SVETA OBITELJ I NAŠE OBITELJI

Blagdan Svete obitelji izvrsno se uklapa u svetkovanje Božića. Božić je obiteljski blagdan u najizvrsnijem smislu. U središtu naše božićne vjere stoji Isus Krist, Sin Božji utjelov­ljeni. Čovjekom je postao u jednoj izabranoj ljudskoj obitelji. To je bio Božji put stvaranja i otkupljenja. Stvarajući, Bog je čovjeka stvorio kao par, kao dvoje. Čovjek je po prirodi udruženo biće. I temeljna stanica ljudskog druženja jest brak (GS12,24,48…). To je združenje muža i žene Bog blagoslovio potomstvom. Na njih je prenio svoje stvaralaštvo. Njih je dvoje stvorio jedno za drugoga, a oboje – za potomstvo. I put ljudskog spasenja i otkupljenja išao je istim redom: Isus Krist, odvijeka Sin Božji, kad se učovječio, postao je Sin čovječji od Djevice zaručene s mužem koji se zvao Josip, iz doma Davidova, a Djevica se zvala Marija“ (Lk 1, 27). Evan­đelisti ukazuju da su Marija i Josip već bili vezani zakonitim brakom, dakle bijahu supruzi, kada se dogodilo utjelovljenje Sina Božjega (Mt 1,18sl). Isus je po tijelu „iz Djevice Marije“, ali Marije koja bijaše žena Josipova. I tako je njezin plod i njemu pripadao. „Ne boj se, Josipe, uzeti Mariju, ženu svoju. Istina, što je u njoj začeto od Duha je Svetoga (mimo naravi je). No ti ćeš mu nadjenuti ime“ (Mt 1, 20sl). Nadjenuti ime bijaše u Židova znak očinstva.

girlanda

sveta-obitelj-a

Prvo čitanje   Sir 3,2-6.12-14

Tko se boji Gospodina, časti roditelje.

Čitanje Knjige Sirahove

Gospodin slavi oca u djeci njegovoj i učvršćuje pravo majke nad sinovima njezinim. Tko poštuje oca, okajava grijehe svoje, i tko časti majku svoju, sabire blago. Tko štuje oca, radovat će se sa svoje djece i bit će uslišen u dan molitve svoje. Tko časti oca svojeg, dugo živi; tko čini radost majci svojoj, sluša Gospodina. Sine moj, pomozi oca svoga u starosti i ne žalosti ga za života njegova. Ako mu i razum klone, budi blag s njime i ne grdi ga ti, koji si u punoj snazi. Jer ne zaboravlja se milost prema ocu, već se uračunava u oprost grijeha.

Riječ Gospodnja.


Višak ljubavi

Uz 1. čitanje: Ovaj je odlomak Knjige Sirahove produženi komentar četvrte zapovijedi Dekaloga (deset zapovijedi): „Po­štuj oca i mater …“ Knjiga je pisana u stihu tzv. paralelizama. I kod čitanja treba na to pripaziti. Ne čita se kao obična proza, nego tako da dođu do izražaja parovi rečenica: otac – mati. Sirah se zauzima osobito za stare roditelje. Stoga je i ti kako suvremen. Nije uvijek lako u sadašnjim životnim prilikama i neprilikama riješiti pitanje starih roditelja, i rodi­telja uopće. U tom Sv. pismo upućuje, rekli bismo, na višak ljubavi.

Po snazi slova, odlomak je sav usredotočen na poštovanje koje sin duguje ocu. Očito su u te riječi uključene i kćerka i majka. No treba poslanicu proširiti na međuljudske odnose u intimnom krugu obitelji. Svi su pozvani – i roditelji i djeca, i supruzi među sobom kao i djeca među sobom – da gaje čitavu ljestvicu ljudskih vrlina. Sveti Pavao u vezi s obitelji upotrebljava riječ simfonia (= suglasje i 1 Kor 7, 5). Razmislimo danas o skladu svojih obitelji. Jesmo li mi takvi da pridonosimo eufoniji-blagoglasju!


Otpjevni psalam   Ps 128,1-5

Pripjev:  Blago svima koji se boje Gospodina, koji njegovim hode stazama!

