„PRISTUPAJMO S POUZDANJEM K PRIJESTOLJU MILOSTI!“

Bogoslužje je večeras smireno svečano i dostojanstveno. Ništa ne preuveličava. Ta zar nije dosta veliko, jedinstveno božanski veliko što se toga dana dogodilo! Bilo je to po svoj prilici 7. travnja one godine. Dogodila se najveća, zastrašujuća kenosa – poništenje u povijesti svijeta, piše pa­pa Ivan Pavao II. u svojoj marijanskoj enciklici (RM 18). Onaj koji po naravi bijaše Bog, „sam sebe oplijeni uzevši lik sluge … poslušan do smrti, smrti na križu.“ I tu gdje je dotaknuto tlo najvećeg poniženja, zbiva se najveći odskok, najveće „preuzvišenje“: njega, Krista Isusa, i u njegovoj čovječjoj naravi „Bog preuzvisi i darova mu ime“, to jest najveće moguće dostojanstvo – proslavio ga je zajedno sa sobom kao Gospodina (Fil 2,6-11).

Danas je u središtu čašćenja sveti križ. To je Isusov i naš raspoznajni znak. To je ujedno znak vrhunske Božje ljubavi: „Tako je Bog ljubio svijet da je Sina svojeg Jedinorođenoga predao da nijedan koji u njega vjeruje ne pogine nego ima život vječni“ (Iv 3,16). Križ je spasonosno i spasotvorno drvo. Podsjeća na tragično prarajsko stablo: „Da ondje gdje je proklijala smrt“ pod prvim drvetom, stablom (Post 2,8; 3,2) nikne i život. I da onaj koji je po drvu stablu pobijedio (Sotona) bude i pobijeđen. Pristupajmo u dugoj vjerničkoj procesiji da utisnemo poljubac drvu križa, Onomu koji je na križu za nas visio. Ne brojimo trenutke, minute, sate. Potreban je zdravlju naše duše, zdravlju naše kršćanske zajednice ovaj dugi dohod svetom križu i svjedočki poljubac svakog nazočnika.

Crkva nas na taj temeljni liturgijski čin Velikog petka pripravlja svetim čitanjima, osobito čitanjem Muke po Ivanu. Zatim slijedi velika molitva vjernika: za cijelu Crkvu i cijeli svijet – da svi postanu dionici Kristova otkupljenja, Kristovi spašenici. Jednostavno ali dojmljivo otkrivanje križa želi nam posvijestiti da ćemo se i mi spasiti istom u sjedinjenju s Kristovim trpljenjem –  sutrpeći s njime svoj život i život svojih najbližih.

Zapečatimo pobožnost Velikog petka svetom pričešću, zajedništvom s Kristom raspetim i ukopanim. Da s njim uskrsnemo.

Veliki je petak dan kada se u povijesti svijeta zacarila ljubav. Stoga je taj dan poziv da afektivno Ljubljenomu ljubav uzvratimo. No ne samo to, nego treba da budemo sve više efektivni djelotvorni kršćani: da kao on ljubimo Boga i ljude. „Po tom će svi znati da ste moji učenici ako budete imali ljubavi jedni za druge“. I to takve ljubavi koja teži k bezmjerju (usp. Iv 13,35 i 15,13).


Petak Muke Gospodnje. VELIKI PETAK - uz evanđelje

Prvo čitanje   Iz 52,13 – 53,12
Za naše je grijehe on proboden.

Čitanje knjige proroka Izaije

Gle, uspjet će sluga moj, uzvisit će se, podignuti i uzdići veoma! Kao što se mnogi nad njim užasnuše – tako mu je lice neljudski bilo iznakaženo te obličjem više nije naličio na čovjeka – tako će on mnoge zadiviti narode i kraljevi će pred njim stisnuti usta videć ono o čemu im nitko nije govorio, shvaćajuć ono o čemu nikad čuli nisu: “Tko da povjeruje u ono što čusmo, kome li se otkri ruka Gospodnja?” Izrastao je pred njim poput izdanka, poput korijena iz zemlje osušene. Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni izgleda da bi nam se svidio. Prezren bijaše, od ljudi odbačen, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bijaše, obescijenjen. On slabosti naše ponije, naše boli uze na se, a mi ga držasmo udarenim, od Boga pogođenim, poniženim. Za naše je grijehe on proboden, za opačine naše satrt. Na njega pade kazna radi našeg mira, njegovom se modricom izliječismo. Poput stada svi smo mi lutali, svatko je svojim okrenuo putem.

