NOVOGODIŠNJI STISAK RUKE – MALI SAKRAMENT

Jeste li kada razmišljali o toj tako čestoj, tako jednostav­noj a tako rječitoj ljudskoj gesti? Ruka o ruku, ruka u ruci! „Prijatelju, želim biti s tobom, bez tebe ne mogu. Primi moj podržaj, očekujem i tvoj. Na mene se možeš osloniti, ja te neću prevariti. Podnesi me, ponesi me! Primi me kao suradnika, zovem te za suradnika. Samo zajedno možemo naprijed.“ Kada sam jedne Nove godine u propovijedi upo­korio na to značenje novogodišnjeg čestitanja, rekoše mi da su si – najprije s nekom sustezljivošću, a onda još srdačnije – pružali ruke. Osjetili su odgovornost toga čina. To je u neku ruku sakramentalan čin. Ta tako si izražavaju sakra­menti ženidbeni drugovi! Svaki čovjek kojemu čestitam – osobito u pretpričesnom obredu – sakrament je: predstavlja mi svakoga čovjeka, sve ljude s kojima me Bog spa­ja u mojoj suvremenosti. Ne isključujem nijednoga, sa svi­ma želim u miru i slozi provesti ovu godinu. Obećavam im se suradnikom.

Nova godina je Dan mira. Prvu je poruku za Dan mira potpisao papa Pavao VI. na blagdan Imakulate. Već je time mir svijeta povjerio majčinskom zagovoru i zaštiti Svete Marije Bogorodice čiju svetkovinu danas, na osmi dan Božićaa, svetkujemo. Otada je Pavao VI. svijetu uputio jedanaest poruka mira (1968-1978). To je nastavio njegov nasljed­nik papa Ivan Pavao II. sa svojih daljnjih jedanaest. U samim naslovima sažeta je temeljna poruka: Ustanova Dana mira (1968); Ljudska prava i mir (1969); Pomirenje put k miru (1970); Svaki je čovjek tvoj brat (1971); Hoćeš li mir, radi za pravdu (1972); Mir je moguć (1973); Mir ovisi i o tebi (1974); Pomirenje i mir (1975); Pravo oružje mira – razoružanje (1976); Hoćeš li mir, brani život (1977); Ne na­silju, da miru (1178); Odgajati se za mir (1979); Istina – snaga mira (1980); Da poslužiš miru, poštuj slobodu (1981); Mir je dar Božji, ali povjeren ljudima (1982); Dijalog mira – izazov našem vremenu (1983); Mir nastaje iz novog srca (1984); Mladi i mir idu zajedno (1985); Mir je nedjeljiv, treba da ujedini Sjever i Jug, Istok i Zapad (1986); Dva ključa mira: razvoj i solidarnost (1987); Vjer­ska sloboda preduvjet mirna suživota (1988); Mir zahtijeva da se poštuju manjine (1989).

girlanda

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

 

Prvo čitanje   Br 6, 22-27

Neka zazivaju ime moje nad sinove Izraelove i ja ću ih blagoslivljati.

Čitanje Knjige Brojeva

Reče Gospodin Mojsiju: „Reci Aronu i njegovim sinovima: Ovako blagoslivljajte Izraelce:

Neka te blagoslovi Gospodin i neka te čuva!

Neka te Gospodin licem svojim obasja, milostiv neka ti bude!

Neka pogled svoj Gospodin svrati na te i mir ti donese!

Tako neka zazivaju ime moje nad sinove Izraelove i ja ću ih blagoslivljati.“

Riječ Gospodnja.