Blago svakome koji se boji Gospodina,

koji njegovim hodi stazama!

Plod ruku svojih ti ćeš uživati,

blago tebi, dobro će ti biti.

Žena će ti biti kao plodna loza

u odajama tvoje kuće;

sinovi tvoji ko mladice masline

oko stola tvojega.

Eto, tako će biti blagoslovljen čovjek

koji se boji Gospodina!

Blagoslovio te Gospodin sa Siona,

uživao sreću Jeruzalema

sve dane života svojega!


Uz psalam: Ps 128 rado se pjeva na vjenčanju. To je himna obiteljskoj sreći. Istina, psalam podsjeća na patrijarhalno ure­đenje u Izraelu: obiteljska se sreća mjeri polazeći od oca. No i u tom smislu, samo sretna žena uza svoga muža – i djecu – može biti sreća muževa. A u svjetlu Novog zavjeta (usp. današnju poslanicu), psalam treba pjevati o što razvijenijim prisnim međuljudskim odnosima u obiteljskoj uzajamnosti. Kao loza oko loze treba da se svijaju u ljubavi i pažnji: supruzi među sobom, roditelji i djeca, djeca međusobno, ukućani i susjedi … Takva je bila Sveta obitelj.


Drugo čitanje   Kol 3,12-21

Obiteljski život u Gospodinu.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Kološanima

Braćo: Zaodjenite se – kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni – u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost te podnosite jedni druge praštajući ako tko ima protiv koga kakvu pritužbu! Kao što je Gospodin vama oprostio, tako i vi! A povrh svega – ljubav! To je sveza savršenstva. I mir Kristov neka upravlja srcima vašim – mir na koji ste pozvani u jednom tijelu! I zahvalni budite! Riječ Kristova neka u svem bogatstvu prebiva u vama! U svakoj se mudrosti poučavajte i urazumljujte! Psalmima, hvalospjevima, pjesmama duhovnim od srca pjevajte hvalu Bogu! I sve što god riječju ili djelom činite, sve činite u imenu Gospodina Isusa, zahvaljujući Bogu Ocu po njemu! Žene, pokoravajte se svojim muževima kao što dolikuje u Gospodinu! Muževi, ljubite svoje žene i ne budite osorni prema njima. Djeco, slušajte roditelje u svemu, tâ to je milo u Gospodinu! Očevi, ne ogorčujte svoje djece da ne klonu duhom!

Riječ Gospodnja.


Obiteljska simfonija

Uz 2. čitanje: Poslanica proširuje obzorje. Jednako zahvaća međuljudske odnose u obitelji, u kršćanskoj zajednici i u za­jednici građanskoj. Pobrojimo sve riječi – sve melodiji toga blagoglasja. Svaka riječ je ispit savjesti. Svaka riječ je naputak: „Idi i ti čini tako!“ Kad Pavao rasporedi svoj nagovor po shemi: muž, žena, roditelji, djeca – tada zapravo svaki naputak koji je vezan uz jednu imenicu vrijedi za sve. Što to znači? I muž prema ženi i žena prema mužu, i roditelji prema djeci i obratno, kao i svi zajedno u uzajamnim suodnosima: „pokoravajte se“ – to jest brzo potražite način složnosti; ne budite osorni – budite ljubazni; čuvajte se gorčine i ekstremnih postupaka itd. Da bismo se „uštimali-usuglasili“, potrebno je da nas uskladi Biblija: psalmi, duhove pjesme itd.