A Gospodin je svalio na nj bezakonje nas sviju. Zlostavljahu ga, a on se pokori i usta svojih ne otvori. Ko janje na klanje odvedoše ga, ko ovca, nijema pred onima što strigu, usta svojih ne otvori. Iz pritvora je i sa suda otet; tko se brine za njegovu sudbinu? Da, iz zemlje je živih uklonjen, za grijehe naroda svog na smrt izbijen. Ukop mu dadoše među zločincima, a grob mu bî s bogatima, premda ne počini nepravde nit mu usta laži izustiše. Al Gospodinu se svidje pritisnuti ga bolima. Žrtvuje li život svoj ko naknadnicu, vidjet će potomstvo, produžiti sebi dane i Gospodnja će se volja po njemu ispuniti. Zbog patnja duše svoje vidjet će svjetlost i nasititi se spoznajom njezinom. Sluga moj pravedni opravdat će mnoge i krivicu njihovu na sebe uzeti. Zato ću mu mnoštvo dati u baštinu i s mogućnicima plijen će dijeliti jer sâm se predao na smrt i među zlikovce bio ubrojen, a on grijehe mnogih ponese na sebi i zauze se za zločince. Riječ Gospodnja.


Muka Isusova po proroku Izaiji

Uz 1. čitanje: U Velikom tjednu, od Cvjetnice nadalje, čitaju se iz Knjige proroka Izaije tzv. Kantici o Sluzi Jahvinu (Iz 42,1-9; 49,1-6; 50,4-11; 52,13 – 53,12). Današnji, četvrti, najduži je i najsvečaniji. Zovu ga „Muka Gospodi­na našega Isusa Krista po proroku Izaiji“. Bibličari istražuju tko bi bio taj Sluga Jahvin u prvom stadiju nastanka tih kantika: da li sam Izaija ili Jeremija … ili idealizirano oliče­nje Izraela, Sluge Božjega posred poganskih naroda. No već najstarija kršćanska predaja, kojoj je korijenje u sa­mom Novom zavjetu, te kantike, a osobito ovaj, razumijeva o KristuMesiji–Pomazaniku. Sam Isus se u Markovu evanđelju identificira s tim Slugom, i to u značajnom sklopu rasprave medu apostolima tko bi od njih bio najveći. Najveći je onaj koji je svima sluga, veli Isus, kao što „ni Sin Čovječji – ako prevedemo malo pojačano – nije došao da ima sluge nego da sam bude Sluga te život svoj dade kao otkupninu za mnoge“ (Mk 10,45 = Iz 53,5 i dr.). Za tu identifikaciju Sluge Jahvina, baš iz ovog odlomka, i Krista Isusa vrlo je značajan razgovor što ga vodi đakon Filip s prvim Afrikancem kršćaninom, s dvorjaninom etiopske kraljice. Etiopljaninu je oko počivalo baš na ovom tekstu, a Filip mu „polazeći od tog Pisma navijesti evanđelje, to jest Isusa“ (Dj 8,32 sl). Ovaj je dakle Izaijin kantik najljepši primjer za drevno egzegetsko načelo o uzajamnom osvjetljivanju Novoga i Staroga zavjeta: „Novi se u Starom skri­va, Stari u Novom otkriva“ (DV 16). Svatko će lako zapazi­ti kolike li su podudarnosti između ovog kantika i događaja muke i smrti Gospodinove. Nadasve je očita temeljna poru­ka: kao što su naši grijesi uzrok njegove muke i smrti, tako je za uzvrat ta muka i smrt uzrokom našega pomilovanja, našega mira s Bogom. Divimo se tolikoj ljubavi, sučuvstvujmo s tolikom boli. Sve je to zbog nas i radi nas. No ne budimo samo afektivni nego i – efektivni: neka Isusova mučenička ljubav slomi sve naše otpore Bogu i Pomazaniku njegovu te živimo doista kao otkupljenici Gospodnji.


