OBNOVA IZGUBLJENOG RAJA

Korizma se može nazvati jakim vremenom liturgij­ske godine i kršćanskog života. Nedjeljna su čitanja vrlo pomno odabrana. žele poslužiti duboku posvešćivanju kršćanskog poziva. U svakom od tri nedjeljna kruga (kroz tri godine) prva korizmena nedjelja je usredotoče­na na Isusovo napastovanje u pustinji. No svaki evan­đelist ima svoj kut promatranja. Mi ćemo se ove godine čvrsto nasloniti na Markovu verziju jer i ona ima posve osobitu poruku. Isus, odmah nakon krštenja, pun Duha Svetoga polazi u pustinju. Pustinja je u Bibliji povla­šteno boravište velikih duhova koji – daleko od ljudske vreve; istražuju Božji plan i traže Božja uporišta za svoj život. U isto vrijeme, pustinja je mjesto velikog okršaja sa silom Zla, sa samim Zlim ili Hudobnim (kako ga zove staroslavenski Očenaš). To su za Isusa bili dani snažnog nutarnjeg opredjeljenja za veliko mesijansko djelo koje je stajalo pred njim. Isus se na početku ko­rizme pojavljuje kao idealni kršćanin, točnije kao kršćaninov ideal. Kršćanin je čovjek ucijepljen krstom u Krista. Stoga živi pod stalnim „nagonom“ Duha koji ga nuka na dobro. Osjeća potrebu pustinje da upozna Božji plan sa sobom i da taj plan, na Boga naslonjen, provede u svom životu. Unatoč svoj vlasti i sili Neprijateljevoj. Ta Bog je s njime, kao i s Kristom, svojim ljubljenim Sinom.


1. korizmena nedjelja (B) - uz evanđelje

Prvo čitanje   Post 9, 8-15 

Savez Božji s Noom, izbavljenim od voda potopa.

Čitanje Knjige Postanka

Ovo reče Bog Noi i njegovim sinovima s njim: „Evo, sklapam savez svoj s vama i s vašim potomstvom poslije vas i sa svim živim stvorovima što su s vama: s pticama, sa stokom, sa svim zvijerima, sa svime što je s vama izišlo iz korablje – sa svim živim stvorovima na zemlji. Uspostavljam savez svoj s vama te nikad više vode potopne neće uništiti živa bića niti će ikad više potop zemlju opustošiti.“ I reče Bog: „A ovo znamen je saveza koji stavljam između sebe i vas i svih živih bića što su s vama za naraštaje dovijeka: Dugu svoju u oblak stavljam, da znamenom bude saveza između mene i zemlje. Kad oblake nad zemlju navučem i dúga se u oblaku pokaže, spomenut ću se saveza svoga, saveza između mene i vas i stvorenja svakoga živog: potopa više neće biti da uništi svako biće.“

Riječ Gospodnja.


Nakon potopa – Savez

Uz 1. čitanje: Prva dva čitanja ove nedjelje tijesno su povezana po poznatom ključu da je Stari zavjet pred-slika Novoga zavjeta: osobe, stvari, događaji Starog za­vjeta oslikavaju i naviještaju zbilje Novog zavjeta. Oba se čitanja usredotočuju na krst kao početni čin našega spasenja. Po krstu postajemo jedno s Kristom, bivamo kršteni-ukristovljeni. A kako po volji Kristovoj u sa­kramentu krsta važnu ulogu igra znak vode, evo – vode Potopa oslikavaju snagu krsta. U potopnim vodama po­ginulo je staro, grešno čovječanstvo, iz voda potopnih Bog je sebi sazdao novo, spašeno čovječanstvo. S tim čovječanstvom Bog sklapa Savez, a znak mu je bajo­slovan dugin luk što se razastro nebom. Bog se obvezuje da će čovjeku biti Spasitelj a ne Uništitelj. Dakako, u Savezu obje strane imaju svoje obveze, i čovjek (i čo­vječanstvo) obvezuje se da će živjeti u i niru s Bogom i među sobom.


Otpjevni psalam   Ps 25, 4bc-5ab.6-7bc.8-9

Pripjev: Sve su staze tvoje, Gospodine, ljubav i istina za one koji čuvaju Savez tvoj.

Pokaži mi, Gospodine, putove svoje,
nauči me svojim stazama!
Istinom me svojom vodi i pouči me
jer ti si Bog, moj Spasitelj.

Spomeni se, Gospodine, svoje nježnosti
i ljubavi svoje dovijeka.
Spomeni me se po svojoj ljubavi –
radi dobrote svoje, Gospodine!

Gospodin je sama dobrota i pravednost:
grešnike on na put privodi.
On ponizne u pravdi vodi
i uči malene putu svome.


Brak Neba i Zemlje

Uz psalam: Iz dubine svoje grešnosti zazivamo obećano Božje milosrđe. Kako je li­jepo opjevan brak Ljubavi i Vjernosti, Pravde i Mira, između Neba i Zemlje – Boga i čovjeka. No treba da i „zemlja naša dade urod svoj“. Jesmo li Bogu rodna zemlja? Dobrotom, ljubavlju, bratoljubljem, mirotvornošću …


Drugo čitanje   1Pt 3, 18-22 

Vas sada spasava protulik korablje – krštenje.

