DANAS NAM SIN BOŽJI POSTADE „BRAT I DRUG“

Odmah od početka svetkovanja Božić je obogaćen mnogim sadržajima, već od polovice IV. a osobito tijekom V. stoljeća. Nakon Konstantinova edikta god. 313. vrlo se razmahalo vjerničko razmišljanje o objavljenim misteriji­ma. Već je koncil u Niceji god. 325. definirao vjersku istinu o božanstvu, bogosinovstvu Isusa Krista, Bogočovjeka. To je vjerničko razmišljanje susljedno obogaćeno vjerskim na­ukom o Duhu Svetomu (Prvi carigradski koncil god. 381), zatim o Mariji, vazda Djevici, Bogorodici (Efeški koncil god. 431). Vršak svega toga produbljivanja predstavlja Koncil kalcedonski god. 451. koji donosi najjasnije vjerske iskaze o dvjema naravima u Kristu, božanskoj i ljudskoj, koje su sjedinjene u jedinstvu osobe Sina Božjega. To su zlatna stoljeća kršćanske misli i teologije koje onda pretaču u življenu vjeru kršćanskoga puka najglasovitiji oci, pisci i propovjednici Istoka i Zapada. Dosta budi spomenuti pa­pu Leona Velikoga iz polovice V. stoljeća s njegovih Deset govora o Kristovu rođenju. On je također uvelike utjecao na stvaranje rimskog euhologija, rekli bismo službenog mo­litvenika Rimske Crkve koji tvori potku i današnjeg Rim­skog misala. Iz toga zlatnog doba potječe i zborna molitva središnje božične mise, poldanjice: „Bože! Ti si – u stva­ranju – čovjeka čudesno sazdao, a – u Kristovu otkuplje­nju – još divnije obnovio … Učini nas dionicima božanstva Isusa Krista koji je danas čovjeku postao brat i drug.“


bozic

animated-christmas-line

Prvo čitanje   Iz 52, 7-10
Neka svi krajevi zemlje vide spasenje Boga našega.


Čitanje Knjige proroka Izaije
Kako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji oglašava mir, oglašuje sreću, navješćuje spasenje  govoreći Sionu: „Bog tvoj kraljuje!“ Čuj, glas ti podižu stražari, zajedno se raduju jer na svoje oči gledaju gdje se na Sion vraća Gospodin. Kličite, zajedno se radujte, razvaline jeruzalemske, jer Gospodin je utješio narod svoj, otkupio Jeruzalem.  Ogolio je Gospodin svetu svoju mišicu pred očima svih naroda, da svi krajevi zemlje vide spasenje Boga našega.

Riječ Gospodnja.


Od Božića naša je zemlja – „Sveta zemlja“

Uz 1. čitanje: Izaija je prorok Božića, čita se na svim božićnim misama, kao što će biti i prorok Muke Isusove – čita se u Velikom tjednu i na Veliki petak. U času narodne nesreće on prorokuje iznenadan i veličanstven Božji zahvat u povijest svog naroda. U duhu gleda tekliče, evanđeliste – „glasonoše radosti“ što jure u Jeruzalem da mu jave radosnu vijest: počinje novo doba sveopće sreće i blagosta­nja. „O kako su ljupke po gorama noge glasonoše rados­ti!“ Händel je na te riječi skladao divnu sopransku melodi­ju u svom „Mesiji“. A Pavao je taj Izaijin navještaj primije­nio na Kristove vjerovjesnike (Rim 10,15). Što to navješću­ju? Mir – radost – sreću! Nije li to sadržaj svega našeg božičnog čestitanja. Da, to nam donosi ovo Dijete što se noćas rodilo! Taj je proročki proglas danas upućen svoj Crkvi Božjoj, ali i ovoj našoj crkvenoj zajednici. I mi smo „Crkva u malom“. I vi u vlastitom domu, i vi ste „ecclesia domestica“, kako voli reći Koncil. „Bog kraljuje!“ Kako? Pavao nas uči da „kraljevstvo Božje nije jelo ili piće, nego pravednost, mir i radost u Duhu Svetome“ (Rim 14,17). Sva je Crkva dakle danas nagovorena da se – na nov, ob­novljen način – založi u samoj sebi, i kao cjelini i kao sva­koj svojoj zajednici, da se založi za ostvarenje tog Božjega kraljevstva. Ono je po riječima predslovlja Krista Kralja „kraljevstvo istine i života – kraljevstvo svetosti i milosti – kraljevstvo pravde, ljubavi i mira“ (usp. LG 36a = GS 39c).