Otpjevni psalam   Ps 31, 2.6.12-13.15-17.25
Pripjev: Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!

Tebi se, Gospodine, utječem,
o da se ne postidim nikada:
u svojoj me pravdi izbavi!
U tvoje ruke predajem duh svoj:
otkupi me, Gospodine, Bože vjerni.

Dušmanima svojim ruglo postadoh,
susjedima podsmijeh,
a znancima strašilo;
koji me vide vani, bježe od mene.
Nestalo me ko mrtvaca iz sjećanja ljudi,
postadoh ko razbijena posuda.

A ja se, Gospodine, u tebe uzdam;
govorim: Ti si Bog moj!
U tvojoj je ruci sudbina moja:
istrgni me iz ruke dušmana
i onih koji me progone!

Rasvijetli lice nad slugom svojim,
po svojoj me dobroti spasi.
Budite hrabri i jaka srca,
svi koji se u Gospodina uzdate!


Uz psalam: Tko da razapne most između dva povika Raspetoga? Prvi je krik najdublje boli, smrtne boli, krik zbog osjećaja ostavljenosti od Oca, a zapisuju ga sva tri sinoptika: „Bože, Bože moj, zašto si me ostavio!“ Drugi pak povik, što ga zapisuje samo Luka, očituje sinovski zalet Isu­sov u naručje Očevo, kao ono nekoć Izakov u naručje Abrahamovo: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!“ To je ona eulabeia ‘predanost’ o kojoj će nas zamalo poučiti po­slanica, izvojevana kroz getsemansku agoniju. Ta predanost je najljepši testament što ga je Isus ostavio svojim mučenicima. Predvodi ih Stjepan Prvomučenik koji pod gomilom kamenja zazivaše: „Gospodine Isuse, primi duh moj!“ (Dj 7,60). Pjevajmo cijeli psalam iz duše Isusa na križu. Ne­ka nas taj njegov sinovski stav posve ozrači i prožme.


Drugo čitanje   Heb 4, 14-16; 5,7-9
Naviknu slušati, te svima koji ga slušaju posta začetnik spasenja.

Čitanje poslanice Hebrejima

Braćo: Imajući velikoga Velikog svećenika koji prodrije kroz nebesa – Isusa, Sina Božjega – čvrsto se držimo vjere. Ta nemamo takva velikog svećenika koji ne bi mogao biti supatnik u našim slabostima, nego poput nas iskušavana svime, osim grijehom. Pristupajmo dakle smjelo prijestolju milosti da primimo milosrđe i milost nađemo za pomoć u pravi čas! Ta Krist je u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I bî uslišan zbog svoje predanosti: premda je Sin, iz onoga što prepati, naviknu slušati i, postigavši savršenstvo, posta svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja. Riječ Gospodnja.


Isus i svećenik i oltar i žrtva

Uz 2. čitanje: Po bibličarima, ovdje imamo najkraće sa­žetu muku Isusovu. Ili bolje, pisac u svjetlu najtežih trenu­taka Isusovih – u Getsemamju i na križu – promatra cijeli njegov život: u isto vrijeme kao najdublju patnju, sve do korijena bića gdje osjeća sav zazor od smrti, ali i kao naj­srdačnije – i kroz muku Getsemanija i križa – izvojevano sinovsko predanje eulabeia Ocu. I sav taj Isusov život, muku i smrt pisac stavlja pod znak posluha, ali posluha vo­ljenoga, svom dušom i srcem – i tijelom – potpisanoga. Kroz taj posluh koji je dostigao vrhunac na križu Isus „po­stignu savršenstvo“, to jest do kraja je ostvario svoj temelj­ni poziv što ga drugdje ista poslanica postavlja kao program njegova velikosvećeničkoga života (Heb 10,5-7.10 = Ps 40,6-8). I tako svima nama posta „Začetnik Uzročnik vječnoga spasenja“.