Blagoslovljeni, budimo – blagoslovni

Uz 1. čitanje: Ovom blagoslovnom molitvom od najsta­rijih vremena svećenici jeruzalemskoga Hrama blagoslivljahu proštenjare – hodočasnički Božji narod, Crkvu na putu kroz vrijeme u vječnost. Ta nam molitva doziva u pamet najljepše blagoslovne psalme kojima si želimo, baš danas, sretnu novu godinu: „Uslišio te Gospodin u dan nevolje – štitilo te ime Boga Jakovljeva! – Udijelio ti Gospodin što ti srce želi – ispunio sve namisli tvoje! (…) Ispunio Gospo­din svaku molbu tvoju!“ (Ps 20,2-6). Ili: „Čuvao te Gospo­din od zla svakoga – čuvao dušu tvoju! – Čuvao Gospo­din tvoj izlazak i ulazak – odsada i dovijeka!“ (Ps 127,7-8). Ili: „Blagoslovio te Gospodin sa Siona – uživao sreću Jeruzalema – sve dane života svog! – Vidio djecu svojih sinova – mir nad Izraelom!“ (Ps 128,5-6). Ova nam je godina, kao svaka nova, zagonetna. No treba da si jutros posvijestimo onu nepokolebljivu sigurnost koju je Pavao iz­rekao na Areopagu u Ateni: „Bog nije daleko ni od koga od nas. U njemu živimo, mičemo se i jesmo, njegov smo rod“ (Dj 17, 27-28). Kao što nam je neizvjestan svaki slije­deći trenutak našega postojanja, tako je izvjesna, sigurna ljubav kojom nas Bog nepokolebljivo ljubi. Ljubi nas i kad smo grešnici (usp. Rim 5,8), a kamoli kad nastojimo da uvi jek budemo njegovi! „Ako je dakle Bog za nas, tko će protiv nas“ (Rim 8,31).


Otpjevni psalam   Ps 67, 2-3.5-6.8

Pripjev:  Smilovao nam se Bog i blagoslovio nas.

Smilovao nam se Bog i blagoslovio nas,

obasjao nas licem svojim,

da bi sva zemlja upoznala putove tvoje,

svi puci tvoje spasenje!
 

Nek se vesele i kliču narodi

jer sudiš pucima pravedno

i narode vodiš na zemlji.
 

Neka te slave narodi, Bože,

svi narodi neka te slave!

Bog nas blagoslovio!

Neka ga štuju svi krajevi svjetski!


Uz psalam: Psalam nas odgaja u autentičnoj, biblijskoj religioznosti. Zrači nepokolebljivom vjerom i nadom u Božju pomoć, nadom koja ne vara (Rim 5,5). Psalam je oz­račen biblijskim univerzalizmom: želi dotaći sve narode i svako stvorenje, čovjeka pojedinca i čitav svijet. Vjernik, osobito novozavjetnik, ne svojata sebi Boga. Pravi vjernik uživa što je njegov Bog Bog svih ljudi, pa stoga i on sam že­li pripadati svima ljudima. Učenik Isusov i danas, na Novu godinu, želi da si posvijesti riječ iz Besjede na gori: „Budite navršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski“ (Mt 5,48), što će Luka izreći: „Budite milosrdni …“ (Lk 6,36). A Otac naš nebeski daje te njegovo sunce grije i dobre i zle i kiša njego­vu mije pravedne i nepravedne (usp. Mt 5,45).


Drugo čitanje   Gal 4, 4-7

Bog posla Sina svoga, rođena od žene.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Galaćanima

Braćo: Kad dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bî rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo. A budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: „Abba! Oče!“ Tako više nisi rob, nego sin; ako pak sin, onda i baštinik po Bogu.

Riječ Gospodnja.


Pretvarajmo vrijeme u – puninu vremena!

Uz 2. čitanje: Vrijeme i prostor po Aristotelu su okvirni oblici – kategorije našeg ljudskog postojanja. Svi postoji­mo tu“ i „sada“. Stalno se smještamo, krećemo i produžujemo na vrpci prostora i vremena. Stoga na osobit način doživljavamo prve riječi ove novogodišnje poslanice o „pu­nini vremena“ koje nastaje time što se Sin Božji Isus Krist uklopio u naš prostor i naše vrijeme. Da, upravo u ovaj naš prostor, i u ovo naše vrijeme. Od najdavnijih vremena kršćani svoje godine broje kao Godinu Gospodnju – „Ano Domini“. U tom se krije poziv da i mi svoje vrijeme „ispunimo“, da ga ospasovimo, da ga učinimo sebi i drugima baš Godinom Gospodinovom.

