U NOĆI SE RAĐA DAN KOJI NE POZNAJE ZADALA

Crkva želi noćas u liturgiji sinkronizirano proživjeti ovaj jedinstveni trenutak povijesti spasenja. To je od najprvih kršćanskih vremena nadahnulo ovo bdijenje koje je „majka svih bdijenja“ (sv. Augustin). Kršćanin, ako ikako može, želi probdjeti ovu jedinstvenu noć o kojoj u četiri navrata pjeva Vazmeni hvalospjev iz V. stoljeća, navještaj Uskrsa: „Ovo je noć!“ da zaključi: „O zaista blažene noći koja je jedina bila dostojna znati vrijeme i čas u koji je Krist uskrsnuo od mrtvih!“ U ovoj noći Isus, Uskrsli, na posebno je dirljiv način zajedno s nama (Mt 18,20 i 28,20). Stoga kršćani treba da sve učine kako bismo u liturgiji na­novo proživjeli onaj jedinstveni obrat u povijesti. Dogodio se Vazam – Prijelaz! Nenadani i nezamislivi Prijelaz iz Velikog petka u Uskrs! Svjetlost je pobijedila Tamu! Mi­lost je uništila Grijeh! Život nadvladao Smrt! Doista, treba se baš u ovoj vazmenoj liturgiji pričestiti tijelom i krvlju božanskog Jaganjca. Treba baš noćas primiti u se „lijek besmrtnosti“ (sv. Ignacije Antiohijski). Treba noćas doživ­jeti s koliko radosti Crkva ponovno preuzima poklik Aleluja pa da u njemu i mi preživimo već sada svoj Vazam – Prijelaz: sa zemlje u nebo, iz ovoga mukotrpnog – križem označena – života u onaj život kad će nam zasjati „ona Danica koja ne zna zalaska: Krist, Sin tvoj!“ Treba se ove noći svrstati, odmah u početku noćnoga bogoslužja, oko vazmene svijeće koja je simbol Krista Isusa koji reče: „Ja sam svjetlost svijeta, tko stupa za mnom ne tumara po tmi­ni nego će imati svjetlost života“ (Iv 8,12). Novokrštenici su se odvajkada zvali prosvijetljeni. Možda ćemo i mi u ovoj noći, dublje no dosada, u srcu osjetiti drevni zov us­krsne pjesme koju zapisa sv. Pavao: „Probudi se ti što spa­vaš i od mrtvih ustaj – da te svega rasvijetli Krist“ (Ef 5,14).

U Svetoj je noći Kristovim vjernicima najbogatije pro­strt stol Božje riječi (usp. DV 21). Kroz odabrana čitanja, zajedno sa susljednim psalmima, Crkva nas uvodi u miste­rij: u ono božansko događanje povijesti spasenja koje želi i nas zahvatiti, ne samo kao nijeme motritelje ili samo kao afektivne proživljavatelje. Krist hoće da u nama zaživi svo­ju Pashu – Prijelaz te otsele živimo kao Božji ljudi.


Vazmeno bdjenje - VELIKA SUBOTA, uz evanđelje

Prvo čitanje   Post 1, 1-2,2 . ili 1, 1. 26-31a

I vidje Bog sve što je učinio: bijaše vrlo dobro.

Početak Knjige Postanka

U početku stvori Bog Nebesa i Zemlju.

Zemlja bijaše pusta i prazna;

tama se prostirala nad bezdanom

i Duh Božji lebdio je nad vodama.

I reče Bog: „Neka bude svjetlost!“

I bȋ svjetlost.

I vidje Bog da je svjetlost dobra;

i rastavi Bog svjetlost od tame.

Svjetlost prozva Bog dan,

a tamu prozva noć.

Tako bude večer, pa jutro —

dan prvi.

I reče Bog: „Neka bude svod posred voda

da dijeli vode od voda!“ —

I bȋ tako!

Bog načini svod,

i vode pod svodom odijeli od voda nad svodom.

A svod prozva Bog nebo.

Tako bude večer, pa jutro –

dan drugi. I reče Bog: „Vode pod nebom neka se skupe na jedno mjesto,

i neka se pokaže kopno!“ —

I bȋ tako!

Kopno prozva Bog zemlja, a skupljene vode more.

I vidje Bog da je dobro.

I reče Bog: „Neka proklija zemlja zelenilom,

travom sjemenitom, stablima plodonosnim

koja, svako prema svojoj vrsti, donose plod

što u sebi nosi svoje sjeme!“ —

I bȋ tako!

I nikne iz zemlje zelenilo,

trava što se sjemeni, svaka prema svojoj vrsti,

i stabla koja rode plodovima

što u sebi nose svoje sjeme,

svako prema svojoj vrsti.

I vidje Bog da je dobro.

Tako bude večer, pa jutro —

dan treći.

I reče Bog: „Neka budu svjetlila na svodu nebeskom

da luče dan od noći,

da budu znaci blagdanima, danima i godinama,

neka svijetle na svodu nebeskom

i rasvjetljuju Zemlju!“ —

I bȋ tako!

I načini Bog dva velika svjetlila

— veće da vlada danom,

manje da vlada noću — i zvijezde.

I Bog ih postavi na svod nebeski

da rasvjetljuju Zemlju,

da vladaju danom i noću
i da rastavljaju svjetlost od tame.

I vidje Bog da je dobro.

Tako bude večer, pa jutro —

dan četvrti.

I reče Bog: „Nek vodom povrvi vreva živih stvorova,

i ptice nek nad zemljom polete

svodom nebeskim!“ —

I bȋ tako!

Stvori Bog morske grdosije

i svakovrsne žive stvorove

što mile i vrve vodom

i ptice krilate svake vrste.

I vidje Bog da je dobro.

I blagoslovi ih govoreći:

„Plodite se i množite

i napunite vode morske!

I ptice neka se namnože na Zemlji!“

Tako bude večer, pa jutro — dan peti.

I reče Bog: „Neka zemlja izvede živa bića,

svako prema svojoj vrsti:

stoku, gmazove i zvjerad svake vrste!“

I bȋ tako!

I stvori Bog svakovrsnu zvjerad,

stoku i gmazove svake vrste.

I vidje Bog da je dobro.

I reče Bog: „Načinimo čovjeka

na svoju sliku, sebi slična,

da bude gospodar ribama morskim,

pticama nebeskim i stoci

— svoj zemlji —

i svim gmazovima što gmižu po zemlji!“

Na svoju sliku stvori Bog čovjeka,

na sliku Božju on ga stvori,

muško i žensko stvori ih.

I blagoslovi ih Bog i reče im:

„Plodite se i množite,

i napučite Zemlju i sebi je podložite!

Vladajte ribama morskim i pticama nebeskim

i svim živim stvorovima

što gmižu po zemlji.“

I doda Bog: „Evo dajem vam sve bilje

što se sjemeni po svoj zemlji,

i sva stabla plodonosna

što u sebi nose svoje sjeme:

neka vam bude za hranu!

A zvijerima zemaljskim i pticama nebeskim

i gmazovima što gmižu po zemlji

u kojima je dah života

— neka je za hranu sve zeleno bilje!“

I bȋ tako!

I vidje Bog sve što je učinio.

I bijaše veoma dobro.

Tako bude večer, pa jutro —

dan šesti.

Tako bude dovršeno Nebo i Zemlja sa svom svojom voj­skom.

Sedmoga dana, pošto Bog dovrši svoje djelo koje učini,

sedmoga dana počinu od svega djela koje učini.

Riječ Gospodnja.


PRVO ČITANJE: Post 1,1 -2,2

Bog Stvoritelj zapravo još nije gotov. On sveudilj stvara „nova nebesa i novu zemlju“ (Otk 21,1 = 2 Pt 3,13). Krist se ugradio kao kamen temeljac novoga, Božjega svijeta. Krstom se na nj nadog­rađujemo (usp. 1 Pt 2,5 sl).