Poklik: „Na Sion dolazi Gospodin!“ pretvara se u da­našnjem evanđelju u poruku: „I Riječ tijelom postade i na­stani se među nama!“ Sion, sveto brdo u Jeruzalemu, smat­rano je Božjom nastambom posred svoga Izabranoga naro­da. Od Božića, Sin Božji postade stanovnikom zemlje, sva ona postade Sveta zemlja, ali još neosvojena. Očekuje uče­nike Isusove – gdje god jesu, žive, mole, trpe – da je po­svete, kao što veli psalam: „U izvor je vode promeću … sna­ga im raste od časa do časa, dok ne ugledaju Boga na Sionu“ (Ps 84,7-8).


Otpjevni psalam   Ps 98, 1-6
Pripjev: Svi krajevi svijeta vidješe spasenje Boga našega.

Pjevajte Gospodinu pjesmu novu,
jer učini djela čudesna.
Pobjedu mu pribavi desnica njegova
i sveta mišica njegova.

Gospodin obznani spasenje svoje,
pred poganima pravednost objavi.
Spomenu se dobrote i vjernosti
prema domu Izraelovu.

Svi krajevi svijeta
vidješe spasenje Boga našega.
Sva zemljo, poklikni Gospodinu,
raduj se, kliči i pjevaj!

Zapjevajte Gospodinu uz citru,
uz citru i zvuke glazbala;
uz trublje i zvuke rogova:
kličite Gospodinu kralju! 


Uz psalam: Božićni misterij dotiče sve čovječanstvo i svakoga čovjeka. Otkako je Sin Božji postao čovjekom, stanovnikom ove zemlje, svi smo promovirani, unaprijeđeni u svojtu Božju. Dakako, nitko silom, svatko – milom, vlasti­tim odabirom. No po Svetom pismu Božji spasiteljski za­hvati dotiču cijelu prirodu, sav svemir. Zamislimo samo, ako se atomska energija bude nalazila u rukama posve os­lobođene djece Božje, nikada više neće biti razorna nego samo blagoslovna. O da se dogodi takav Božić, takav Božji prodor u svijet! „U tom će kraljevstvu – piše LG 36a pre­ma Rim 8,21 – i sami stvorovi (=sva stvorenja) biti oslo­bođeni ropstva raspadljivosti da učestvuju u slavnoj slobo­di djece Božje!“ U tom duhu pjevajmo ovaj psalam!


Drugo čitanje   Heb 1, 1-6
Bog nam progovori u Sinu.

Početak Poslanice Hebrejima
Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima;
konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu.
Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove.
On, koji je odsjaj slave i otisak bića njegova te sve nosi snagom riječi svoje,
pošto očisti grijehe, sjede zdesna Veličanstvu u visinama;
postade toliko moćniji od anđelâ koliko je uzvišenije nego oni baštinio ime.
Ta kome od anđela ikad reče: Ti si sin moj, danas te rodih;
ili pak: Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin.
A opet, kad uvodi Prvorođenca u svijet, govori:
Nek pred njim nice padnu svi anđeli Božji.
Riječ Gospodnja