Svaku dakle Novu godinu proživljavajmo kao Božji dar, ali ujedno i kao novi Božji poziv i zadatak. Poslanica nam, u okviru ovih razmišljanja – nekako kao uzgredice –— podsjeća na Blaženu Djevicu Mariju. No ona tu nije tek us­put: upravo po njoj je Sin Božji, Poslanik, postao naš su­vremenik. Kao takva i ona ulazi u puninu Božjeg vremena. U tom je vremenu, u Božjem vremenu spasenja, zaživjela tvojim jedinstvenim: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi.“ Taj Djevičin: „Neka mi bude!“ pod­sjeća nas na onaj početni Stvoriteljski: „Neka bude!“ svjetlost, sunce, mjesec, čovjek … Podsjeća nas i na onaj „Neću da služim!“ prvog nepokornog anđela koji tom neposluhu Bogu nauči i prvi ljudski par. Tako na pragu ove Nove godine želimo ponoviti Djevičin: „Neka mi bude!“ da se u našem životu – i našom suradnjom, školovanoj u suradnji svete Bogorodice, obistine sve Božje riječi, ostvare svi Božji planovi. Želimo se unijeti i unositi u život jedni drugih kao „služitelji Gospodnji“, služeći – radi Boga – jedni drugi­ma te tako izgradimo novi, Božji svijet. Mariju pozdravlja­mo kao „Mundi melioris origo – Početak svijeta boljega“, kako to izvrsno iskazuje najljepši marijanski naslov s Trškog Vrha ponad Krapine. Sva dobra spasenja po njoj nam dotekoše. U njoj i po njoj Sin Božji postade našim bratom da po njemu – u Duhu Svetomu – zaživimo svoje bogosinstvo o kojemu govori ova ista poslanica (Gal 4,5-7 = Rim 8,14-17) a koje je pratemelj našega bratstva i ne­procjenjive baštine života vječnoga. Tako ćemo ostvarivati puninu svog vremena dok ne dosegnemo sav svoj rast u Kristu Isusu (Ef 4,13-16 = 1,23). Neka nam godina koja slijedi postane „puna“ u Kristu Gospodinu, „Anno Domini!“ – po posredovanju Bogorodice Djevice!


Pjesma prije Evanđelja   Heb 1, 1-2

Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima;

konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu!

 

Evanđelje   Lk 2, 16-21

Pronađoše Mariju, Josipa i novorođenče.

I nakon osam dana nadjenuše mu ime Isus.
 

Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Pastiri pohite u Betlehem i pronađu Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama. Pošto sve pogledaše, ispripovjediše što im bijaše rečeno o tom djetetu. A svi koji su to čuli divili se ­tome što su im pripovijedali pastiri. Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebi­raše ih u svome srcu. Pastiri se zatim vratiše slaveći i hvaleći Boga za sve što su čuli i vidjeli kako im je bilo rečeno.  Kad se navršilo osam dana da bude obrezan, nadjenuše mu ime Isus, kako ga je bio prozvao anđeo prije njegova začeća.

Riječ Gospodnja.


Luka – slikar i teolog Marijin

Uz evanđelje: S ovim smo se evanđeljem susreli već u božićnoj zornici. Ondje smo razvili i druge misli, danas se usredotočujemo baš na nju, presretnu Rodilju. Ona stoji u središtu današnje svečanosti, osmog dana po Božiću, kao Majka Novorođenoga. Dakako zakriljena – sa svojim div­nim Čedom – zaštitom i ljubavlju djevičanskoga muža Jo­sipa „čijoj je vjernoj zaštiti – kako često molimo – bila povjerena sama nevinost, Isus Krist, i djevica djevici Mari­ja.“ Na osmi dan Isusova rođenja pristupimo joj da joj čestitamo na njezinoj jedinstvenoj sreći: ostajući Djevica po­stade Majkom, i to Majkom Spasitelja svijeta.