Ovaj se, po svojoj književnoj vrsti, pjesnički tekst može čitati vrlo dramatski: tri čitača – jedan naviješta svaki no­vi dan, drugi izriče riječi Boga Stvoritelja, treći čita piščevu popratnicu. Neka glas bude svečan, navjestiteljski, kako to odgovara ovako uzvišenom tekstu. Kao ozvučenje ovog či­tanja može nam poslužiti poklik što ga čitamo u srcu svake mise: „Puno je nebo i zemlja slave tvoje!“ No nadasve, slava je Božja živi čovjek: ti i ja pozvani smo da tako živi­mo te budemo živa slava Božja. Kao u nekom slikopisu, Biblija nas stavlja zadivljene pred svako novo Božje stvo­renje kako upravo izlazi iz ruke Božje, stvoreno snagom Božje riječi: „Riječju Gospodnjom nebesa su sazdana“ (Ps 33,6). Kao u nekom usponu, Biblija nas vodi k najvećem čudu Božjega stvaranja, k čovjeku. O tom pjeva veličajan psalam, Himna Bogu, stvoritelju čovjeka, Psalam 8, nadovezujući se na ovaj biblijski izvještaj (Post 1,27 si = 2,7-8). Taj je psalam ispisao svojom rukom papa Pavao VI. da se položi na Mjesec onoga povijesnoga dana 21. srpnja 1969. Zapazit ćemo kako Sveto pismo stalno ističe dobrotu neki vole reći čak dobrinu svega stvorenoga, dakako i čovjeka: „I bi dobro … I bi veoma dobro!“, kako taj refren stvaralačkih dana završuje Vulgata. Ovaj pročelni tekst Biblije ima u ovoj Svetoj noći posebnu snagu i poruku. Spaja prvo stvaranje s novim: u Kristu Isusu, u njegovu uskrsu Bog je otpočeo novi svijet. Mi smo – u Kristu i po Kristu – prvine toga Božjega svijeta, dakako ako sa svom djelotvornošću živimo svoje krštenje kao trajno ukristovljenje. Vremenski se to proteže sve do apokaliptičkoga „novoga neba i zemlje nove“ (Otk 21,1 = 2 Pt 2,13). Po­zvani smo dakle svaki u svom okolišu i svi zajedno, sva­ki u svom vremenu – da, surađujući sa svima ljudima do­bre volje, gradimo novi Božji svijet. Bog Stvoritelj još se nije umorio. On je Bog Stvaratelj. I želi i hoće da mi, nje­govi sinovi i kćeri, budemo s njim sustvaratelji dok se ne dogodi „Pleroma – Punina“ Božja i Kristova (usp. Ef 1,23). Zato smo se okupili u ovoj Svetoj noći da se još svjesnije i založenije upregnemo u taj Božji posao.


Otpjevni psalam   104 (103), l-2a. 5-6. 10 i 12. 13-14. 24 i 35c 

Pripjev: Pošalji Duha svojega, Gospodine, i obnovi lice zemlje!

Blagoslivljaj dušo moja, Gospodina!

Gospodine, Bože moj, silno si velik!

Odjeven veličanstvom i ljepotom,

svjetlošću ogrnut kao plaštem!

Zemlju si stavio na stupove njene:

neće se poljuljati u vijeke vjekova,

pokrio si je vodama bezdanim ko haljinom,

iznad bregova stajahu vode.

Izvore svraćaš u potoke

što žubore među brdima.

Uz njih se gnijezde ptice nebeske

i pjevaju medu granama.

Ti natapaš bregove iz dvorova svojih,

zemlja se nasićuje plodom tvojih ruku.

Ti daješ te niče trava za stoku

i bilje na korist čovjeku

da izvede kruh iz zemlje.

Kako su brojna tvoja djela, Gospodine!

Sve si to mudro učinio:

puna je zemlja stvorenja tvojih.

Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina!


Uz Psalam 104 (103), l-2a. 5-6. 10 i 12. 13-14. 24 i 35c: Pripjev ozvučava cijeli psalam, koji je produžena meditacija na tek pročitani Himan stvaranja. Od početka, Duh je Božji leb­dio nad vodama kao životvorna snaga Božja (Post 1,2). Stoga vapimo u Svetoj noći: neka taj isti Duh, kojega nam je u punini objavio Krist Gospodin, Duh Životvorac, opet oživi svoju snagu na nama, Kristovim vjernicima i u cijeloj Crkvi, a po njoj u cijelom svijetu. Neka sve iznova zaživi, neka se obnovi lice zemlje!

ili

Otpjevni psalam   33 (32), 45. 6-7. 12-13. 20 i 22

Pripjev: Puna je zemlja dobrote Gospodnje.

Prava je riječ Gospodnja

i vjernost su sva djela njegova.

On ljubi pravdu i pravo:

puna je zemlja dobrote Gospodnje.

Gospodnjom su riječju nebesa sazdana

i dahom usta njegovih sva vojska njihova.

Vodu morsku on sabire kao u mješinu

i bezdane stavlja u spremišta.

Blago narodu kojemu je Gospodin Bog,

narodu koji on odabra sebi za baštinu!

Gospodin motri s nebesa

i gleda sve sinove čovječje.

Naša se duša Gospodinu nada,

on je pomoć i zaštita naša.

Neka dobrota tvoja, Gospodine, bude nad nama,

kao što se u tebe uzdamo!


Uz Psalam 33 (32), 45. 6-7. 12-13. 20 i 22: Umjesto gornjeg psalma može se odab­rati i ovaj. Psalmist se divi snazi Božje riječi. Cijeli je sve­mir stvorio da ga pokloni svomu narodu, nama. I na kraju, kao što sve što je stvorio bijaše dobro, veoma dobro, moli­mo ga da sva stvorenja i nas sačuva, i uspostavi ponovno u izvornoj dobroti. Dakako, i mi smo pozvani da založeno ostvarujemo i očitujemo u svim svojim suodnosima – i pre­ma ljudima i prema stvarima – tu izvornu Božju dobrotu.


Drugo čitanje   Post 22, 1-18

Žrtva praoca našeg Abrahama.

Čitanje Knjige Postanka

U one dane: Bog stavi Abrahama na kušnju. Zovnu ga: „Abrahame!“

On odgovori: „Evo me!“ Bog nastavi: „Uzmi svoga sina,

jedinca svoga Izaka koga ljubiš, i pođi u krajinu Moriju pa ga

ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti pokazati.“

Ujutro Abraham podrani, osamari magarca, sa sobom

povede dvojicu svojih slugu i svog sina Izaka, nacijepa

drva za žrtvu paljenicu i uputi se na mjesto koje mu je

Bog označio.

Treći dan Abraham podigne oči i opazi mjesto izda­leka.

Abraham onda reče slugama: „Vi ostanite ovdje

uz magarca, a ja i dječak odosmo gore da se poklonimo

pa ćemo se vratiti k vama.“ Abraham uzme drva za

žrtvu paljenicu, stavi ih na sina Izaka, a u svoju ruku

uzme kremen i nož. Tako pođu obojica zajedno. Onda

Izak reče svome ocu Abrahamu: „Oče!“ „Evo me,

sine!“ javi se on. „Evo kremena i drva — opet će sin —

ali gdje je janje za žrtvu paljenicu?“ „Bog će već providjeti

janje za žrtvu paljenicu, sine moj!“ odgovori Abraham.

I njih dvojica nastave put zajedno.

Stignu na mjesto o kojemu je Bog govorio.

Ondje Abraham podigne žrtvenik, naslaže drva, sveže

svoga sina Izaka i položi ga po drvima na žrtvenik.

Pruži sad Abraham ruku i uzme nož da zakolje svog sina. Uto ga

zovne s neba anđeo Gospodnji i poviče: „Abrahame! Abrahame!“

„Evo me!“ odgovori on. „Ne spuštaj ruku na dječaka — reče —

niti mu što čini! Sad, evo, znam da se Boga bojiš jer nisi uskratio

ni svog sina, jedinca svoga.“ Podiže Abraham oči i pogleda, i gle

— za njim ovan, rogovima se zapleo u grmu. Tada Abraham ode,

uzme ovna i prinese ga za žrtvu paljenicu mjesto svoga sina.

Onome mjestu Abraham dade ime „Gospodin proviđa!“

Zato se danas veli: „Na brdu Gospodnjeg provi­đenja.“

Anđeo Gospodnji zovne Abrahama s neba drugi put i reče:

„Kunem se samim sobom,

izjavljuje Gospodin:

Kad si to učinio

i nisi mi uskratio svog jedinca sina,

uistinu, blagosloviti, blagoslovit ću te

i umnožiti, umnožit ću tvoje potomstvo

poput zvijezda na nebu

i pijeska na obali morskoj!

