HVALJENO BUDI SVETO TROJSTVO!

Tim poklikom završava naša božićna himna: „Narodi nam se Kralj nebeski!“ Ta bi kitica izvrsno stajala kao finale prvog dijela Crkvene godine i kao uvertira u njen drugi dio. Od adventa do Duhova intenzivnije slavimo sve Kristove misterije: Božić kao rođendan, Bogojavljenje kao svečano očitovanje, Veliki petak i Uskrs kao srž vazmenog misterija, Uzašašće i Duhove kao dovršetak Kri­stove proslave. U svim tim blagdanima, toliko smo puta rekli, slavimo i svoje božansko promaknuće. Mi u Kristu na Božić slavimo svoje bogosinstvo, na Veliki petak i Uskrs svoje s njim suraspeće i suuskrslost, na Uzašašće i svoju buduću proslavu, a na Duhove svoj suposjed Duha s Kristom Gospodinom. Svemu tome su izvor i uvir božan­ska Trojica, Otac, Sin i Duh Sveti. U tom troosobnom imenu mi se krstimo, križajući se znakom Krista Raspetoga. Taj „znak križa“ temeljna je kršćanska vjeroispovijest. Svi kršćani to znaju, a svjesni kršćani to čine s osobitom pobožnošću. To je prvi znak, to su s Očenašem prve riječi što su nas učite naše majke, naši najmiliji. Tepajući: „Tata! Mama!“ mi smo progovorili – na radost svima našima. Ubrzo smo umjeli tepati i te prve svete riječi, prve svete obrede. Još se kod toga – napose ulazeći u crkvu, na euharistijski sastanak – škropimo vodom za spomen svoga krštenja. Posvješćujemo si da smo „puk skupljen iz jedin­stva i u jedinstvo Boga Oca i Sina i Duha Svetoga“, kako uči sv. Ciprijan i II. vatikanski koncil (LG 4). Naša vječnost bit će „consortium divinae naturae“, učešće u životu i radosti samoga Boga Trojedinoga (usp. 2 Pt 1,4).


Svetkovina Presvetoga Trojstva

Prvo čitanje   Izl 34, 4b-6.8-9

Gospodin! Gospodin! Bog milosrdan i milostiv!

Čitanje knjige Izlaska

U one dane: Mojsije rano jutrom ustane i popne se na Sinajsko brdo, uzevši u ruke dvije kamene ploče, kako mu je Gospodin naredio. Gospodin se spusti u liku oblaka, a on stade preda nj i zazva ime Gospodnje: „Gospodin! Gospodin!“ Gospodin prođe ispred njega te se javi: „Gospodin, Gospodin, Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću.“

Mojsije smjesta pade na zemlju i pokloni se. Onda reče: „Gospodine moj! Ako sam stekao blagonaklonost u tvojim očima, onda, Gospodine, pođi s nama! Premda je narod tvrde šije, oprosti naše grijehe i naše opačine i primi nas za svoju baštinu!“

Riječ Gospodnja.


Bog je uz nas

Uz 1. čitanje: Bog – Sveta Trojica – naš je suputnik. Bog – Sveta Trojica – po Sinu Božjem utjelovljenomu naš je supatnik. Bog – Sveta Trojica – naš je cilj. „Za sebe si nas, Bože, stvorio i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi“ (sv. Augustin). U tim mislima pročitajmo ovu scenu Izlaska. Mi smo Narod Božji u izlasku. Mi smo Ecclesia peregrinans – Putujuća Crkva – Crkva u hodu, kako ističe II. vatikanski koncil (usp. Mato Zovkić, Crkva Božja na putu zemaljskom, Sarajevo 1984). U Izl 3,14 Bog je objavio Mojsiju svoje ime: „Ja jesam koji jesam.“ Po mnogima to znači: što sam ja u sebi, to je neshvatljivo. No upoznat ćete me iz mojega djelovanja među vama i za vas. Ego sum = Ego adsum, to jest Ja jesam = Ja sam uz vas i za vas (usp. Rim 8,33sl). Tako je počeo Izlazak. Iz svega što je Bog za svoj Narod učinio, Mojsije u ovom čitanju još dublje upoznaje Boga „bogata ljubavlju i vjernošću“. Upozoravam na encikliku pape Ivana Pavla II Bogat milosrđem i na knjigu: Ivan Golub, Prisutni, Zagreb 1968. i 1983.