Sve je to svoje otkupiteljsko djelo Isus izvršio kao naš Veliki svećenik i to tako, kako uče oci Crkve, da postade i svećenik i oltar i žrtva, „svećenik svoje žrtve i žrtva svog svećeništva“. Sam bijaše žrtva jer samoga sebe, i s tijelom i s dušom, Bogu prinese. Bijaše i oltar jer samoga sebe na svom i u svom tijelu žrtvova (usp. Heb 9,14 = 10,10). Bijaše svećenikom svog oltara i svoje žrtve jer sve to učini baš u savršenom činu vlastite dragovoljnosti (također Heb 9,14; 10,10).

Tako smo, evo, dosadašnjim čitanjima Velikog petka raspoloženi da s pravim srcem poslušamo muku: da i sami nasljedujući Krista postanemo i žrtvom i oltarom i svećenikom vlastite sužrtve cijele svoje vjerničke egzistenci­je s Kristom Isusom.

„Pristupajmo k Prijestolju milosti!“ Koje je to „Prijes­tolje“? To je, u današnjem bogoslužju, križ Kristov, zapra­vo On sam Raspeti. No duhu same poslanice to je sam Bog, Otac, koji nas odsele promatra kroz raspetu ljubav svoga Sina (usp. Heb 10,19).


MUKA GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA PO IVANU

„Ljubio me je i predao samoga sebe za mene“ (Gal 2,20)

Na hrvatskom donosi lijep nacrt Muke po Ivanu, po Martens-Frisqueu, Služba riječi (1973, 35,42-44). Izvrsne popratnice napisali su: H. van den Busene (Upoznajmo Bibliju, 1969, 11/12, 1-5), zatim C.H. Dodd (Služba riječi 1981, 115,47-51) te C. Martini (SR 1986, 163,51-57).

Ivanove osobitosti

Kad Ivanovu Muku usporedimo sa sinopticima (Mt, Mk, Lk), zapažamo nekoliko osobitih značajki. Prije svega u Ivana ustanovljujemo značajna izostavljanja. Tako npr. Ivan nema mučne i tamne Isusove agonije u Getsemaniju, ne spominje Judina poljupca ni bijega učenika. Proces pred Sinedrijem sveden je na to da se utvrdi javnost Isusova naučavanja. Ivan ne opisuje zlostavljanje kod velikog svećeni­ka, ismjehivanja kod Heroda, izrugivanja u Pilatovu dvoriš­tu itd. Nasuprot tome, Ivan ističe Isusovu majestetičnost prilikom uhićenja, suverenost pred Anom i Pilatom, dva značajna naslova koja mu daje Pilat: „Evo čovjeka!“ i „Evo kralja vašega!“ Za Ivana, Isus na križu nije skončani prorok, nego se on istom na križu ostvaruje u punini svog poslanja. Sav je križ okupan svjetlom dovršenja djela spa­senja. Već je A. Loisy dobro primijetio: „Muka se u čet­vrtom Evanđelju pripovijeda pod vidom slave Kristove.“ Isus u kraljevskoj gesti sam, svjestito i drage volje, dariva svoj život da se dogodi novo stvaranje Crkva. Ivan više no ostala trojica evanđelista proniče simboliku cijelog događaja i mnogih detalja te naglašava, dodajući toj teo-dramatskoj povijesti kontemplacijom dosegnutu teološku dubinu. Nad cijelom tom teodramom da posudimo dois­ta nadahnutu riječ nedavno preminuloga svjetskog teologa kardinala Hansa Ursa von Balthasara možemo zlatnim slovima ispisati: „Bog je tako ljubio svijet“ (Iv 3,16). Na Golgoti se dakle zbiva ne tragedija nego teodrama „ljubavi od koje nema veće“ (Iv 15,13).


Pjesma prije evanđelja   Fil 2, 8-9
Krist postade poslušan do smrti,
smrti na križu.

Zato ga Bog preuzvisi
i darova mu ime, ime nad svakim imenom.