A tvoji će potomci osvajati

vrata svojih neprijatelja.

Budući da si poslušao glas moj,

potomstvom će se tvojim blagoslivljati

svi narodi Zemlje.“

Riječ Gospodnja.


DRUGO ČITANJE: Post 22,1-18

U Abrahamu, „ocu svih naroda“ (sus­ljedna molitva), Crkva se po Isusu Kristu   prepoznaje njegovim potom­stvom.

Ovo je, ako se čita samo „slovo“, jedna od najšokantnijih stranica Svetoga pisma. Možemo se uteći i racionalnoj ne racionalističkoj egzegezi. Ako početke izvještaja stavimo u sklop davnih, vrlo sirovih vremena, možemo za­misliti Abrahamovu dilemu u tadanjem politeističkom svi­jetu koji je nažalost prakticirao i ljudske žrtve božanstvi­ma. Da li je moj Bog takav, mogao se pitati Abraham? Ne traži li on od mene što mi je najmilije, moju jedinu nadu, mog jedinca? U tako krivo shvaćenoj, ali stvarnoj dilemi, Abraham zna što mu je birati. Ali Bog intervenira u kraj­njem času i poučava svog slugu. Ne, on nije nemili i nemilostivi Bog. No draga mu je takva privrženost njegova slu­ge. On na nju uzvraća novim navještajem nebrojena po­tomstva.

U kršćanskom čitanju ova je epizoda narasla do pralika najčistije religioznosti. I koliko god je ova „povijest“ u vanjskom ruhu gruba i zazorna, ona je u svojoj poruci uvi­jek istinita i neodoljiva. Boga doista treba ljubiti nadasve, radi njega samoga. Samo, izostavimo taj „treba“ jer to nije pitanje „moranja“, nego jednostavno pitanje ljubavi. Ako nas posvema obuzme misao tko je Bog, onda je jedina mjera ljubavi prema njemu – ljubav bez mjere, posvemaš­nja. Njemu sve treba žrtvovati, njega ničemu i nikomu.

Još više! Abraham je pralik samoga Oca nebeskoga ko­ji iz ljubavi prema nama predaje svoga vlastitoga Sina. Ta­ko svoju vlastitu, sebedarnu žrtvu tumači sam njegov Sin

pravi Izak u razgovoru s Nikodemom: „Bog je tako ljubio svijet daje Sina svoga predao za nas“ (Iv 3,16; usp. Rim 8,32). Od njega, svog starijeg Brata (usp. Heb 2,11 sl), učimo kako se ljubi Bog sebedarno, žrtveno sebedarno. Isus je tako samim sobom utemeljitelj novog bogoljublja: Bog se ne časti nekim izvanjskim žrtvama nego odanim sebedarjem – cijelim svojim bićem, svime što imamo i što jesmo (usp. Mt 22,37 i paralelna mjesta).

Treba istaći, k tome, da pisac Poslanice Hebrejima pro­matra ovaj vrhunski čin Abrahamove vjere u Boga kao znak vjere u uskrsnuće: ako ga Bog od mene traži, on će mi ga znati vratiti (Heb 11,17-19).


Otpjevni psalam   16 (15), 5 i 8. 9-10. 11

Pripjev: Čuvaj me, Bože, jer se tebi utječem.

Gospodin mi je baština i čaša:

„Ti u ruci držiš moju sudbinu.“

Gospodin mi je svagda pred očima;

jer mi je zdesna, neću posrnuti.

Stog mi se raduje srce i kliče duša,

pa i tijelo mi spokojno počiva.

Jer mi nećeš ostaviti dušu u Podzemlju

ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda.

Pokazat ćeš mi stazu života,

puninu radosti lica svoga,

sebi zdesna blaženstvo vječno.


Uz psalam 16 (15), 5 i 8. 9-10. 11: Već je sv. Petar u svojoj prvoj propovije­di na prve Duhove protumačio ovaj psalam uskrsno (Dj 2,25-28). Pjevajmo ga noćas iz dubine srca Isusova, srca na križu kopljem probodena. On je naš pravi Izak, drage volje za nas Ocu predan i žrtvovan. Umro je ljubeći Oca i nas eis telos do krajnje mjere (usp. Iv 13,1-3). Ali također pun beskrajnoga predanja istom Ocu nebeskome da mu neće „ostaviti dušu u Podzemlju“ već će mu „pokazati stazu ži­vota“. Taj svoj psalam stavlja Isus, Uskrsli, i u naša usta. Posred svih naših križeva i nevolja Bog u ruci drži našu sudbinu. Bog koji je „Bog živih a ne mrtvih“ (usp. Mt 22,32).


Treće čitanje   Izl 14, 15 — 15,

Izraelci su išli suhim putom posred mora.

Čitanje Knjige Izlaska

U one dane: Reče Gospodin Mojsiju: „Zašto vičeš k meni? Reci

Izraelcima da krenu na put. A ti podigni svoj štap, ispruži ruku

nad morem i razdijeli ga na dvoje da Izraelci mogu proći posred

mora po suhu.

Ja ću otvrdnuti srce Egipćana i oni će poći za njima, a ja ću se onda

proslaviti nad faraonom i njegovim ratnicima, njegovim kolima i

konjanicima. Neka znaju Egipćani da sam ja Gospod, kad se pro­slavim

nad faraonom, njegovim kolima i njegovim konjani­cima.“

Anđeo Božji, koji je išao na čelu izraelskih četa, promijeni mjesto
i stupi im za leđa. A i stup od oblaka pomakne se ispred njih i

stade im za leđa. Smjesti se između vojske egipatske i vojske
izraelske, i postade onima oblak taman, a ovim rasvjetljivaše noć
tako te ne mogoše jedni drugima prići cijele noći.

Mojsije je držao ruku ispruženu nad morem dok je Gospodin svu
noć na stranu valjao vode jakim istočnim vjetrom i more posušio.

Kad su se vode razdvojile, Izraelci izađu posred mora po suhu, a
vode im ko bedem zdesna i slijeva.

Egipćani, svi faraonovi konji, kola i konjanici, nagnu za njima u

more, u potjeru. Za jutarnje straže pogleda Gospodin iz stupa od
ognja i oblaka na egipatsku vojsku i u njoj stvori zbrku. Zakoči
točkove njihovih kola da su se jedva naprijed micali. „Bježimo
od Izraelaca! — poviču Egipćani — jer Gospodin se za njih bori
protiv Egipćana!“

Tada će Gospodin Mojsiju: „Pruži ruku nad more da se vode vrate

na Egipćane, na njihova kola i konjanike.“ Mojsije pruži ruku

nad more i u cik zore more se vrati u svoje korito. Kako su Egip­ćani

bježeći jurili prema moru, Gospodin ih strmoglavi usred

voda. Tako vode, slijevajući se natrag, potope kola, konjanike i
svu vojsku faraonovu koja bijaše pošla u potjeru za Izraelcima u
more. I ne ostade od njih ni jedan jedini.

Izraelci pak hodahu posred mora po suhu, a vode im kao bedem
zdesna i slijeva.

Tako Gospodin u onaj dan izbavi Izraela iz šaka egipatskih i

vidje Izrael Egipćane pomorene na morskome žalu.

Osvjedoči se Izrael o silnoj moći koju Gospodin pokaza nad

Egipćanima. Narod se poboja Gospodina i povjerova Gospodinu

i njegovu sluzi Mojsiju.

Tada Mojsije sa sinovima Izraelovim zapjeva ovu pjesmu Gos­podinu:


TREĆE ČITANJE: Izl 14,5 –15,1a

Mi smo Crkva Božja na putu („Ecclesia peregrinans“). Bog je s nama da nas provede kroz svako Crveno more i pusti­nju, da nas uvede u Obećanu zemlju bla­ženog suživota s njim.