Čitanje Prve poslanice svetoga Petra apostola

Ljubljeni: Krist jednom za grijehe umrije, pravedan za nepravedne, da vas privede k Bogu – ubijen doduše u tijelu, ali oživljen u duhu. U njemu otiđe i propovijedati duhovima u tamnici koji bijahu nekoć nepokorni, kad ih ono Božja strpljivost iščekivaše, u vrijeme Noino, dok se gradila korablja u kojoj nekolicina, to jest osam duša, bî spašena vodom. Njezin protulik, krštenje – ne odlaganje tjelesne nečistoće, nego molitva za dobru savjest upravljena Bogu – i vas sada spasava po uskrsnuću Isusa Krista koji, uzašavši na nebo, jest zdesna Bogu, pošto mu bijahu pokoreni anđeli, vlasti i sile.

Riječ Gospodnja.


Čovjek zahvaćen Kristom

Uz 2. čitanje: Ovaj odlomak 1. Petrove predstavlja, čini se, drevni krsni himan. Očito, u današnjem bogo­služju važan je „most“ koji spaja Noinu korablju s – krstom: kao što se u Noinoj lađi spasio zametak novog čovječanstva i novog svijeta, u krstu nastaje novi Božji narod. Zapazimo kako se „definira“ krštenje: molitva za dobru savjest … No ne propustimo u himnu zapaziti i zametak Vjerovanja: himan se usredotočuje na jezgru Kristova spasonosnog misterija: umro … uskrsnuo … u zašao na nebo … (sjedi) zdesna Bogu. Njegov put treba da postane i naš put. I mi smo uvučeni u miste­rij njegova izlaska (muka i smrt), prolaska (grob), ulas­ka (uskrsnuće, uzašašće, zasjedanje zdesna Bogu).


Pjesma prije Evanđelja Mt 4, 4b
Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.

Evanđelje   Mk 1, 12-15 

Iskušavao ga Sotona, a anđeli mu služahu.

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Duh nagna Isusa u pustinju. I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu. A pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“

Riječ Gospodnja.


Pustinja – domovina duša

Uz evanđelje: Već smo u uvodu naglasili temeljnu poruku. Marko se ne zaustavlja na drami napastova­nja, kao Matej i Luka. Njemu je stalo da istakne ovo:

  1. Krist odmah nakon krštenja, nagnan Duhom, polazi u pustinju. Tu upotrebljava vrlo jak izraz: „Duh ga nagna, natjera“, čime ističe neodoljivu snagu Duha Svetoga koju je u sebi ćutio Isus.
  1. Pustinja, po Marku, nije bez sumnje mjesto na­pastovanja. Naprotiv, u njegovu evanđelju ona je po­vlašteno mjesto nesmetanoga susreta s Bogom (Mk 1,35; 6,31). Ona podsjeća na onih 40 godina što je Bog svoj narod vodio pustinjom. Tu se oblikovao Božji narod. Primio je od Boga Zakon. Sklopio s Bogom Savez. Ču­desno je Bogom nahranjen (usp. Mk 6,35) i očuvan. Tu se spremio za junački ulazak u Obećanu zemlju.
  1. Pustinja bijaše za Isusa mjesto sučeljenja sa Soto­nom. Marko ništa pobliže ne označuje. No sav nastavak njegova evanđelja pokazuje Isusa kao pobjednika nad svim mogućim očitovanjem sotonskim.
  1. „Bijaše sa zvijerima“ može označiti strahotnost pustinje, ali i potpunu izručenost zaštiti Božjoj. No ima vise mjesta Sv. pisma koja dopuštaju da se ovdje nazre obnova izgubljenoga raja: Isus, sav Božji, omirotvoruje sav svijet: i čovjeka i zvijeri i prirodu.
  1. Marko se žuri da Isusa izvede iz pustinje na ce­ste Galileje gdje „propovijeda Evanđelje Božje“. Nije­dan evanđelist nije tako kratko i jako sročio sadržaj Isusova naviještanja. Stoga je ta riječ Isusova ušla u novi red pepeljenja. Što znači izraz Evanđelje Božje? U izvorniku dobri grčki gramatičari i stilisti otkrivaju tzv. genitiv subjektivni i objektivni. To je Evanđelje koje nam sam Bog, Otac, upućuje po svom Sinu. U isto vrijeme, to je Evanđelje o Bogu: Isus nas uvodi u najdublje tajne samoga bića Božjega. No u isto vrijeme otkriva nam i nas same: mi smo miljenici toga Boga, mi smo njegovi sinovi i kćeri, pa stoga među sobom sa sasvim novoga naslova braća. Pozvani smo da zaživimo s Bogom i Bog da živi u nama.

Iz knjige: „Sjeme je riječ Božja“, Bonaventura Duda