Luku nazivaju evanđelistom Marijinim. Bez njegova Evanđelja djetinjstva (Lk 1 i 2) ne bismo, može se reći, imali ni Božića ni Marije. Ono što nam podaju druga evanđelja ne bi dostajalo da si dokučimo njezin lik. Već smo rekli da Luka i sam upućuje na izvor svojih najboljih biblijskih infor­macija: u Evanđelju djetinjstva dvaput zapisuje kako Mari­ja prati, pamti i o tom dalji razmišlja sve što se zbiva sinom i njezinim Čedom (Lk 2,19.51). Luku inače časte kao zaštitnika slikara. Prikazuju ga s nogarima, štafelajem za slikanje. Pripisuju mu mnoge Bogorodičine slike (i onu na­šu, trsatsku). Da li je bio slikar, ne znamo, no iz njega saz­najemo mnoge pojedinosti da si predočimo lik Djevičin. Blagdan Marije Bogorodice prilika je da sve te podatke iz njegova evanđelja saberemo. Ti nas podaci u isto vrijeme uvode u dublje poznavanje i samoga Isusa, po tijelu sina Djevice Marije. A kako je Marija i pralik Crkve – Majke i Djevice, na njoj otkrivamo odlike koje treba da njeguje ci­jelu Crkva i svaki pojedini Isusov vjernik, prema mjeri svoga dara i poziva od Boga. Marija je prije svega, po Luki, Keharitomene, hrvatski bismo to mogli napisati jednostav­no „Milosti puna“ – kao da joj je to novo, baš od Boga darovano ime. Ona je sva, skroz naskroz, sama Milost. I to, kako Crkva vjeruje, od prvog časa svojega začeća: ona je Imakulata, Bog ju je predodabrao za Majku svojega Sina i svu je posvetio Duhom Svetim. Stoga je i nazivamo „Maj­ka Božje milosti“, a Crkva rado na nju primjenjuje riječ Pisma i k njoj nas upućuje i na početku Nove Godine: „Pristupajmo k Prijestolju milosti da primimo (od Boga) milosrđe i milost nađemo za pomoć u pravi čas!“ (Heb 4,16). Ona je nadalje „Blagoslovljena među ženama“ (Lk 1,42), točnije: iznad svih žena; radi svog Čeda koje odvijeka bijaše Sin Božji a u njoj postade čovjekom. Po njoj se odsada svaka trudnica zove „žena u blagoslovljenom sta­nju“. Jer doista – kako pjeva Uskrsni navještaj – „što bi nam koristilo da smo se rodili kada nam ne bi bilo – po njoj – dano da budemo otkupljeni!“

Ona je nadalje Službenica Gospodnja. Već time Luka naznačuje da ju je Bog pridružio otkupiteljskom djelu svo­ga Sina (Lk 2,35). Po Svetom pismu, na više mjesta, na Isusu se ostvaruju navještaji proroka Izaije o Sluzi Jahvinu (usp. Iz 42,1 sl … 52,13 do 53,12 i dr.): on je naime došao ne da ima sluge, nego da bude sluga (usp. Lk 22,27 = Mk 10,45) te život dade za spas svijeta. I evo, njegova se majka Marija u Blagovijesti ispovijeda istom riječju kojom je on prorokovan. Ona je He doule – Službenica.

Po Luki, Marija jest i ostaje Djevica, u onom jedinstve­nom smislu u kojemu je prorokuje – prema grčkom prije vodu Sedamdesetorice – prorok Izaija kao Majku Emanuela (Iz 7,14 – Mt 1,23 – Lk 1,27). Ona je također Majka Gospodinova, kako je, puna Duha, prozva Elizabeta: „Odakle meni to da Majka Gospodina mojega dolazi k me­ni!“ (Lk 1,45). Kao takva, sa svim tim svojim naslovima, ona je svijetu rodila Krista kojemu božićni anđeo pridaje naslov što ga Stari zavjet isključivo pridaje samo Jahvi: i on, Krist Isus, jest Kyrios, kako vrlo često prijevod Sedam­desetorice prevodi hebrejsku riječ Adonaj, to jest on je Gospodin i Gospodar (Lk 1,11 i 35). Sve je to navelo oce Efeškog koncila (g. 431.) da Mariju proglase Theotokos – Bogorodica jer je rodila kao čovjeka onoga koji odvijeka bijaše Sin Božji, božanskom Ocu i Duhu Svetom jednak.