Knjiga Izlaska predstavlja veliku epopeju o jedinstve­nomu dobu Izraela, Naroda Božjega. To je velebno djelo stoljećima prenošeno po narodnim pjevačima dok nije zabilježeno u Svetu povijest. Koliko svaka pojedinost odgo­vara baš povijesnoj zbilji Izraelova oslobođenja iz Egipta, jedno je sigurno: a to je zbilja Božje prisutnosti u toj povi­jesti. Slaveći svake godine iznova Pashu kao svoj narodni i religiozni blagdan, svaki je Izraelac ponovno proživljavao one presudne trenutke svoje povijesti kada je Bog odlučno pokazao da je na njihovoj strani. Taj veliki izlazak pro­lazak ulazak, dakle Pasha Prijelaz ostao je u zapamćenjima Svetog naroda i kao čudesna prošlost i kao trajno obećanje i podržaj za sadašnjost i budućnost. U tom je Crkva od najstarijih vremena promatrala konačno velebno djelo koje je Bog izveo po svom Sinu, Gospodinu našemu Isusu Kristu. Po njemu i u njemu Bog se objavio kao naš Bog, Bog za nas, Bog koji je odlučno stao na našu strahu (usp. Rim 8,31 sl). Kršćana se silno doimala silna voda Mora crvenoga – baš voda, i to Mora crvenoga. Ona oz­načuje krsnu vodu u kojoj je – snagom krvi Kristove – potopljen Neprijatelj – Đavao, a spašen Božji Izrael – svaki kršćanin – cijela kršćanska zajednica, Crkva.


Otpjevni psalam   Izl 15,1-2. 3-4. 5-6. 17-18

Pripjev: Zapjevajmo Gospodinu jer se slavom proslavio!

Zapjevat ću Gospodinu

jer se slavom proslavio!

Konja i konjanika

u more on je vrgao!

Moja je snaga, moja pjesma — Gospodin

jer je mojim postao izbaviteljem.

On je Bog moj, njega ja ću slaviti;

on je Bog oca moga, njega ću veličati.

Gospodin je ratnik vrstan,

Jahve je ime njegovo.

Kola Faraonova i vojsku mu u more baci;

cvijet njegovih štitonoša potonu u Moru crvenom.

Valovi ih prekriše;

poput kamena u morske potonuše dubine.

Desnica tvoja, Gospodine, snagom se prodici;

desnica tvoja, Gospodine, raskomada dušmana.

Dovest ćeš ih i posaditi na gori svoje baštine,

na mjestu koje ti, Gospodine,

svojim učini Boravištem,

Svetištem, Gospodine, tvojom rukom sazidanim.

Vazda i dovijeka Gospodin će kraljevati.


Uz psalam 15,1-2. 3-4. 5-6. 17-18: Stoga i pjesma što slijedi postaje pjesmom svih spašenika Kristovih, svih kršćana. Po Bibliji, zapjeva­la ju je Mojsijeva sestra, proročica Mirjam. U njoj Crkva gleda Mariju, našu „predpjevačicu“ (sv. Ambrozije). Za­pjevajmo noćas, zapjevajmo je kao Kristovi spašenici – kroz krsne vode, kroz krv Kristovu. U Kristu Isusu, našoj Glavi, već je posve ostvarena Pasha – Prijelaz, a za sobom je i nas kao svoje udove povukao te nas snažno privlači da živimo kao uskrsnici.


Četvrto čitanje   Iz 54, 5-14

U ljubavi vječnoj smilova ti se Gospodin, tvoj Otkupitelj.

Čitanje Knjige proroka Izaije

Suprug ti je tvoj Stvoritelj,

ime mu je Jahve nad Vojskama;

tvoj je Otkupitelj Svetac Izraelov,

Bog Zemlje svekolike on se zove.

Jest, ko ženu ostavljenu,

u duši ucviljenu,

Gospodin te pozvao;

ko ženu mladosti.

A ona zar se otpušta?

— pita Bog tvoj.

Za kratak trenutak ostavih tebe,

al’ u sućuti velikoj opet ću te sabrati.

U provali srdžbe sakrih načas od tebe lice svoje,

al’ u ljubavi ti se vječnoj smilovah —

govori Gospodin, tvoj Otkupitelj.

Bit će mi ko za Noinih dana

kad se zakleh da vode Noine

ne će više preplaviti zemlju;

tako se zaklinjem da se više ne ću

na tebe srditi nit ću ti prijetiti.

Nek se pokrenu planine i potresu brijezi,

al’ se ljubav moja ne će odmać od tebe,

nit će se pokolebati moj Savez mira —

veli Gospodin koji ti se smilovao.

O nevoljnice, vihorom vitlana, neutješna,

gle, postavit ću na smaragd tvoje kamenje

i na safir tvoje temelje.

Od rubina dići ću ti kruništa,

vrata tvoja od prozirca,

ograde ti od dragulja.

Svi će ti sinovi Gospodnji biti učenici

i velika će biti sreća djece tvoje.

Na pravdi ćeš biti zasnovana.

Odbaci tjeskobu, nemaš se čega bojati,

odbaci strah jer ne će ti se primaći.

Riječ Gospodnja.


ČETVRTO ČITANJE: Iz 54,5-14

Kroz najrazličitije povijesne uspomene Božjeg oprosnog milosrđa, u ovoj Svetoj noći proživljavamo silno djelo Kristova otkupljenja u koje smo ucijepljeni sna­gom svetog krsta.

Ovo čitanje iz proroka Izaije treba smjestiti u povijesni sklop. Radi nevjere, Bog je odvrgao svoj Narod izabrani i prepustio ga tuđinskom jarmu. Ali evo, nastupa vrijeme velikog Božjeg oproštenja. Bog naš je Bog sućutan, Bog milosrdan, Bog oprosnik. Još više! On sam svoju ljubav prema svom Narodu uspoređuje s ljubavlju kojom vrli Muž ljubi svoju Ženu. I kada je nevjerna, on vjeran ostaje. Da bismo okusili sav čar ove Izaijine stranice, treba da se podsjetimo na nekoliko važnih spoznaja o Bibliji. Prije svega, što smo netom i spomenuli: Božja ljubav prema Iz­raelu u proroka se rado oslikava silnom, neodoljivom, strastvenom ali čistom ljubavi dobra Muža prema Ženi. Začetnik je te ženidbene alegorije prorok Hošea već u IX. st. prije Krista (Hoš 1,2). Ta se ljubav u Novom zavjetu transponira na suodnos Krista Zaručnika i Crkve Zaručnice (Ef 5,23-32). Izaija ovdje nagovara sav Boži narod kojemu je simbol Jeruzalem, nastamba Božja posred svoga naroda. Liturgija dopušta da te riječi razumi­jemo o cijeloj Crkvi ali i svaki za se. Svi smo mi Crkva, Za­ručnica Kristova! Stoga svi mi – ova liturgijska zajednica, župa, samostan, nadbiskupija – treba da zaživimo upravo zaručničku privrženost, odanost i ljubav prema Bogu i Kristu njegovu. U Izaijinu je tekstu riječ o izmirenju, o us­postavi prekinute ljubavi. Božji je narod zbog nevjernosti Savezu odvrgnut, predan je u ropstvo poganskih naroda. Bio je kao žena otpuštena, odvrgnuta od muža. No ni Bog ne može više izdržati silinu svoje ljubavi te je ponovno prigrljuje i obećava odsele ljubav nepokolebljivu, vječnu. Pri­je će se pomaknuti planine no što će on uzmanjkati u svo­joj ljubavi.

U središtu svega stoji Berith – Savez, što je i inače ključna riječ Biblije. Savez mira po biblijskom žargonu oz­načuje skup svih božanskih darova i dobara. Posljedica to­ga novog i vječnog Saveza bit će: „Svi će ti sinovi Gospod­nji biti učenici“ (Iz 54,13). To podsjeća na veliko Jeremijino proroštvo o Novom savezu, dorečeno u Ezekielu: Savez će uspostaviti najtješnju privrženost Bogu (Jer 31,31-34 = Ez 36,26-28). Na te riječi smjera i Gospodin Isus u svojoj znamenitoj Euharistijskoj besjedi (Iz 54,13 = Iv 6,45 = 1 Sol 4,9). Kakva li divnog teksta u Svetoj noći! Bog s nama uspostavlja novi Savez. Svi smo pozvani da postanemo „bogoučenici – teodidakti“, kako veli 1 Sol 4,9, to jest upu­ćeni u Božje misterije tako da u njima u punini zaživimo.


Otpjevni psalam   30 (29), 2 i 4. 5-6. 11 i 12a i 13b

Pripjev: Veličam te, Gospodine, jer si me izbavio!