Pavao tako produžuje nagovor 1. čitanja. Prvi dio poslanice vrijedi za sve kršćane, i za pojedine i za kršćanske zajednice, pa i za obitelj. Drugi dio tiče se baš obitelji. Jedni druge trebamo poštivati u svjetlu vjere: i roditelji i djeca jesu „Božji odabranici, sveti i ljubljeni“. Uzajamno vjerničko poštovanje uvelike podržava bračnu i obiteljsku ljubav. Bog nas je povje­rio jedne drugima, Bog nas je darovao jedne drugima. Sv. Pavao donosi niz obiteljskih vrlina: milosrdno srce, dobrostivost itd. Bez uzajamnog podnašanja i strpljivosti, bez praštanja nije moguće ostvariti obiteljsku ljubav. Naročito je istaknuta uzajamna zahvalnost. Često se naviknemo npr. da žena, majka naprosto kuha, pere, čisti … Zašto bismo joj dugovali zahval­nost? Zahvalnost nije uvijek u riječima. U izrazima zahvalnosti trebamo biti domišljati. Velika učiteljica obiteljskog života jest Božja riječ u Pismu.Žene nerado slušaju riječ o poko­ravanju muževima. Muževi pak na to rado kimnu glavom u znak odobravanja. No treba povezati oba retka o mužu i ženi. Pavao ih upućuje na uzajamnost: na uzajamnu ljubav i uvaža­vanje. Pavao se zauzima i za djecu i odrasle. Prema njima treba mnogo takta i pažljivosti. Osornost i prestrog postupak može ih otuđiti obitelji, te postanu malodušni. Koliko psiho­loškog takta u ovim Pavlovim riječima.

„Budite euharistični!“

No vrijeme je danas upozoriti i na osobit sklop ove posla­nice u kojem neki umni suvremeni bibličari prepoznaju prisjećaj na euharistijski sastanak prve Crkve: Kol 3,15c-17. Ponaj­prije upozoravaju na tipičan primjer tzv. inkluzije ili uokvirenja: na početku (r. 15c) i na kraju (r. 17c) nalazi se glagol euharisteo što može značiti jednostavno zahvaljujem, ali već potkraj I. stoljeća postaje jakim glagolom za najveću kršćansku svetinju, za euharistiju. Na euharistiju podsjeća i r. 16b koji nas prenosi u ozračje najstarijeg euharistijskog sastanka. No što je ovdje najvažnije: u taj euharistijski sklop unosi se sav kršćanski život, riječima: „Što god riječju ili djelom činite“ itd. Tako se svagdanje kršćansko zalaganje, i rad i molitva i odmor i trpljenje – sve, ali baš sve što je dobro i časno – shvaća kao produžena euharistija. Uostalom, to je srž dogme o svećenič­koj službi svih kršćana, kako to izrijekom uči II. vatikanski koncil (LG 34). Stoga bismo početni Pavlov poziv mogli jako prevesti: „Euharistični budite!“ (Kol 3,15c).


Pjesma prije Evanđelja   Kol 3,15.16a

Mir Kristov neka upravlja srcima vašim!

Riječ Kristova neka u svem bogatstvu prebiva u vama!

Evanđelje   Mt 2,13-15.19-23

Uzmi dijete i njegovu majku te bježi u Egipat!

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

Kad mudraci otiđoše, gle, anđeo se Gospodnji u snu javi Josipu: „Ustani“, reče, „uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem jer će Herod tražiti dijete da ga pogubi.“ On ustane, uzme noću dijete i majku njegovu te krene u Egipat. I osta ondje do Herodova skončanja – da se ispuni što Gospodin reče po proroku: Iz Egipta dozvah Sina svoga. Nakon Herodova skončanja, gle, anđeo se Gospodnji javi u snu Josipu u Egiptu: „Ustani“, reče, „uzmi dijete i njegovu majku te pođi u zemlju izraelsku jer su umrli oni koji su djetetu o glavi radili.“ On ustane, uzme dijete i njegovu majku te uđe u zemlju izraelsku. Ali saznavši da Arhelaj vlada Judejom namjesto svoga oca Heroda, bojao se poći onamo pa, upućen u snu, ode u kraj galilejski. Dođe i nastani se u gradu zvanu Nazaret – da se ispuni što je rečeno po prorocima: Zvat će se Nazarećanin.

Riječ Gospodnja.


