TIJELOVO KAO BLAGDAN CRKVE

Ovaj se blagdan polako osamostalio. Svaka je euharistija svečanost Tijela i Krvi Kristove. To je na osobit način veliki četvrtak, godišnji spomendan Svete Večere. Treba naglasi da se u novoj, pokoncilskoj liturgiji ovaj blagdan ne zove samo Tijelovo nego baš – Svetkovina Tijela i Krvi Kristove. Ostaje uvijek istina što pjeva tijelovska „posljednica“, pjesma nakon drugog čitanja što se pripisuje sv. Tomi Akvinskom: „Tijelo hrana, Krv je piće – Kristovo je ipak biće – Sve pod svakom prilikom.“ Na Zapadu je, istina, prevladala pričest pod jednom prilikom, i to pogla­vito zbog praktičnih razloga. No suvremena je Crkva obnovili prastari običaj pričesti pod obje prilike. I radi ekumenskih razloga, jer se samo tako pričešćuju u Istočnoj Crkvi. No poglavito zbog poštivanja Isusova spomena. Prof. dr. Anton Benvin je upozorio u mediteranskoj civilizaciji vino ne predstavlja neki dodatak nego spada u cjelovitu okrepu. Pričest pod obje prilike, ako joj se ne pristupa samo zbog radoznalosti, i sakramentalno pojačava dojam euharistije. Svakako je u sakramentu Tijela i Krvi pod prilikama kruha silno važna eklezijalna simbolika koju razvija sv. Pavao u današnjem 2. čitanju.


Svetkovina presvetoga Tijela i Krvi Kristove

Prvo čitanje   Pnz 8, 2-3.14b-16a

Hranio te manom za koju nisi znao ni ti ni tvoji oci.

Čitanje Knjige Ponovljenog zakona

Mojsije reče narodu: „Sjećaj se svega puta kojim te Gospodin, Bog tvoj, vodio po pustinji ovih četrdeset godina da te ponizi i iskuša i dozna što ti je u srcu: hoćeš li držati zapovijedi njegove ili nećeš. Ponizivao te i glađu morio, a onda te hranio manom, za koju nisi znao ni ti ni tvoji oci, da ti pokaže kako čovjek ne živi samo o kruhu nego da čovjek živi o svakoj riječi što izlazi iz usta Gospodnjih.

Nemoj zaboraviti Gospodina, Boga svoga, koji te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva; koji te proveo kroz onu veliku i strašnu pustinju, kroz zemlju plamenih zmija i štipavaca, suhim i bezvodnim krajem; koji ti je izveo vodu iz stijene tvrde kao kremen; koji te u pustinji hranio manom, nepoznatom tvojim ocima.“

Riječ Gospodnja.


Voda, kruh i riječ

Uz 1. čitanje: Pisac Knjige Ponovljenog zakona pod­sjeća na velika Božja djela u povesti Izraelova izlaska. Na putu u Obećanu zemlju Bog ih je čudesno hranio manom. Sam je Isus s tom manom povezao svoje euharistijsko čudo u svom velikom Euharistijskom govoru u Ivanovu evanđelju (Iv 6,31-33). Sveta se pričest od starih vremena zove popudbina, i to ne samo kad se nosi umiru­ćima. Mi smo Narod Božji na proputovanju pustinjom svijeta i života. Da stignemo u Obećanu zemlju, u nebo, evo nam čudesne vode – u sakramentu krštenja; evo nam čudesne hrane i napitka – u svetoj euharistiji. Osim toga, euharistija je također spomen najvećega djela Božjega u povijesti spasenja: uspostave Novoga Saveza u Isusovoj smrti na križu. Tu otkupiteljsku smrt simbolički naznačuje Tijelo i Krv Isusova pod rastavljenim znakovima kruha i vina. I još nešto! I u ovom se čitanju povezuje kruh i riječ. I sama Riječ Božja u Svetom pismu postaje hranom. Oda­tle se izvio u Crkvi govor o dva stola (usp. DV 21).


Otpjevni psalam   148, 12-15.19-20

Pripjev:   Slavi, Jeruzaleme, Gospodina.

Slavi Gospodina, Jeruzaleme,
hvali Boga svoga, Sione!
On učvrsti zasune vrata tvojih,
blagoslovi u tebi tvoje sinove.

On dade mir granicama tvojim,
pšenicom te hrani najboljom.
Besjedu svoju šalje na zemlju,
brzo trči riječ njegova.

Riječ svoju on objavi Jakovu,
odluke svoje i zakone Izraelu.
Ne učini tako nijednom narodu:
nijednom naredbe svoje ne objavi!


Najbolja pšenica

Uz psalam: Jeruzalem i Sion – to je Crkva i svaki kršćanin. Psalam slavi dobrotu Gospodinovu prema Crkvi, prema svakomu od nas vjernika. Glavnina psalama slavi i hvali Boga zbog dara Riječi. No šteta što je izostavljen r. 14, tako važan za današnji blagdan: „Pšenicom te hrani najboljom.“ Pšenica označuje euharistiju. Tom dvostrukom hranom Pšenice i Riječi Bog zbrinjava svoju Crkvu koja je novi Sion i novi Jeruzalem. Slavimo ga danas za taj dar, za tu zabrinutost. Hvali, Sione, Spasitelja!