Danas nas Biblija vodi još k višem vrhuncu, zapisuje najviše Mojsijevo mistično iskustvo Boga koji mu se objav­ljuje kao sama Dobrota i Ljubav. Ovo je preludij Ivanove mistične intuicije kada zapisa: „Bog je ljubav!“ (Iv 4; 1 Iv 4,16). Za takvu sliku o Bogu – za takva Boga, Oca, za Boga koji jest Ljubav – danas nam u evanđelju daje svjedočanstvo sam Isus.


Prava slika o Bogu

Poznati mislilac, Židov, Martin Buber napisa da možda nijedna riječ nije toliko opterećena ljudskim poimanjima koliko riječ Bog. Stoga je neopisivo važno kakvu sliku o Bogu mi sami imamo, kakvu prenosimo svojoj djeci, kakvu zračimo u svojoj okolini. Značajna je riječ Romana Guardinija: „Neću Boga koji se podlaže mjeri moga mišljenja i koji je stvoren na moju sliku. Hoću stvarnoga Boga i znam da on mora prelaziti granice mojih misli. Vjerujem, dakle, u živoga Boga i njegovu tajnu. Krist, koji ne može lagati, njegov je jamac.“

Spomenimo samo ovo. „Jedno oko uvijek gleda kom se sakrit ništa ne da.“ Taj su stih učile napamet mnoge generacije kršćana. S njim su – možda i preko volje njegova autora – u svijest upijale sliku Boga kao super-žandara koji treba kako će čovjeka uhvatiti u zlu. Takvom su slikom roditelji nerijetko plašili djecu kad su bila „zločesta“ i u njima stvarali konflikt s „dragim Bogom“ kojega se moramo bojati i u isto ga vrijeme voljeti.

Da, strahopoštovanje svakako spada u biblijsku sliku o Bogu. No nipošto je ne iscrpljuje. Štoviše, nije joj najviši izraz. Evo, Sveto pismo nam danas u liturgiji nudi drugu sliku, ili bar drugo krilo te slike: „Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću“ (1. čitanje). „Bog je tako ljubio svijet …“ (evanđelje). „Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga“ – ta formula u klici sadrži crkveni nauk o presvetoj Trojici jedne Božanske naravi i biti. Ne moram se bojati Boga koji je neizrecivo bogatstvo ljubavi, neiscrpiva rezerva dobrote i zajedništva. Dapače, taj mi je Bog podrška i sigurno zaleđe. Nemam razloga da budem sebičan i zao. Bez suzdržaja mogu sebe dati drugima jer taj Bog stostruko nadoknađuje „gubitke“. Kakva nam je slika Boga, takvi su nam konačno i odnosi u zajednici. Sveprisutno strogo oko ima kao poslje­dicu kruti autoritet i posvudašnju kontrolu. Orwel nas je na svoj način upozorio da iza takvog društvenog modela stoji zapravo krivobog. Bog, kao garancija ljubavi i sigurno zaleđe, vodi prema zajednici u kojoj se ljubav rasipa da bi se trajno umnožavala.


Otpjevni psalam   Dn 3, 52-56

Pripjev:   Hvaljen i slavljen dovijeka!

Blagoslovljen budi, Gospodine,
Bože otaca naših!

Blagoslovljen budi
u domu svete slave svoje!

Blagoslovljen budi
na prijestolju kraljevstva svoga!

Blagoslovljen, ti što istražuješ bezdane
i sjediš nad kerubima!

Blagoslovljen budi
na svodu nebeskom!


Ima Boga!