Ustoličenje Krista Gospodina

Uz 2. čitanje: Ovaj svečani proslov Poslanice Hebrejima daje nam da osjetimo najintimnije ozračje euharistijskih sastanaka prve Crkve. Vele da je ona još uvijek živ i uzbudljiv primjerak drevne kršćanske homilije. Zajednica se dakle sastala, po svoj prilici u nedjelju, Dan Gospodnji. Zanosni propovjednik nagovara ondašnje kršćane. Progo­vara im izravnu riječ tko je za njih Isus u čije se ime skup­ljaju. Ta je poslanička riječ kroz cijelo jedno tisućljeće i vi­še pothranjivala vjeru kršćanskih pokoljenja. Čitala se na Božić, kod poldanjice. I evo, danas dopire do nas da nam i opet – u prvom žaru prvog njezina navjestitelja – dovik­ne tko je za nas Isus Krist. I još više, tko smo mi za njega. U njemu nam je na najsavršeniji način progovorio Otac, on je posljednja i vrhunska objava Boga u čovječanstvu. Upi­rući se upravo na te početne riječi ove poslanice, II. vati­kanski sabor razvija čime je Krist Isus Božja objava: „Cje­lokupnom prisutnošću i pojavom“, zatim „riječima i djeli­ma, znacima i čudesima“, a osobito „svojom smrću … i slavnim uskrsnućem … i poslanjem Duha istine“. Svime ti­me on nas poučava i prosvjetljuje da je „Bog s nama da nas iz tmina grijeha i smrti oslobodi i na vječni život uskri­si“ (DV4). No ta objava, koja se zbiva u Isusu Kristu – i u njemu i po njemu – nije samo neka pusta intelektualna spoznaja. U njemu i po njemu Bog, Otac, objavio je ljudi­ma „da u Duhu Svetom imaju pristup k Ocu da postanu zajedničari božanske naravi“ (Ef 2,18 i 2 Pt 1,4) do te mjere „da Bog s njima druguje“ (Bar 3,38) i „poziva ih u zajedni­štvo sa sobom da ih u nj prigrli“ (DV2). Krist Isus očituje se u svojemu evanđelju ne samo kao donosilac nove „spoz­naje“ Boga nego i kao darovatelj i posrednik najveće intim­nosti, suživota s Bogom: „Kao što si Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu … da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima – i ja u njima“ (Iv 17,21. 26). Pisac poslanice promatra proslavu Krista nakon otkupne smrti – „pošto očisti grijehe“ naše. Kao da prisustvujemo nje­govoj nebeskoj intronizaciji: Bog, Otac, vodi ga da zasjed­ne – i kao čovjek – najviše prijestolje. Na tu nebesku intronizaciju Uskrsloga Krista odnose se tri navoda Svetog pisma koji izražavaju najveću intimnost između Krista Isu­sa, Sina, i njegova nebeskoga Oca. U isto vrijeme iskazuju Krista, koji je i kao čovjek, Kralj svega stvorenoga. Tu ne­besku intronizaciju Krista liturgija danas, na Božić, shvaća kako se već događa, evo, danas, na Božić. On je već danas naš „Mladi kralj“, kako ga naslovljuje naša božićna him­na. Stoga u tom čujmo poziv da mu postanemo odani pod­anici te živimo doista kao njegovi poklonici. I to u najpunijem značenju te riječi, darivajući ga – sobom, svime što jesmo.


Pjesma prije Evanđelja
Dan nam sveti osvanu:
Dođite, narodi, poklonite se Gospodinu,
jer danas siđe na zemlju svjetlost velika.

Evanđelje    Iv 1, 1-5.9-14  (kraća verzija)
Riječ tijelom postade i nastani se među nama.

Početak svetog Evanđelja po Ivanu
U početku bijaše Riječ,

i Riječ bijaše u Boga,
i Riječ bijaše Bog.
Ona bijaše u početku u Boga.
Sve postade po njoj
i bez nje ne postade ništa.
Svemu što postade, u njoj bijaše život
i život bijaše ljudima svjetlo;
i svjetlo u tami svijetli
i tama ga ne obuze.
Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet;
bijaše na svijetu i svijet po njemu posta
i svijet ga ne upozna.
K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.
A onima koji ga primiše podade moć
da postanu djeca Božja:
onima koji vjeruju u njegovo ime,
koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne,
ni od volje muževlje, nego – od Boga.
I Riječ tijelom postade i nastani se
među nama i vidjesmo slavu njegovu
– slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine
Riječ Gospodnja.


Jesmo li mi „oni koji ga primiše“?

Uz evanđelje: Božićna poldanjica sva je ozračena pro­matranjem misterija današnjega blagdana, koji je u isto vri­jeme blagdan utjelovljenja Sina Božjega, ali ujedno i pobožanstvenjenja čovjeka koji ga odano primi. Stoga je upravo ova misa povlašteno mjesto proglasa ovog najsvečanijeg evanđelja, Proslova Ivanova što ga zovu i Himnom Kristu, vječnoj Riječi Božjoj. Subjekt je toga himna: Logos – Ri­ječ, od vijeka suvječna i subitna samom Bogu, Riječ koja postaje čovjekom (središte himna) da bi se čovjek po njoj srodio s Bogom. No vjernici osjećaju puni subjekt himna: to je Isus Krist iz Nazareta (r.17) kao utjelovljenje, učovječenje vječne Riječi Božje, kao onaj koji odvijeka bijaše, što će izreći posljednji redak himna, Jedinorođenac, Bog – „koji je u krilu Očevu“ (r.18). Himan se uokviruje, teče od vječnosti do vječnosti (r.l i 18): ta utjelovljena Riječ, koja je odvijeka Jedinorođenac Očev, kad pretrči stazu spasiteljskog utjelovljenja, vraća se Ocu kao „Prvorođenac medu mnogom braćom“ (Rim 8,28).