Evanđelje   Iv 18, 1 – 19, 42

Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj

Muka Gospodina našega Isusa Krista po Ivanu

  1. Isus uhvaćen u Getsemaniju

U ono vrijeme: Iziđe Isus sa svojim učenicima na drugu stranu potoka Cedrona. Ondje bijaše vrt u koji uđe Isus i njegovi učenici. A poznavaše to mjesto i Juda, njegov izdajica, jer se Isus tu često sastajao sa svojim učenicima. Juda onda uze četu i od svećeničkih glavara i farizeja sluge te dođe onamo sa zubljama, svjetiljkama i oružjem. Znajući sve što će s njim biti, istupi Isus naprijed te ih upita: “Koga tražite?” Odgovore mu: “Isusa Nazarećanina.” Reče im Isus: “Ja sam!” A stajaše s njima i Juda, njegov izdajica. Kad im dakle reče: “Ja sam!” – oni ustuknuše i popadaše na zemlju. Ponovno ih tada upita: “Koga tražite?” Oni odgovore: “Isusa Nazarećanina.” Isus odvrati: “Rekoh vam da sam ja. Ako dakle mene tražite, pustite ove da odu“ – da se ispuni riječ koju reče: “Ne izgubih nijednoga od onih koje si mi dao.” A Šimun Petar isuče mač koji je imao uza se pa udari slugu velikoga svećenika i odsiječe mu desno uho. Sluga se zvao Malho. Nato Isus reče Petru: “Djeni mač u korice! Čašu koju mi dade Otac zar da ne pijem?” Tada četa, zapovjednik i židovski sluge uhvatiše Isusa te ga svezaše. Odvedoše ga najprije Ani jer on bijaše tast Kajfe, velikoga svećenika one godine. Kajfa pak ono svjetova Židove: “Bolje da jedan čovjek umre za narod.”

  1. Petar se prvi put odriče Isusa

Za Isusom su išli Šimun Petar i drugi učenik. Taj učenik bijaše poznat s velikim svećenikom pa s Isusom uđe u dvorište velikoga svećenika. Petar osta vani kod vrata. Tada taj drugi učenik, znanac velikoga svećenika, iziđe i reče vratarici te uvede Petra. Nato će sluškinja, vratarica, Petru: “Da nisi i ti od učenika toga čovjeka?” On odvrati: “Nisam!” A stajahu ondje sluge i stražari, raspirivahu žeravicu jer bijaše studeno i grijahu se. S njima je stajao i Petar i grijao se.

  1. Ispitivanje kod velikog svećenika

Veliki svećenik zapita Isusa o njegovim učenicima i o njegovu nauku. Odgovori mu Isus: “Ja sam javno govorio svijetu. Uvijek sam naučavao u sinagogi i u Hramu gdje se skupljaju svi Židovi. Ništa nisam u tajnosti govorio. Zašto mene pitaš? Pitaj one koji su slušali što sam im govorio. Oni eto znaju što sam govorio.” Na te njegove riječi jedan od nazočnih slugu pljusne Isusa govoreći: “Tako li odgovaraš velikom svećeniku?” Odgovori mu Isus: “Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li pravo, zašto me udaraš?” Ana ga zatim posla svezana Kajfi, velikom svećeniku.

  1. Petar se drugi put odriče Isusa

Šimun Petar stajao je ondje i grijao se. Rekoše mu: “Da nisi i ti od njegovih učenika?” On zanijeka: “Nisam!” Nato će jedan od slugu velikog svećenika, rođak onoga komu je Petar bio odsjekao uho: “Nisam li te ja vidio u vrtu s njime?” I Petar opet zanijeka, a pijetao odmah zapjeva.

  1. Isus pred Pilatom

Nato odvedoše Isusa od Kajfe u dvor upraviteljev. Bilo je rano jutro. I oni ne uđoše da se ne okaljaju, već da mognu blagovati pashu. Pilat tada iziđe pred njih i upita: “Kakvu tužbu iznosite protiv ovog čovjeka?“ Odgovore mu: „Kad on ne bi bio zločinac, ne bismo ga predali tebi.” Reče im nato Pilat: “Uzmite ga vi i sudite mu po svom zakonu.” Odgovoriše mu Židovi: “Nama nije dopušteno nikoga pogubiti” – da se ispuni riječ Isusova kojom je označio kakvom mu je smrću umrijeti.