Veličam te, Gospodine, jer si me izbavio

i nisi dao da se raduju nada mnom dušmani.

Gospodine, izveo si mi dušu iz Podzemlja,

na rubu groba ti si me oživio.

Pjevajte Gospodinu, pobožnici njegovi,

zahvaljujte svetom imenu njegovu!

Jer samo za tren traje srdžba njegova,

a cio život dobrota njegova.

Večer donese suze,

a jutro klicanje.

Slušaj, Gospodine, i smiluj se meni:

Gospodine, budi mi na pomoć!

Okrenuo si plač moj u igranje,

Gospodine, Bože moj, dovijeka ću te hvaliti.


Uz psalam 30 (29), 2 i 4. 5-6. 11 i 12a i 13b: Ako nas do dna srca dirne Izaijino čitanje, ovaj ćemo psalam doživjeti kao izraz svoga ushićenoga srca, ushićenoga tolikim iskazom Božje ljubavi i dobrote.


Peto čitanje   Iz 55, 1-11

Dođite k meni i duša će vam živjeti: sklopit ću s vama Savez vječan!

Čitanje Knjige proroka Izaije

O svi vi koji ste žedni, dođite na vodu;

ako i nemate novaca, dođite!

Bez novaca i bez naplate

kupite i uživajte vino i mlijeko!

Zašto da trošite novac na ono što kruh nije

i nadnicu svoju za ono što ne siti?

Mene poslušajte, i dobro ćete jesti

i sočna ćete uživati jela.

Priklonite uho i k meni dođite,

poslušajte i duša će vam živjeti.

Sklopit ću s vama Savez vječan,

Savez milosti Davidu obećanih.

Evo, učinih te svjedokom pucima,

knezom i zapovjednikom narodima.

Evo, pozvat ćeš narod koji ne poznaješ

i narod koji te ne zna dohrlit će k tebi

radi Gospodina, Boga tvojega

i Sveca Izraelova jer te on proslavio.

Tražite Gospodina dok se može naći,

zovite ga dok je blizu!

Nek bezbožnik put svoj ostavi,

a zlikovac naume svoje.

Nek se vrati Gospodinu

koji će mu se smilovati,

k Bogu našem

jer je velikodušan u praštanju.

Jer moje misli nisu vaše misli

i puti moji nisu vaši puti —

riječ je Gospodnja.

Visoko je iznad Zemlje nebo:

tako su visoko puti moji iznad vaših putova,

i misli moje iznad vaših misli.

Jest, kao što dažd i snijeg

s neba silaze i ne vraćaju se onamo

dok se zemlja ne natopi, oplodi i zazeleni

da bi dala sjeme sijaču i kruha za jelo,

tako i riječ koja iz mojih usta izlazi

ne vraća se k meni bez ploda,

nego čini ono što sam htio

i obistinjuje ono zbog čega je poslah.

Riječ Gospodnja.


PETO ČITANJE: Iz 55,1-11

Bože, jedina nado svijeta! Ti si glasom proroka objasnio tajne sadašnjih vreme­na (susljedna molitva).

U ovom čitanju nalazimo rukovet različitih tema. Stavi­mo se pod tu kišu Božje riječi da nas natopi, prožme. Bog nam se predstavlja kao izvor žive vode žednima. Nudi nam se, rekli bismo, zabadava. Doista, Gospodin Isus odabra baš vodu za znak krsta. Voda je za život prirode neophod­na, a dostupna. Tako nam je Bog potreban, a evo – nudi nam se. Dođite – poslušajte me – priklonite uho – dođi­te! Kakvo nutkanje! Odlučna je naša otvorenost Božjoj ri­ječi koja se potkraj čitanja prispodablja s kišom koja oplo­đuje zemlju. U srcu čitanja nalazi se navještaj novoga Sa­veza, Saveza vječnog, milosnog.

Berith – Savez ključna je riječ Staroga „zavjeta“ te oz­načuje ono što smo više navikli zvati religija. Bog želi biti našim Bogom da mi budemo njegovim narodom. Ovo je noć uspostave i obnove toga Saveza. U svakoj misi – oso­bito u ovoj vazmenoj – Bog želi s nama obnoviti svoj Sa­vez upravo u krvi Kristovoj koja je „krv novoga i vječnoga Saveza“. Iz ovog bogoslužja treba da iziđemo kao vjerniji saveznici Božji pa stoga i privrženiji saveznici jedni drugi­ma. Treba da napokon napustimo zle putove te se vratimo Gospodinu. Kako? Tako da svoje misli, svoje načine pro­sudbe i vrednovanja posvema sumislimo s Bogom. Treba da se nađemo, rekli bismo danas, s Bogom na istom valu. Zato smo se noćas sastali.


Otpjevni psalam   Iz 12, 2-3. 4bcd. 5-6

Pripjev: S radošću ćete crpsti vodu iz izvora spasenja!

Evo, Bog je spasenje moje,

uzdam se, ne bojim se više

jer je Gospodin snaga moja i pjesma,

on je moje spasenje.

I s radošću ćete crpsti vodu

iz izvora spasenja.

Hvalite Gospodina,

prizivajte ime njegovo!

Objavite narodima djela njegova,

razglašujte: uzvišeno je ime njegovo!

Pjevajte Gospodinu jer stvori divote,

neka je to znano po svoj zemlji!

Kličite i radujte se,

stanovnici Siona,

jer je velik medu vama

Svetac Izraelov!


Uz psalam Iz 12, 2-3. 4bcd. 5-6: Psalam je također iz proroka Izaije. Pripjev je krsno intoniran. „Voda iz izvora spasenja“ nije tek ma­terijalno ona krsna voda kojom smo kršteni. Njome smo uronjeni u Krista Isusa kao svoj životni ambijent. Nekoć je riba bila znak i Krista Isusa i kršćana. Zašto? Grčki, kojim su govorili prvi kršćani, riba znači ihthys, u čemu su oni našli idiogram Kristov: i = Iesous (Isus), h = Hristos (Krist), th = Theou (Božji), y = hyios (Sin), s = Soter (Spasitelj). U istom su znaku doživljavali i svoje blagosta­nje: „Ribice smo što ih božanski Ribar ulovi u krsnoj vodi“, kaže negdje Tertulijan. Krštenje je prolazni čin kojim nastaje trajno stanje, krštenost kao trajna naša uronjenost u Boga i Krista njegova: „U njemu živimo, mičemo se i jesmo (…), njegov smo rod!“ (Dj 17,28).


Šesto čitanje   Bar 3,9-15. 32 — 4,4

Hodi putem k sjaju Gospodnjem!

Čitanje Knjige proroka Baruha

Čuj, Izraele, životne propise,

prisluhni da naučiš mudrost!

Zašto, o Izraele, zašto si u zemlji neprijatelja

i zašto stariš u zemlji tuđinskoj

onečišćujuć se mrtvacima,

ubrojen među one koji su u Podzemlju?

Zato što si Vrelo Mudrosti ostavio!

Da si Božjim hodio putom,

zauvijek bi prebivao u miru.

Nauči stoga gdje je mudrost,

gdje snaga, gdje li razboritost,

pa da ujedno spoznaš

u čemu je dugovječnost i život,

i gdje je svjetlost očinja i mir.

Ali tko je otkrio prebivalište Mudrosti,

tko li prodro u njene riznice?

Sveznajući — samo je on poznaje,

svojim je umom proniče:

on koji je za sva vremena sazdao Zemlju

i svu je životinjama naselio,

on koji pošalje svjetlosti

ona, gle, pođe;

natrag je zovne,

i dršćuć ona ga posluša.

Zvijezde mu veselo sjaju na svojim postajama;

zovne li ih, one mu odgovore: Evo nas! —

i radosno sjaju svom Stvoritelju.

On je naš Bog;

nitko se drugi s njim usporedit ne može.

On je pronikao sav put spoznaje

i predao je sluzi svom Jakovu —

Izraelu, svome ljubimcu.

Potom se ona na Zemlji pojavila,

među ljudima udomila.

Ona je knjiga Božjih zapovijedi,

Zakon koji će trajati dovijeka:

tko ga se držao bude, taj će živjeti,

tko ga napusti, taj će umrijeti.