Marija se u Lukinu Evanđelju djetinjstva pojavljuje u isto vrijeme kao vrhunsko oličenje Izraela, Naroda Božjega Staroga saveza te predslika i vrhunsko ostvarenje Naroda Božjega Novoga saveza, Crkve. Anđelov pozdrav kod navještenja satkan je po poruci proroka Sefanije Kćeri Sionskoj, to jest Narodu Božjem: „Raduj se, Kćeri Sionska!“ (Sef 3,14 sl). Luka je nadalje prikazuje kao Prebivalište Božje kada u navještenju riječima: „Duh Sveti … će te osjeniti“ podsjeća na oblak što je zasjenio Sveti šator za znak Božje nazočnosti (Lk 1,35 = Izl 40, 34-38). A pohod Mari­jin Elizabeti izražava riječima prijenosa Kovčega Saveza (Lk 1,40 sl = 1 Ljet 13,8.14). Kao takva, ona je oličenje Crkve koja je „građevina“ što u Kristu Isusu, zaglavnom kamenu, „raste u hram svet u Gospodinu“. To vrijedi za ci­jelu Crkvu i za svakoga člana Crkve, jer smo svi mi u tom istom Kristu Isusu, po Crkvi, „ugrađeni u prebivalište Bož­je u Duhu“ (Ef 2, 21-22).

Smiješak Boga na licu svakog djeteta

No blagdan svete Marije Bogorodice izaziva u našim dušama – baš na Novu godinu – i posve ljudska razmiš­ljanja. Posve ljudska? O ne, ona su u isto vrijeme tako božanska! Marija s Djetetom u naručju ostaje zauvijek Božji znak: ona je po drevnom kršćanskom izričaju „Nova Eva“, što u biblijskom jeziku znači „Majka svih živih“. Naš Bog je Bog živih a ne mrtvih, kako ga je proglasio njegov Sin i mi! brat i učitelj Gospodin Isus (Lk 20,38). Stoga danas, dok se nadvijamo nad kolijevku Isusa Krista, Sina Božjega ili i Sina Čovječjega, kako se sam rado nazivao, mi se nad­vijamo nad svu djecu rođenu i nerođenu našega vremena.

Gospodin Isus je došao da ljudi imaju život, izobilno da ga imaju (usp. Iv 10,10). I to život vječni, kako piše Ivan u poslanici: „Da! Život se – danas – očitova, i vidjeli smo i svjedočimo i navješćujemo vam ŽIVOT VJEČNI!“ (1 Iv 1,2). No Život se vječni nadovezuje na život zemaljski, nebo mo­gu naseliti samo pozemljari! Stoga bismo željeli da ovi blagdani Isusova rođenja, kao i ovaj blagdan svete Marije Bogorodice, u vama, mladi ljudi, mladi bračni parovi, um­noži volju za život. Ovo Dijete koje nam ona, Djevica – Majka, porodi hoće – kako piše sv. Pavao – da bude „prvorođeni među mnogom braćom“ (Rim 8,29). Stoga ću zaključiti porukom koju je kao svoju božićnu čestitku „Gradu i Svijetu“ uputio papa Ivan Pavao II. na Božić go­dine 1987: „Crkva danas podiže svoj glas i poziva i današnje ljude: neka krenu prema Betlehemu kako bi susreli Di­jete i na njegovu licu otkrili smiješak Boga koji hoće da svakoga čovjeka rođena od žene učini sinom u svom Sinu, Vječnoj Riječi po kojoj sve postade, sve što postoji. I neka svi, „sinovi u Sinu“, postanu braća u jednoj Božjoj obitelji. To je istina Božića, to je njegova stalna poruka: sinovi u Si­nu.“ AMEN!

Iz knjige: „Sijač je Sin čovječji“, Bonaventura Duda