  1. Prvo ispitivanje kod Pilata

Nato Pilat uđe opet u dvor, pozove Isusa i upita ga: “Ti li si židovski kralj?” Isus odgovori: “Govoriš li ti to sam od sebe ili ti to drugi rekoše o meni?” Pilat odvrati: “Zar sam ja Židov? Tvoj narod i glavari svećenički predadoše te meni. Što si učinio?” Odgovori Isus: “Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali kraljevstvo moje nije odavde.” Nato mu reče Pilat: “Ti si dakle kralj?” Isus odgovori: “Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas.” Reče mu Pilat: “Što je istina?”

  1. Isusa bičuju i krune trnovom krunom

Rekavši to, opet iziđe pred Židove i reče im: “Ja ne nalazim na njemu nikakve krivice. A u vas je običaj da vam o Pashi nekoga pustim. Hoćete li dakle da vam pustim kralja židovskoga?” Povikaše nato opet: “Ne toga, nego Barabu!” A Baraba bijaše razbojnik. Tada Pilat uze i izbičeva Isusa. A vojnici spletoše vijenac od trnja staviše mu ga na glavu; i zaogrnuše ga grimiznim plaštem. I prilazili su mu i govorili: “Zdravo, kralju židovski!” I pljuskali su ga.

  1. Drugo ispitivanje kod Pilata

A Pilat ponovno iziđe i reče im: “Evo vam ga izvodim da znate: ne nalazim na njemu nikakve krivice.” Iziđe tada Isus s trnovim vijencem, u grimiznom plaštu. A Pilat im kaže: “Evo čovjeka!” I kad ga ugledaše glavari svećenički i sluge, povikaše: “Raspni, raspni!” Kaže im Pilat: “Uzmite ga vi i raspnite jer ja ne nalazim na njemu krivice.” Odgovoriše mu Židovi: “Mi imamo Zakon i po Zakonu on mora umrijeti jer se pravio Sinom Božjim.” Kad je Pilat čuo te riječi, još se više prestraši pa ponovno uđe u dvor i kaže Isusu: “Odakle si ti?” No Isus mu ne dade odgovora. Tada mu Pilat reče: “Zar meni ne odgovaraš? Ne znaš li da imam vlast da te pustim i da imam vlast da te razapnem?” Odgovori mu Isus: “Ne bi imao nada mnom nikakve vlasti da ti nije dano odozgor. Zbog toga ima veći grijeh onaj koji me predao tebi.” Od tada ga je Pilat nastojao pustiti. No Židovi vikahu: “Ako ovoga pustiš, nisi prijatelj caru. Tko se god pravi kraljem, protivi se caru.” Čuvši te riječi, Pilat izvede Isusa i posadi na sudačku stolicu na mjestu koje se zove Litostrotos – Pločnik, hebrejski Gabata – a bijaše upravo priprava za Pashu, oko šeste ure – i kaže Židovima: “Evo kralja vašega!” Oni na to povikaše: “Ukloni! Ukloni! Raspni ga!” Kaže im Pilat: “Zar kralja vašega da razapnem?” Odgovoriše glavari svećenički: “Mi nemamo kralja osim cara!”

  1. Isusov križni put

Tada im ga preda da se razapne. Uzeše dakle Isusa. I noseći svoj križ, iziđe on na mjesto zvano Lubanjsko, hebrejski Golgota. Ondje ga razapeše, a s njim i drugu dvojicu, s jedne i druge strane, a Isusa u sredini. A napisa Pilat i natpis te ga postavi na križ. Bilo je napisano: “Isus Nazarećanin, kralj židovski”. Taj su natpis čitali mnogi Židovi jer mjesto gdje je Isus bio raspet bijaše blizu grada, a bilo je napisano hebrejski, latinski i grčki. Nato glavari svećenički rekoše Pilatu: “Nemoj pisati: ‘Kralj židovski’, nego da je on rekao: ‘Kralj sam židovski.’” Pilat odgovori: “Što napisah, napisah!”