Vrati se, Jakove, i prihvati je,

hodi k sjaju, k njenoj svjetlosti:

ne ustupaj slavu svoju drugomu,

ni dostojanstvo svoje narodu tuđemu.

Blago nama, Izraele,

jer nam je otkriveno što je Bogu po volji!

Riječ Gospodnja.


ŠESTO ČITANJE: Bar 3,9-15.32; 4,1-4

Krist Isus „Mudrost je Božja“ (1 Kor 1,30). U njemu nam je „sve blago mud­rosti i znanja“ (Kol 2,3).

Prorok Barun bijaše tajnikom proroka Jeremije (Jer 32,12; 34,4). Od svog je učitelja i sam naučio „prorokova­ti“, govoriti u Božje ime. Ovaj mu je odlomak mala sinteza cijeloga Svetog pisma. „Zakon“ Božji, Tora, izraz je Božje Mudrosti. Nije dakle tek neka zbirka naredaba i propisa. Kroz Zakon – Toru Bog nam otkriva ne samo svoju mud­rost, pravednost, ljubav, dobrotu, nego – samoga sebe (DV 2). Kad se usklađujemo sa Zakonom, postajemo dakle srodni s Bogom, najintimnije s njime i među sobom pove­zani. Postajemo njegovi sumišljenici da u svakoj prilici ži­vota budemo i njegovi suradnici. Mudri kao Bog, postaje­mo i operativni – djelotvorni kao Bog. Prorok se načas za­ustavlja u divljenju toj Božjoj Mudrosti koja se očituje na dva načina: u zakonima prirode i u povijesti spasenja Na­roda izabranoga. Središnja je riječ ovog proroštva: „Potom se – Mudrost Božja – na zemlji pojavila / među ljudima udomila.“ Tko u tom ne čuje navještaj Ivanova proslova: „I riječ tijelom postala / i nastanila se među nama.“ Isus Krist je utjelovljena Mudrost Božja, on je nama „Put, Isti­na, Život“ (Iv 14,6). Doista? U svemu? I u dogmi i u moralu i u askezi? Ortodoksija – pravovjerje treba da postane i ortopraksa – pravodjelje. Cijeli Dekalog, Deset zapovijedi Božjih sa svojim zabranama, u Isusovu Evanđelju prodahnjuje pozitivna zapovijed Kristova: ljubav prema Bogu i bližnjemu o kojoj „vise Zakon i Proroci“ (Mt 22,40). Kršćanstvo nije tek neki oblik filozofiranja, pusti intelektualizam. Ono je osobni stav i opredjeljenje cijeloga čovjeka za osobu – osobu Isusa Krista, Gospodina i Uči­telja koji zahvaća cijelo biće svog privrženika i određuje do dubina duše i srca nove životne stavove i vrednovanja pre­ma cjelokupnoj zbilji.


Otpjevni psalam   19 (18), 8. 9. 10. 11

Pripjev: Gospodine, ti imaš riječi života vječnoga!

Savršen je Zakon Gospodnji,

dušu krijepi;

pouzdano je svjedočanstvo Gospodnje,

neuka uči.

Prava je naredba Gospodnja,

srce sladi;

čista je zapovijed Gospodnja,

oči prosvjetljuje.

Neokaljan je strah Gospodnji,

ostaje svagda;

istiniti su sudovi Gospodnji,

svi jednako pravedni.

Dragocjeniji od zlata,

zlata čistoga;

slađi od meda,

meda samotoka.


Uz psalam 19 (18), 8. 9. 10. 11: U korizmenoj pripravi na krštenje, koje se od starine najsvečanije obavlja u ovoj vazmenoj noći, bu­dući su krštenici svečano primali popis Deset zapovijedi: da ih nauče, prodube im smisao, odjelotvore u životu. Ne promatrajmo te „zapovijedi“ juridički nego kao izraz naše srodenosti s Bogom. Neka nas u tom odgaja ovaj psalam sa svim atributima što ih pridaje „Zakonu Gospodnjem“.


Sedmo čitanje   Ez 36, 16-I7a. 18-28

Poškropit ću vas vodom čistom i dat ću vam novo srce.

Čitanje Knjige proroka Ezekiela

Dođe mi riječ Gospodnja:

„Sine čovječji,

kada dom Izraelov još življaše u svojoj zemlji,

oskvrnu je svojim nedjelima

i svojim putovima.

I zato na njih izlih gnjev svoj

zbog kumira kojima je oskvrnuše.

Rasijah ih među narode

i raspršiše se po zemljama.

Sudio sam im prema putovima

i nedjelima njihovim.

Ali među svim narodima u koje dospješe,

oskvrnjivahu moje sveto ime

jer o njima se govorilo:

‘To je Gospodnji narod,

a morade izići iz zemlje Gospodnje’.

I meni se sažali moje sveto ime

što ga dom Izraelov obeščasti

u narodima među koje dođe.

Reci zato domu Izraelovu:

Ovako govori Gospodin Bog:

Sto činim, ne činim radi vas, dome Izraelov,

nego radi svetoga imena svojega,

koje vi oskvrnuste među narodima u koje dođoste.

Ja ću posvetiti ime svoje veliko,

oskvrnuto među narodima,

vi ga oskvrnuste posred njih!

I znat će narodi da sam ja Gospodin

— riječ je Gospodina Boga —

kad na vama, njima na očigled, pokažem svetost svoju.

Tada ću vas sabrati iz svih naroda

i skupiti iz svih zemalja,

i dovest vas u vašu zemlju.

Poškropit ću vas vodom čistom da se očistite.

Očistit ću vas od svih vaših nečistoća

i od svih kumira vaših.

Dat ću vam novo srce,

nov duh udahnut ću u vas!

Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno

i dat ću vam srce od mesa.

Duh svoj udahnut ću u vas

da hodite po mojim zakonima

i da čuvate i vršite moje naredbe.

I nastanit ćete se u zemlji

koju dadoh vašim očima

i bit ćete moj narod,

a ja ću biti vaš Bog.“

Riječ Gospodnja.


SEDMO ČITANJE: Ez 36,16-17a.l8-28

On će vas krstiti Duhom Svetim (Mk 1,8)

Ezekielovo čitanje u ovoj Svetoj noći osobito naglašava da snaga krštenja – i kao prolaznog čina i kao trajnog sta­nja – dolazi od Duha Svetoga. Stoga se u Istočnoj Crkvi podjednako podjeljuju oba sakramenta, krst i potvrda, što ostaje na snazi i u Zapadnoj Crkvi kad god se krst podje­ljuje odraslima. Svakako, već je samo krštenje osnaženo Duhom Svetim. Taj središnji ulomak Ezekielova čitanja glasi: „Dat ću vam novo srce / i nov duh udahnut ću u vas! / Iz­vadit ću iz tijela vašega srce kameno / i dat ću vam srce od mesa.“ Bibličari u tom tekstu otkrivaju produbljenje glaso­vitog proroštva Jeremijina o novom Savezu (Jer 31,31-34). No gdje Jeremija veli: „Zakon ću svoj staviti u dušu njiho­vu / i upisati u njihovo srce“, tu Ezekiel stavlja: „Dat ću vam novo srce i nov duh ću udahnuti u vas!“ (Jer 31,33 = Ez 36,26). U svakom slučaju, plod Novoga saveza bit će in­timna srođenost s Bogom do te mjere da ćemo Bog i mi „disati“ istim Duhom Božjim. Tako se ova sveta noć spaja s duhovskim bdijenjem koje je u liturgiji istinska paralela vazmene noći. Snagom krštenja kršćanin postaje doista – u jakom smislu – oduhovljen čovjek, s Isusom Kristom suposjednik Svetoga Duha. Piše u koncilskoj konstituciji o Crkvi da nas Krist „uvlači u svoje misterije“ (LG 7e), pa i u misterij svoga krštenja na Jordanu otkada je „pomazan Duhom Svetim“ (Dj 10,38).