Uz psalam: Svi su psalmi slavopoj Bogu. U tisuće va­rijanata u njima čujemo tko je i kakav je Bog prema nama. Na način psalama ispjevana je i ova pjesma svetih, Bogu vjernih mladića u užarenoj peći. „Ima Bog koji nas može izbaviti iz tvojih ruku“ – doviknuše u obraz silniku Nabukodonozoru„No sve ako nas i ne izbavi, nećemo se klanjati tvomu liku“ (Dan 3,17-18). To je vjera u Boga, vjera gratis (odmila), ne zbog nagrade nego – jer je Bog Bog! „Budi drsko kršćaninom“, rekao je nekoć jedan od prvih katoličkih novinara Francuske Louis Veillot!


Drugo čitanje   2Kor 13, 11-13

Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga!

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima

Braćo, radujte se, usavršujte se, tješite se, složni budite, mir njegujte i Bog ljubavi i mira bit će s vama. Pozdravite jedni druge svetim cjelovom. Pozdravljaju vas svi sveti. Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama!

Riječ Gospodnja.


Bog ljubavi i mira

Uz 2. čitanje: Isus je u Matejevoj završnici rekao: „Idite u sav svijet … Krstite: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga“ (Mt 28,18sl). Uz te Matejeve riječi ovo je najizričitiji tekst Novoga zavjeta o Svetoj Trojici, to jest – kako voli reći teologija – o Bogu jednomu po naravi, a trojemu u osoba­ma. Ukoliko su njih Trojica jedan Bog, Apostol kaže: „Bog ljubavi i mira“. A ukoliko su Trojica, svakoj osobi se pripisuje po jedan dar: Sinu – milost, Ocu – ljubav, Duhu Svetom – zajedništvo. Ustvari, Božja ljubav nam je darovana po milosti Sina, Spasitelja (usp. Iv 3,16); po toj smo milosti uvedeni u zajedništvo sa Svetom Trojicom i to je zajedništvo temelj i našega novoga zajedništva među sobom (usp. Rim 5,5; Iv 17 i 2 Pt 1,5). Taj je Pavlov tekst odavna značajan u pravoslavnoj liturgiji, a u liturgijskoj obnovi pape Pavla VI unesen je kao pročelni pozdrav i na Zapadu.


Pjesma prije evanđelja   Usp. Otk 1,8
Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu,

Bogu koji jest, koji bijaše i koji dolazi!

Evanđelje   Iv 3, 16-18

Bog  je poslao Sina da se svijet spasi po njemu.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme reče Isus Nikodemu: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.“

Riječ Gospodnja.


„Zarazna“ ljubav

Uz evanđelje: U dugom noćnom razgovoru sa svojim tajnim učenikom i privrženikom Nikodemom, Učitelj tu­mači rabinu misterij svojega poslanja. Vrhunski izričaj toga cijelog razgovora sadržan je u riječi: „Tako je Bog ljubio svijet …“ Istom u misteriju Križa možemo naučiti: daje i koliko je „Bog ljubav te tko ostaje u ljubavi u Bogu ostaje i Bog u njemu“. Uvijek spajajmo u jedno dva Iva­nova izričaja: Iv 3,16 i 1 Iv 4,16. Ali opet, dobro znajmo: ljubav prema Bogu „zarazna je“. Bog-Ljubav svoju jedinstvenu ljubav prema svim ljudima „izlijeva“ po Duhu u srca svojih vjernih (Rim 5,5). Stoga, „rekne li tko da ljubi Boga, a mrzi brata, lažac je … I ovu zapovijed imamo od njega (Krista): Tko ljubi Boga da ljubi i brata svoga“ (1 Iv 4,20-21). U perspektivi Isusovih riječi Nikodemu stoji kalvarijski Križ i na njemu On, Raspeti. U znaku križa spajamo u jednu gestu i u jednu vjeroispovijest: životno smo povezani sa svetom Trojicom i tu povezanost ostva­rujemo kroz naše suraspeće s Isusom. Misterij Trojstva kao i misterij otkupljenja, a i naše suradnje s Bogom za konačno naše ostvarenje idu kroz raspetu ljubav. AMEN!

Iz knjige: „Sijač je Sin čovječji“, Bonaventura Duda