Drugo čitanje   1Kor 10, 16-17

Jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima

Braćo! Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova? Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha.

Riječ Gospodnja.


Drugo ime Crkve

Uz 2. čitanje: Kroz pričest Krvi i Tijela Kristova posta­jemo, kako bi rekao sv. Ćiril Jeruzalemski, sysomoi kai synhaimoi – sutijelo i sukrv Kristova. To hoće Pavao reći riječju synkoinonoi. Koinonia-zajedništvo sveta je riječ kršćanstva, već od Djela apostolskih (2,42sl). Do te mjere, da je po II. vatikanskom koncilu koinonia-communio-zajedništvo drugo ime za Crkvu (usp. Završni dokument Druge izv. sinode biskupa, Niz Dokumenti 78, KS, Zagreb 1986, str. 20sl). Oduvijek se pričest zvala communio. No danas u riječi pričest više ne čujemo sadržaj zajedništva: s Kristom Gospodinom i po njemu sa Svetom Trojicom, a onda i međusobno. Pričest ostvaruje našu vertikalu i horizontalnu: tako ozakonjuje zakon ljubavi i pothranjuje ga. Mnogo zrnja – jedan kruh, mnogo grožđica – jedna čaša vina. Tako smo mi mnogi jedno Tijelo i Krv Kristova. Jedno s Kristom i među sobom. Jesmo i – trebali bismo da budemo. Sve više i više. (Upućujemo na važna daljnja objašnjenja: Šagi-Bunić, T., Euharistija u životu Crkve kroz povijest, Izdanje KS, Zagreb 1984, već na samom početku, str. 10-37 i Teološka poruka blagdana Tijelova, str. 193sl.) Velika je riječ sv. Leona: „Pričešćivanje tijelom i krvlju Kristovom čini da prelazimo u ono što primamo. Tako onoga u kojemu smo suukopani i suuskrsli svuda pronosimo i duhom i tijelom.“ I ona druga sv. Augustina: „Primajte što jeste – to jest Tijelo Kristovo (usp. 1 Kor 11,17) – i budite što primate!“


Pjesma prije Evanđelja   Iv 6, 51-58

Ja sam kruh živi koji sam s neba sišao, govori Gospodin;

tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke.

Evanđelje   Iv 6, 51-58

Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: „Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.“

Židovi se nato među sobom prepirahu: „Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?“ Reče im stoga Isus: „Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni. Ovo je kruh koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke.“

Riječ Gospodnja.


Jelo za život

Uz evanđelje: To je najvažniji dio Isusove Euharistijske besjede u Ivanovu evanđelju (Iv 6). Tu je vrlo važan r. 52. Židovi se pitaju: „Kako nam ovaj može dati svoje tijelo za jelo?“

No Isus ne povlači riječ, ne ublažuje, nego još jače naglašava: „Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko“ (r. 55-56). Doista, zbiljska – nazočnost! Zapa­zimo također s koliko upornosti Isus povezuje blagovanje svojega Tijela i Krvi sa životom, dakako sa životom zajed­ništva s Bogom, ovdje i u vječnosti. To je smisao svega Isusova poslanja: „U njemu bijaše život“ piše već u Pro­slovu (Iv 1,4). To je život zajedništva u kojemu žive Otac i Sin (i Duh Sveti). Taj je život sada u nama nazočan i djelatan po milosti dok se ne razotkrije u svoj zbilji u vječnosti. „Došao sam da život imaju, i to izobilno“ (Iv 10,10). Završimo ovo Tijelovsko razmišljanje značajnim odlomkom propovijedi sv. Fulgencija. On povezuje današnje 2. čitanje 1 Kor 10, 16-17 s velikim tekstom 1 Pt 2,5. „Duhovna izgradnja tijela Kristova (Crkve) događa se po ljubavi. Po njoj se članovi Crkve kao živo kamenje ugrađuju u Duhovni hram te tvore sveto svećenstvo time što sami sebe prinose za duhovnu žrtvu Bogu. Bog je rado prihvaća zbog samoga Isusa Krista (koji je tom tijelu Crkve glava). Ta se duhovna izgradnja događa osobito u činu u kojemu samo tijelo Kristovo, to jest Crkva, u sakramentu kruha i čaše prinosi pravo tijelo i krv Kristovu. Doista, čaša koju pijemo zajedništvo je krvi Kristove, a po kruhu koji lomimo učestvujemo u tijelu Gospodinovu. Budući dakle da je taj euharistijski kruh jedan, stoga i mi mnogi tvorimo jedno tijelo jer svi imamo udio u jednom kruhu. Zato u molitvi izražavamo: da po milosti koja od Crkve stvara tijelo Kristovo svi udovi te jedne ljubavi ustraju u jedinstvu tijela kako bi sačuvali svoju nutarnju okupljenost“ (usp. Šagi-Bunić T., n. dj., str. 61-62). AMEN!

Iz knjige: „Sijač je Sin čovječji“, Bonaventura Duda