  1. Vojnice dijele Isusove haljine

Vojnici pak, pošto razapeše Isusa, uzeše njegove haljine i razdijeliše ih na četiri dijela – svakom vojniku po dio. A uzeše i donju haljinu, koja bijaše nešivena, otkana u komadu odozgor dodolje. Rekoše zato među sobom: “Ne derimo je, nego bacimo za nju kocku pa komu dopadne«”– da se ispuni Pismo koje veli: “Razdijeliše među se haljine moje, za odjeću moju baciše kocku.” I vojnici učiniše tako.

  1. Marija podno križa

Uz križ su Isusov stajale majka njegova, zatim sestra njegove majke, Marija Kleofina, i Marija Magdalena. Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci: “Ženo! Evo ti sina!” Zatim reče učeniku: “Evo ti majke!” I od toga časa uze je učenik k sebi.

  1. Isusova smrt

Nakon toga, kako je Isus znao da je sve dovršeno, da bi se ispunilo Pismo, reče: “Žedan sam.” A ondje je stajala posuda puna octa. I natakoše na izopovu trsku spužvu natopljenu octom pa je primakoše njegovim ustima. Čim Isus uze ocat, reče: “Dovršeno je!” I prignuvši glavu, preda duh.

  1. Otvoreno srce

Kako bijaše Priprava, da ne bi tijela ostala na križu subotom, jer velik je dan bio one subote, Židovi zamoliše Pilata da se raspetima prebiju golijeni i da se skinu. Dođoše dakle vojnici i prebiše golijeni prvomu i drugomu koji su s Isusom bili raspeti. Kada dođoše do Isusa i vidješe da je već umro, ne prebiše mu golijeni, nego mu jedan od vojnika kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda. Onaj koji je vidio svjedoči i istinito je svjedočanstvo njegovo. On zna da govori istinu da i vi vjerujete jer se to dogodilo da se ispuni Pismo: “Nijedna mu se kost neće slomiti.” I drugo opet Pismo veli: “Gledat će onoga koga su proboli.”

  1. Isusov pogreb

Nakon toga Josip iz Arimateje, koji je – kriomice, u strahu od Židova – bio učenik Isusov, zamoli Pilata da smije skinuti tijelo Isusovo. I dopusti mu Pilat. Josip dakle ode i skine Isusovo tijelo. A dođe i Nikodem – koji je ono prije bio došao Isusu noću – i donese sa sobom oko sto libara smjese smirne i aloja. Uzmu dakle tijelo Isusovo i poviju ga u povoje s miomirisima, kako je u Židova običaj za ukop. A na mjestu gdje je Isus bio raspet bijaše vrt i u vrtu nov grob u koji još nitko ne bijaše položen. Ondje dakle zbog židovske Priprave, jer grob bijaše blizu, polože Isusa. Riječ Gospodnja.


  1. Isusovo uhićenje u vrtu (18, 1-11)

Već sam ovaj prizor pokazuje tipične crte Ivanova opisa muke. Dok sinoptici vrve detaljima, Ivan se usredotočuje na bitno. Piše svoju Muku „hijeratičnim, veličanstvenim, polaganim, ponekad razvučenim stilom“ (C. Martini u Službi riječi, 163,52). Isus se sučeljuje sa svojim protivnici­ma. Četiri je puta doduše spomenut Juda, ali kao da ga nema. Isus suvereno istupa, dvaput pita: „Koga tražite?“ Ivan mu daje priliku da se identificira, pod imenom i prezi­menom kao zemaljski Isus. No nadasve, on se iskazuje tipičnim svojim: Ja sam“ ili bolje: Ja jesam“ koji susre­ćemo tijekom cijela Ivanova evanđelja. Isus tim očituje svoju božansku osobnost, posvaja si jedinstven naslov Boga Jahve Staroga zavjeta koji se tako očitovao u Gorućem grmu (Izl 3,14 = Iv 8,28.58 i dr.). Svi popadaše na zemlju, što je očita biblijska reakcija na teofaniju bogojavljenje. Cijelom dakle situacijom dominira Isus koji se sam preda­je, pazeći samo kao Pastir dobri  da dobije „salvum conductum“ za svoje učenike. Ivan po prvi put u Muci bi­lježi ispunjenje Pisama, koje će doseći vrhunac na Kalvariji (18,9; 19,24.28.36). Najbliže je sinoptičkom Getsemaniju riječ o „čaši“, no ovdje je već Isus posve izvojevao posve­mašnje predanje Ocu. On u svemu što slijedi gleda čašu dar Očev. Smijemo i ovo napomenuti: Ivan navlas govori samo o vrtu, ne spominje mu ime. Da li je mislio na onaj nesretni vrt prvoga raja gdje se odigrala nesretna kob ljudskoga roda? Sada smo u novom vrtu gdje se odlučuje sret­na kob svakoga čovjeka i cijelog čovječanstva.