Kuda god prolazimo, gdje god se nađemo – bdijemo li ili spavamo, radimo li ili molimo ili trpimo – svuda se nad nama ostvaruje slika Isusova krštenja na Jordanu: nad na­ma su otvorena nebesa, u nama je Duh Sveti, mi se kupa­mo u Očevoj riječi: „Ovo je – sa Sinom mojim Ljubljenim – također ljubljeni sin moj“ (usp. Mt 3,13 si = Rim 8,14-17). A sve u snazi Duha Svetoga. Dakako, i opet – „noblesse oblige, plemstvo obvezuje“! Kršćanin, obuzet snagom i milinom Duha Svetoga, postaje izvršitelj Božjega „Zakona“, po istom Duhu, ali ne izvana prisiljen, nego iz­nutra s Bogom srođen. Sam Duh Sveti postaje mu nutar­njim zakonom, silom težom njegova vlastitoga bića (usp. Rim 8,1 sl). To je u nama kadra proizvesti krsna milost, pustimo joj maha!


Otpjevni psalam   42 (41), 3; 43 (42), 3. 4. 

Pripjev: Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom!

Žedna mi je duša Boga, Boga živoga;

o kada ću doći i lice Božje gledati?

Pošalji svjetlost svoju i vjernost:

nek me vode,

nek me dovedu na tvoju svetu goru,

u šatore tvoje!

I pristupit ću Božjem žrtveniku,

Bogu, radosti svojoj.

Citrom ću slaviti tebe,

Bože, o Bože moj!


Uz psalam 42 (41), 3; 43 (42), 3. 4.: I opet nam se Bog prikazuje kao izvor-voda žednome. „Žeđati Boga“ i „ginuti za Bogom“ ključni je izraz za intimnu religioznost što je nadahnjuje Biblija. Prvi su kršćani taj psalam razumijevali i o krstu i o euharis­tiji, ali i o Crkvi. Stoga su bili osobito osjetljivi za „mnoš­tvo“ koje koraca Domu Božjemu (= Crkva); za „svjet­lost“ koja im osvjetljuje put „na svetu goru“, sve do neba (=Krist Isus koji je „svjetlost svijeta“); na „pristup k Bož­jem žrtveniku“ u euharistiji, što je samo slika konačnog „pristupa“ kada ćemo – u blaženom gledanju – „lice Božje gledati“. Učimo se iz ovog psalma očitovati u psal­mima svoju sudbinu, svoj poziv, svoju sreću.

ili

Otpjevni psalam   51 (50). 12-13, 14-15. 18-19

Pripjev: Čisto srce stvori mi, Bože!

Čisto srce stvori mi, Bože,

i duh postojan obnovi u meni!

Ne odbaci me od lica svojega

i svoga svetog duha ne uzmi od mene!

Vrati mi radost svoga spasenja

i učvrsti me duhom spremnim!

Učit ću bezakonike tvojim stazama,

i griješnici tebi će se obraćati.

Žrtve ti se ne mile,

kad bih dao paljenicu, ti je ne bi primio.

Žrtva Bogu duh je raskajan,

srce raskajano, ponizno, Bože, ne ćeš prezreti.


Uz psalam 51 (50). 12-13, 14-15. 18-19: Ovaj ulomak toga, inače najpoznatijeg pokajničkog i pokorničkog psalma najljepša je starozavjet­na molitva za dar Duha Svetoga. Istom u svjetlu Novog za­vjeta poprima svoju puninu. Stoga gdje god piše malim slovom „duh“, mi to smijemo čitati s velikim slovom – o Duhu Svetom. On je Duh postojanosti, Duh svetosti, Duh spremnosti, Duh iskrene raskajanosti, Duh obnovni: on trajno u nama podržava duboku i sveobuhvatnu religioz­nost, koja je u isto vrijeme čisto i puno bogoljublje i plod­no bratoljublje. Zato smo kršteni!


Poslanica   Rim 6, 3-11

Krist, pošto uskrsnu od mrtvih, više ne umire.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima

Braćo!

Koji smo god kršteni u Krista Isusa,
u smrt smo njegovu kršteni.
Krštenjem smo dakle zajedno s njime

ukopani u smrt

da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih,

i mi tako hodimo u novosti života.

Ako smo doista s njime srasli

po sličnosti smrti njegovoj,

očito ćemo srasti

i po sličnosti njegovu uskrsnuću.

Ovo znamo:

naš je stari čovjek zajedno s njim raspet

da onemoća ovo grešno tijelo

te više ne robujemo grijehu.

Ta tko umre, opravdan je od grijeha.

Pa ako umrijesmo s Kristom,

vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime.

Znamo doista:

Krist, uskrišen od mrtvih,

više ne umire,

smrt više njime ne gospoduje.

što umrije, umrije grijehu
jednom zauvijek;

a što živi, živi Bogu.

Tako i vi:

smatrajte sebe mrtvima grijehu,

a živima Bogu u Kristu Isusu!

Riječ Gospodnja.


POSLANICA   Rim 6, 3-11

Naša Pasha – Prijelaz: mrtvi grijehu – živi Bogu.

Ovo je Pavlovo čitanje u Svetoj noći doista ključno da bismo proniknuti misterij krsta i kršćanskog života. Kratko rečeno, krst nas čini „kristima“. Prije svake druge primje­ne, svaki je kršćanin po Pavlu „drugi Krist“. (Jest? Da, ko­liko je do same snage krsta! Svakako, trebalo bi tako biti; krst je najzahtjevniji sakramenat!). Čini se da su Sveta bra­ća već bila tako smiona. Korijenska je kršćanska riječ baptismos, što zapravo znači uranjanje u vodu da se time oz­nači uronjenost u Krista kao u novi životni ambijent. Stoga su oni, velim smiono i nadahnuto, samu riječ baptismos iz­ravno preveli na njezino značenje – krst kao pokristovljenje. Krstiti, prema tome, zapravo znači „kristiti“, učiniti drugim Kristom. To je odraz prvotne intuicije po kojoj su se sljedbenici Kristovi u Antiohiji prvi prozvali hristianoi, to jest kršćani (Dj 11,26). Pavao je veliki mistagog krsta, on nas kroz obredne čine uvodi u sržni sadržaj krsta ukoliko nas najtješnje pridružuje Kristu, pokristovljuje. Krštenik bi se pred krsnom kupelji svukao, što označuje odlaganje sta­roga čovjeka, stare grešnosti. Uronjavanje je djelovalo kao ukop („u smrt Kristovu“) a izronjavanje kao naš uskrs s Kristom. Pod drugim vidom, uronjavanje je označavalo uronjenost u novi životni okoliš, u novu sferu postojanja koju Pavao sto šezdeset četiri puta označuje dragom for­mulom u Kristu Isusu. Novokrštenik nastavlja živjeti u Kristu kao nova sadenica u novom tlu, pa se stoga novokrštenici zovu neofiti – novoposađeni (usp. Rim 11,17 sl), upravo srašteni s Kristom (Rim 6,5). Pavao će drugdje upo­zoriti i na druge vidove krsne simbolike. Tako npr. susljed­no oblačenje nove haljine također označuje novi način po­stojanja, kao da smo obučeni u Krista (Gal 3,7; Ef 4,24; Kol 3,10-12 i dr.). Istina, taj je naš zbiljski suživot s Kris­tom još „skriven“, kako će se izraziti poslanica samog us­krsnog dana (Kol 3,1-4), ali on je već tu, on je postojeća zbilja. Tu Pavao rabi tzv. spasovne prezente, kao da je Kristovo spasenje već sasvim u nama ostvareno. No bibličari upozoruju na tzv. spasovni interim, međuvrijeme: za­sada to već jest i još nije sasvim. Stoga te spasovne prezen­te treba shvatiti i kao etičke imperative: to stvarno već jest sa stajališta Krista, naše Glave, a tako treba da bude, ukoli­ko je uz Božju milost potrebna i naša suradnja, naše zala­ganje da se takvima izborimo i u punini ostvarimo. Po tom krsnom i uskrsnom zalaganju mi trebamo živjeti kao mrtvi grijehu – živi Bogu. Prema poruci poslanice uskrsnoga dana, naš svagdanji život u svim svojim suodnosima prema Bogu i ljudima treba da odrazuje našu suuskrslost s Kris­tom. To zahtijeva korjenitu preobrazbu našega bića, sve do korijena tjelesnosti: cijelo svoje tijelo – po poruci ove iste glave Rim 6 – treba pretvoriti u oruđe pravednosti (Rim 6,13 sl). Po GS 38a treba da sve svoje tjelesne i duševne energije navrnemo u službu Bogu i – radi Boga – ljudi­ma. Uskrs je blagdan velikih ljudskih.