Tako blagdan utjelovljenja Logosa-Riječi – Jedinorođenca Očeva, Sina Božjega, postaje ujedno blagdan pobožanstvenjenja svakoga čovjeka koji ga primi. Jer on se utjelovi i učovječi zato da svima „podade moć da postanu dje­ca Božja“ snagom novoga rođenja – od Boga.

S tim i takvim Kristom Isusom, koji je vječna Riječ Bož­ja, a u vremenu se s nama srodio, povezana je sudbina cije­loga stvorenja i svega čovječanstva. Doista, „sve postade“ po toj Riječi ili, kako to izričitije stoji drugdje, „sve je po njemu i za njega stvoreno“ (Kol 1,16): sva nebeska i zemalj­ska bića, svemir i čovjek. Da njega nema, ničega ne bi bilo. Postojimo jer smo radi njega. Stoga, to bolje postojimo što smo više „u Kristu Isusu“, kako često kaže sv. Pavao. Sna­gom Ivanova Proslova znamo da je svaki čovjek povezan s Kristom, iako nam objava to potanje ne tumači. Po jednom dobru i opravdanu čitanju, Proslov izričito kaže: On je „svjetlo istinito koje prosvjetljuje svakoga čovjeka“ (r.9), što je za II. vatikanski koncil temeljem najsvestranijeg dija­loga sa svima ljudima, osobito vjerujućima: „Sve što se kod njih nalazi dobro i istinito Crkva smatra pripravom za Evanđelje i kao dano (= jer je dano) od Onoga koji ras­vjetljuje svakoga čovjeka da napokon ima život“ (LG 16 = NA 2b).

Ipak, ni ovo najsvjetlije evanđelje ne prešućuje bolnu činjenicu koja ostaje kobnom mogućnošću svakoga čovje­ka, svake ljudske egzistencije, pojedinca pa i cijelih epoha ljudskoga roda. Krajnjom to ozbiljnošću izriče sam Isus u razgovoru s Nikodemom: „Svjetlost je došla na svijet, ali su ljudi više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla“ (Iv 3,19). Sva se povijest svijeta u ovom Proslovu pri­kazuje kao stalni sukob i suprotstavljanje svjetlosti i tame. To postaje vječni izazov — napose danas, na Božić, nama — da se posve otvorimo toj Božjoj svjetlosti, Isusu Kristu, te sveudilj živimo kao oni „koji ga primiše“: i srcem i du­šom i zborom i tvorom, i u privatnom i u javnom životu.

I još jedna riječ! Ovo božićno evanđelje kulminira u po­ruci: „I Riječ tijelom postade i nastani se među nama!“ Bibličari vole upozoriti na snagu izvornika: za naše nastani se u izvorniku zapravo piše: ušatori se, šator razape. Slika doziva Narod Božji na putu u Obećanu zemlju: seleći se nastavali su se pod šatorima. I jednog dana, evo, sam Božji Sin postade suputnik svemu čovječanstvu, štoviše i vođa puta jer sam za se reče: „Ja sam Put!“ (Iv 14,6). Ali još više! Već smo istakli da se izvornik može prevesti dvojako: ušatori se medu nama, ali i u nama. U Vukovu prijevodu piše: useli se u nas. Mi treba da mu postanemo šatorom, prema onoj njegovoj riječi: „Tko mene ljubi, ljubit će ga moj Otac i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti“ (Iv 14,23). Tu smo dotakli dubinu misterija Božića koji se do­gađa u intimnosti svake svete pričesti: tu postajemo s njim zajedno doista djecom Božjom, ali dakako u najistinskijem smislu i braća i sestre međusobno. Nije li to zadnji doseg Matoševe Kuće gdje, možda i nesvjesno, Matoš proniče svu dubinu kršćanskoga Božića – „jer samo je onaj čovjek, tko je živa kuća Božja, templum Dei absconditi, to jest Hram skrivenoga Boga. Budimo od soja onih „koji ga pri­miše“! Uvedimo ga u svoje vlastito srce: „Srce ti dajem da sam tvoj!“ Uvedimo ga u svoju kuću, u svoj dom – u sve naše međuljudske, građanske i crkvene suodnose. Zato je došao na svijet! AMEN!

Iz knjige: „Sijač je Sin čovječji“, Bonaventura Duda