelj odlučnom riječju: „Neprijateljstvo ja zame­ćem!“ O kojoj je „ženi“ riječ? Koje je njezino potom­stvo? Tko će to satrti glavu Zmijinu? Stojimo pred jed­nim od najsvečanijih i najkraćih Božjih nacrta spasenja. Već je Crkva prvih vremena – u doba sv. Ireneja (a možemo reći i u doba sv. Ivana) – u toj Božjoj izjavi iz Knjige postanka (3,14–15) gledala navještaj evanđelja. Stoga se taj tekst i zove „praevanđelje“. Po predaji Crkve, ta Žena je sama Crkva. Ili (i) blažena Djevica Marija: i osobno, kao Majka Mesijina, i kao oličenje Crkve. Stoga je sv. Irenej zove „nova Eva“. A potomstvo? Prije svega misli se na jedinstvenog Potomka Ženina: Krista Isusa koji je šatro, skršio i uništio glavu Zmijinu. No svi smo mi pozvani da se svrstamo u „potomstvo Ženino“ te da sudjelujemo i u borbi i u pobjedi Kristovoj te – i sa svoje strane – okončamo svu sna­gu Neprijateljevu. Stoga je cijeli kršćaninov život pod znakom onoga temeljnoga i trokratnoga krsnog: „Odričem se“ i susljednog: „Vjerujem“ što znači i: „Zalažem se!“


Otpjevni psalam   Ps 130, 1-8
Pripjev: U Gospodina je milosrđe i obilno je u njega otkupljenje.

Iz dubine vapijem tebi, Gospodine:
Gospodine, usliši glas moj!
Neka pazi uho tvoje
na glas moga vapaja!

Ako se, Gospodine, grijeha budeš spominjao,
Gospodine, tko će opstati?
Al u tebe je praštanje
da bismo ti služili.

U Gospodina ja se uzdam,
duša se moja u njegovu uzda riječ.
Duša moja čeka Gospodina
više no zoru straža noćna.


Uz psalam: Ovoga se psalma najviše sjećamo sa gro­blja. Još i danas se često pjeva: „Iz dubine vapijem k tebi, Gospodine!“ No taj je psalam u svojoj srčiki psa­lam Božjega spasenja, i to preobilnoga. Stoga se – baš s ovim pripjevom – pjeva u Božićnoj Večernji. I baš kao takav, postao je i sprovodni psalam. Crkva proživ­ljava smrt i sprovod Kristova vjernika kao posljednji čin Kristova otkupljenja.


Drugo čitanje   2 Kor 4, 13 – 5,1
Vjerujemo pa zato i besjedimo.

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima

Braćo: Budući da imamo isti duh vjere kao što je pisano: Uzvjerovah, zato besjedim, i mi vjerujemo pa zato i besjedimo. Ta znamo: onaj koji je uskrisio Gospodina Isusa i nas će s Isusom uskrisiti i zajedno s vama uza se postaviti. A sve je to za vas: da milost – umnožena – zahvaljivanjem mnogih izobiluje Bogu na slavu. Zato ne malakšemo. Naprotiv, ako se naš izvanji čovjek i raspada, nutarnji se iz dana u dan obnavlja. Ta ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave jer nama nije do vidljivog, nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo – vječno. Znamo doista: ako se razruši naš zemaljski dom, šator, imamo zdanje od Boga, dom nerukotvoren, vječan na nebesima.
Riječ Gospodnja.


Rast unutrašnjeg čovjeka

Uz 2. čitanje: I ovaj se odlomak Druge Korinćanima izvrsno uklapa u misaoni sklop ove nedjelje. Sav je krš­ćanski život, istina, pod znakom borbe, ali nadasve – pod znakom uskrsne pobjede. Pavao gleda na čovjeka kao na dvojako biće. U svakomu od nas postoji, na neki način, izvanjski – nebožji čovjek. No on se našom us­trajnom borbom protiv zla i opredjeljivanjem za dobro »raspada«, a u nama danomice raste i obnavlja se unu­trašnji čovjek (usp. Rim 7,22–23 zajedno sa 6,11–13 i dr.). Posljednja slika poslanice vrlo je bogata porukom. U svom tijelu, u cjelokupnoj svojoj zemaljskoj zaokup­ljenosti pozvani smo da pripravimo svoju nebesku bu­dućnost. Treba da umijemo „pregraditi“ ovo svoje pri­vremeno i zemaljsko, izvanjsko u ono buduće – nebes­ko, vječno. Ukoliko se naša vjera pretvara u djelo kroz ljubav (usp. Gal 5,6), sva naša dobra zemaljska zaposle­nost poprima vrijednost „građe“ za vječnost.


Pjesma prije evanđelja   Iv 12, 31b-32
Sada će knez ovoga svijeta biti izbačen, govori Gospodin.
A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.

Evanđelje   Mk 3, 20-35
Sotoni je došao kraj.

Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Dođe Isus u kuću. Opet se skupi toliko mnoštvo da nisu mogli ni jesti. Čuvši to, dođoše njegovi da ga obuzdaju jer se govorilo: “Izvan sebe je!“ I pismoznanci što siđoše iz Jeruzalema govorahu: „Beelzebula ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle.“ A on ih dozva pa im u prispodobama govoraše: „Kako može Sotona Sotonu izgoniti? Ako se kraljevstvo u sebi razdijeli, ono ne može opstati. Ili: ako se kuća u sebi razdijeli, ona ne može opstati. Ako je dakle Sotona sam na sebe ustao i razdijelio se, ne može opstati, nego mu je kraj. Nitko, dakako, ne može u kuću jakoga ući i  oplije­niti mu pokućstvo ako prije jakoga ne sveže. Tada će mu kuću oplijeniti! Doista, kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljudskima, koliki god bili grijesi i hule kojima pohule. No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga.“ Jer govorahu: „Duha nečistoga ima.“ I dođu majka njegova i braća njegova. Ostanu vani, a k njemu pošalju neka ga ­pozovu. Oko njega je sjedjelo mnoštvo. I reknu mu: „Eno vani majke tvoje i braće tvoje, ­traže te!“ On im odgovori: „Tko je majka ­moja i braća moja?“ I okruži pogledom po ­onima što su sjedjeli oko njega u krugu i kaže: „Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka.“
Riječ Gospodnja.


Isusovo najbliže srodstvo

Uz evanđelje: Pred nama je prebogat, a tako doista u najkraćim potezima sročen Markov odlomak. Nazna­čimo nekoliko pojedinosti.

Prvo, kuća, koja se u Markovu evanđelju češće spominje, kuća je Šimuna Pe­tra u Kafarnaumu (Mk 1,29). Kao neko ishodište Isuso­va djelovanja, lijepo označuje Crkvu Božju koja nastav­lja djelo Isusovo u svijetu.

Drugo, mladi Učitelj po­staje već „znak osporavan“ (Lk 2,34). Nije jasan ni svo­jima najbližima, a kamoli onima drugima. „Izvan sebe je“ možda hrvatski bolje: „Nije pri sebi“. U Ivana će se oba stava udružiti u riječ: „Đavla ima pa mahnita!“ (10,20). Isus nikada nije otprve jasan. Izmiče svakom nastojanju da se njime „ovlada“. Njegova riječ, a na­dasve njegova osoba otkriva se onima koji mu stalno, sve više i više, otvaraju i svoje srce i svoju dušu, sav svoj i javni i privatni život.

Treće, Isus u jednomu povlađuje svojim kritičarima: Istina je, on se došao po­biti s Đavlom. No onda svakako nije – od Đavla.

Če­tvrto, grijeh protiv Duha Svetoga“ ovdje označuje stav potpune, konačne oporbe protiv Krista, uza svu očevidnost da je Bog uza nj i u njemu i da je on – Sin Božji. Takav grijeh Bog „ne može“ oprostiti jer takav čovjek neće oproštenja. Uza sve to, postoji divna molitva Crk­ve: „I buntovne naše volje prikloni sebi!“

Peto, ovaj napeti Markov odlomak završava predivnom slikom. Majka ga se njegova zaželjela. S njom dođoše njegovi najbliži. Isus, naoko nepažljiv prema samoj majci, pro­širuje na svoje odane učenike čast najbližega srodstva. Ove se Isusove riječi premalo vrednuju u današnjem kršćanstvu. Isus je došao da osnuje novu, prisnu obi­telj koja nadilazi krvne veze. To jest – takva bi mo­rala biti – Crkva i svaka crkvena zajednica. To je ono „potomstvo Ženino“, ono novo Božje čovječanstvo koje je prorokovano u Praevanđelju.

Današnja dakle čitanja u velikom luku povezuju po­četke čovječanstva i prvi grijeh sa spasenjem po Kristu i nadvladavanjem Zloga te ocrtavaju proces spasenja koji se događa u kršćanima.

Već je nakon Adamova grijeha naznačen i plan po­bjede. Kao što je ondje bila žena koja je podlegla napasti Stare zmije, tako će se u djelu spasenja pojaviti žena čiji će Potomak zmiji satrti glavu (1. čitanje).

Isus Krist je taj Potomak. Njegovim dolaskom i dje­lovanjem Sotonino je kraljevstvo načeto. Ali se Sotona ne da. Želi Isusa dovesti – ovaj put optužbom njegovih suvremenika – u savez sa sobom. Isus je ipak jači. On će mu „oplijeniti kuću“, oteti ljude ispod njegove vlasti i započeti oblikovanje nove obitelji onih „koji vrše volju Božju“. Tko toga ne priznaje, opire se – neoprostivo – Duhu Božjemu po kojem se sve događa (evanđelje). AMEN!

Iz knjige: „Sjeme je riječ Božja“, Bonaventura Duda