Otpjevni psalam   118 (117), 1-2. 16-17. 22-23

Pripjev: Aleluja! Aleluja! Aleluja!

Zahvaljujte Gospodinu, jer je dobar,

jer je vječna ljubav njegova!

Neka rekne dom Izraelov:

„Vječna je ljubav njegova!“

Gospodnja me uzdignu desnica,

Gospodnja se proslavi desnica!

Ne, umrijeti neću, nego živjeti,

i kazivat ću djela Gospodnja.

Kamen koji odbaciše graditelji,

postade kamen zaglavni.

Gospodnje je to djelo:

kakvo čudo u očima našim!


Uz Psalam 118 (117), 1-2. 16-17. 22-23: Psalam se već pjevao u procesijama sinagoške liturgije, a u liturgiji Crkve postaje tipičan uskrsni i kristovski psalam. Uskrsli se ugradio u novi Božji svijet kao kamen temeljac i kamen krunišni, zaglavni (usp. Mt 21,42 i paralelna mjesta = 1 Pt 2,5 sl). U psalmu kliče sam Krist, a s njim i njegov krštenik i budući uskrsnik: „Gospodnja me uzdignu desnica – Ne, umrijeti neću nego živ­jeti!“


Pjesma prije Evanđelja   Iv 13, 34
Zapovijed vam novu dajem, govori Gospodin,
ljubite jedni druge, kao što sam ja ljubio vas.

Evanđelje   Mk 16, 1-7 

Isus Nazarećanin raspeti uskrsnu!

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

Kad prođe subota, Marija Magdalena i Marija Jakovljeva i Saloma kupiše miomirisa da odu pomazati Isusa. I prvoga dana u tjednu, veoma rano, o izlasku sunčevu, dođu na grob. I razgovarahu među sobom: „Tko će nam otkotrljati kamen s vrata grobnih?“ Pogledaju, a ono kamen otkotrljan. Bijaše doista veoma velik. I ušavši u grob, ugledaju mladića zaogrnuta bijelom haljinom gdje sjedi zdesna. I preplaše se. A on će im: „Ne plašite se! Isusa tražite, Nazarećanina, raspetoga? Uskrsnu! Nije ovdje! Evo mjesta kamo ga položiše. Nego idite, recite njegovim učenicima i Petru: Ide pred vama u Galileju! Ondje ćete ga vidjeti, kako vam reče!“

Riječ Gospodnja.


Uskrsno promaknuće žene

Uz evanđelje: Crkva ove godine u liturgiju Vazmenoga bdijenja stavlja na razmatranje odlomak iz Markova evanđelja koji nam govori o tome kako bismo trebali živjeti svoj Vazam, svoj Uskrs. Vazmeno je vrijeme upravo prigoda dubljeg ulaženja u otajstva Uskrsloga. Biti kršćanin znači prvenstveno vjerovati da je Bog Isusa, koga su ljudi raspeli, uskrisio i učinio Gospodarom svega stvorenoga. „Danas, na Uskrs, Bog po svom Jedincu pobijedi smrt i nama otvori pristup u vječni život.“ Muka Isusova je završila: Isus je razapet, umro na križu i pokopan. Prvog dana u tjednu, veoma rano, tri žene: Marija Magdalena, Marija Jakovljeva i Saloma, došle su na Isusov grob. Marko izvješćuje da su žene kupile miomirise, kojima su htjele pomazati Isusa. Njihova je gesta plemenita i pobožna. Ostale su vezane za svog učitelja i nakon smrti i služe mu. Time svjedoče snagu života i ljubavi. Dok su se apostoli razbježali i skrili u strahu, žene kreću na grob. One se ne boje, one nose miomirise i svoju ljubav za Isusa. Njihova ljubav za Isusa Krista bila je tako jaka da je smrt nije mogla ugroziti. Za apostole Kristova smrt bila je prekid odnosa, očaj i strah. To je sasvim logična situacija za ljudske odnose; kada pogine vođa sigurno prijeti opasnost i njegovim sljedbenicima. Žene su se brinule, idući na grob, tko će im kamen otkotrljati s groba, jer bijaše velik: „Pogledaju, a ono kamen otkotrljan.“ Ušle su u grob i opazile da njihova učitelja nema u grobu. Tad su se uplašile, kad ugledaše prazan grob. Nisu se bojale za sebe, nego zbog pitanja: što je s učiteljem? Zar je moguće da ga više nema? I one su čule da se u Pismima spominje uskrsnuće. Strah se javio na sva ta pitanja, a posebno na nezamislivo, a to je Kristovo uskrsnuće. Evanđelje kaže: „Kad su žene ugledale mladića zaogrnuta bijelom haljinom, preplaše se.“ To bijaše anđeo, Božji glasni, koji im prenosi poruku Uskrsloga, koja ih je slala dalje: „Ne plašite se! Isusa tražite, Nazarećanina, raspetoga? Uskrsnu! Nije ovdje!…Nego idite, recite njegovim učenicima i Petru: Ide pred vama u Galileju! Ondje ćete ga vidjeti, kako vam reče!“ Žene kad su čule anđela, otvorile su se nezamislivoj Božjoj mogućnosti, uskrsnuću Isusa Krista. Dok su apostoli i dalje ostajali u svojoj nevjeri: „Kad su oni čuli da je živ i da ga je ona (Marija Magdalena) vidjela, ne povjerovaše“ (Mk 16,11). Ni dvojici učenika ne povjerovaše. Razlog tomu bijaše okorjelost njihova srca, zbog kojega ih je Isus i sam prekorio: „Prekori njihovu nevjeru i okorjelost srca što ne povjerovaše onima koji ga vidješe uskrsla od mrtvih“ (Mk 16,14). Njihovo je srce bilo tvrdo i zatvoreno za novi poticaj izvana, za Božji novi zahvat – za Kristovo uskrsnuće. Za razliku, kod žena, u trenutku kad je potpuno nestao, Isus je bio bliži njihovu srcu, no ikada. Žene su poslane kao glasnice: one idu javiti, svjedočiti, naviještati. Isus učenike šalje u Galileju, šalje ih u njihov novi život i rad. Šalje ih nastaviti tamo gdje je on stao: propovijedati, liječiti bolesne, pomagati ljudima, živjeti od milosti uskrsnuća i svjedočiti zajedništvo djece Božje. Dokaz Uskrsa nije prazan grob, nego život. Znak uskrsnuća je novi život koji ih je zahvatio, polet koji je od poraženih učinio pobjednike, od kukavica junake, od izgubljenih slučajeva nositelje nade, nositelje „novoga“ života. Vjernik se treba sjediniti s kristovom smrću i napustiti „kraljevstvo grijeha“ (Rim 6,12), kako bi se mogla dogoditi sjedinjenost s Kristovim uskrsnućem. U Kristovoj smrti vjernik napušta „staro“ i grešno, u uskrsnuću prihvaća „novo“ i dobro. Bez smrti – ostavljanja staroga, ne može se ni prihvatiti uskrsnuće, novost života. Dakle, nema uskrsnuće bez smrti. I obrnuto. Bez uskrsnoga prihvaćanja novoga, ostavljanje staroga bilo bi besmisleno. Sve nam to dovoljno pokazuje, kako krsna logika kršćanskoga života (u ovom našem smrtnom životu), uvijek uključuje istovremeno, tugu i užitak, ljubav i bol – sjedinjuje: ovaj vremenski život, ali i nebesku domovinu, plač i smijeh, tugu i radost i… Vazmeno bdijenje je upravo proslava te krsne logike kršćanskog života. Bdijenje je napeto iščekivanje. Onaj tko bdije, zna da se već nešto počelo događati, zna da netko već dolazi. Dok čekamo pripremamo se kako bi onoga koji dolazi dočekali što spremniji. Bdijenje je tako istovremeno stanje smrti i uskrsnuća. Ono je prijelaz iz smrti u život, iz tame u svjetlo. Uskrs je Kristov prijelaz iz smrti u život. U Isusu Kristu čovjekovo smrtno tijelo uskrslo je na novi, božanski život. Vazmeno nas bdijenje tako poziva da zajedno s Isusom Kristom činimo taj prijelaz iz staroga u novo. UČINIMO TO! AMEN!

Iz knjige: Sijač je Sin čovječji, Bonaventura Duda