Ugrožena Sveta obitelj

Uz evanđelje: Ovaj ulomak tzv. povijesti Isusova djetinj­stva u Mateja izrazito je stiliziran. Dosta je upozoriti na istu shemu bijega u Egipat i povratka odanle: a) anđelov nalogb) Josipovo spremno izvršenjec) proročki citat kojim se obje zgode završavaju. Takva stilizacija očito pokazuje teološku zaokupljenost. Što želi istaknuti? Prije svega, oko ovoga Djeteta, oko Isusa, od početka se zaigrala doduše i ljudska Igra otpora, mržnje i progona – označuje je Herod. Počela je dakle „muka Gospodina našega Isusa Krista“. No ponad te ljudske igre trajni je suigrač, i to suvereni, Bog. Onaj Bog koji znade, kako veli stara mudrost, ravno pisati i na krivim crtama povijesti; Bog koji po Pavlu i zlo umije okrenuti u dobro (usp. Rim 8, 28). No i Bog, koji vodi povijest svijeta da je pretvori u povijest spasenja, ne provodi svoj plan samo po anđelima: on hoće da mu ljudi budu suradnici, kao što je ovdje jedinstveni Božji suradnik sveti Josip sa svojom djevičan­skom suprugom. Poviješću ne odlučuju veliki, evo – ovdje je na leđima nose mali Božji ljudi. Osim toga, teološki – osobito po utkanim proročkim citatima – ovdje se ističe da je Isus Krist oličenje svoga naroda, Izraela, a po Izraelu svega čovječanstva. Njegov je život odavna zacrtan u Božjemu planu. No taj plan, evo, od početka je označen putem križa. Istina, putem križa, ali ne kao svoje konačnice, nego kao svoje pashe-prolaza-prijelaza. Križ je označen u silasku u Egipat, uskrsnuće u povratku i oslobođenju.

Povijest i teologija

Koliko god je, dakle, evanđelje u obje svoje epizode teološki zasnovano, ono ništa manje nije povijesno. Naprotiv, ova „nadpovijest“ piše se istom ponad tokova povijesti. Prije svega, Egipat – zapravo već pusti kraj Južne Palestine, Negep, prema Egiptu – kroz povijest je pružao sklonište mnogim bjeguncima Božjega naroda. K tome, politička strahovlada kojom je označeno Herodovo vrijeme mnoge je tjerala u izbjeglištvo. Herod i Arhelaj su povijesne ličnosti, i njihova uspo­mena u povijesti ništa manje nije krvava i krvoločna. U to zlo vrijeme, dakle, smješta se ova povijest Svete obitelji. Ona stoga stoji kao znak hrabrosti i nade, pa stoga i izdržljivosti svim političkim izbjeglicama, dakako onima koji se ne oskvrnuše nikakvim drugim grijehom, a ipak moradoše u zbjegove zbog vjernosti Bogu i spojim dubokim, a pravednim ljudskim uvjerenjima. Nadasve, ova ugrožena Sveta obitelj svijetli kao uzor i ozračuje utjehom sve one koje briga za opstanak svoj i svoje djece vodi na putove pečalbe. Može ih utješiti da se Isus s njima poistovjetio te ih je kadar provesti i kroz svoj povratak, ako ne u zemaljsku domovinu, a ono kroz svoju Pashu-Prijelaz u dom Očev.

U svakoj, dakle, ljudskoj povijesti, u povijesti svake ljudske obitelji – pa i svakoga naroda – ne igraju samo veliki, nego i mali; niti je određuju samo vlastodršci i silnici koji su često i nasilnici. Povijest često nose na ramenima mali Božji ljudi po kojima je glavni, iako nezamjetljivi suigrač povijesti sam Bog. Jesmo li mu suradnici? Umijemo li poput Josipa i Marije osluškivati njegovu volju i njegova nadahnuća? Bog je ovo Dijete povjerio ljubavi Josipa i Marije. No da ostvare to Božje povjerenje, trebalo je da ostvare duboku ljubav i sporazumi­jevanje medu sobom. O kad bi sva djeca uživala ljubav svojih roditelja! O kad bi sve ljudske obitelji uživale zaštitu i potpo­ranj svoje države! O kad bismo svi više sudjelovali u svojoj ljudskoj povijesti s Božjim naumom, makar vodi i kroz putove križa! Ne, neće nas na kraju razočarati.

Iz knjige: „Sijač je Sin čovječji“, Bonaventura Duda