  1. Isus pred Anom (18, 12-27)

Ivan i opet krajnje ožeto i usredotočeno pripovijeda o sučeljenju Isusa s pravim predstavnikom najviše židovske vlasti, s Anom, koji je i kraj svog zeta Kajfe stvarno držao u rukama sve konce židovske politike. No Isus stoji pred njim suvereno, držeći u ruci sam konce svoje sudbine.

Petrovo kolebanje i zatajenje u dva maha prekida tu scenu da još jače kraj Petrove bijede i kukavičluka te konačnog nijekanja dođe do izražaja Isusova hrabrost i odrješita samopotvrda svoga identiteta. A Kajfa je Ivanu samo toli­ko ovdje potreban da još jače istakne značaj svega ovoga događanja, a osobito Isusove smrti: ta je smrt zamjenična i naknadna umjesto nas i za nas, za sve ljude (Iv 18,14 = 12,51-52).

Ana pita Isusa „o učenicima i nauku“. To Isusu daje priliku da se istakne otvorenost i javnost njegova, naučavanja. Značajno je što šuti o učenicima, onim najprisnijima, ne prokazuje ih. No zapravo, on poziva sve prisutne da mu dadu svjedočanstvo, on proglašuje „sve Židove“ svojim učenicima i daje im priliku da se izjasne, da za nj posvjedoče. No oni se, kukavice, ne pokazaše vrijedni Isusova po­vjerenja. I nas dotiče poziv Isusov da za nj svjedočimo na sudovima ovoga svijeta. Kakvi smo mu svjedoci? Neće li se i on nas morati postidjeti pred sudom Oca svoga (usp. Lk 9,26)? Bibličari otkrivaju u Isusovu odgovoru tri izričaja u kojima dolazi do izražaja tipičan glagol za Isusovo nauča­vanje: laleo, što ne znači naprosto govorio sam, nego naj­svečanije: zborio sam. Time, kako primjećuje vrsnik za to pitanje Ignace De la Potterie, „Isus upućuje na bit svoga poslanja i svoje aktivnosti: svijetu donijeti riječ (u svoj punini i bremenitosti biblijske „riječi“) riječ božanske objave“ (usp. Iv 12,48-50). Nemila i bezobrazna ćuška sluge dobro oličava brutalni odgovor tadašnjega židovstva i cijelog svijeta na Isusovu spasiteljsku riječ.

  1. Isus pred Pilatom (18,28 – 19,16a)

Za Ivana je ovaj prizor Muke doista središnji: otkriva nam sav misterij Isusove osobe, njegova poslanja, najdublji smisao njegove muke i smrti sa susljednom uskrsnom proslavom. Prizor se odvija u sedam slika: ili pred sudnicom, gdje su Židovi, ili unutar dvora, gdje je Pilat sam s Isusom (usp. 18, 29.33.39 … 19, 4.9.13). Cijelim prizorom dominira tema o Isusu kralju i njegovu kraljevstvu. Najprije zapazimo najgnusnije farizejstvo: Židovi ne ulaze u dvor upraviteljev „da se ne okaljaju“ ulazeći u po­ganski prostor, „da mognu blagovati pashu“. A evo, osudi­ti nevina čovjeka na smrt, ne, toga se ne boje! Prvo sučeljenje Pilata i Židova ima odlučiti tko ima pravo da ga osudi: ako Židovi, bio bi kamenovan; ako Rimljani, bit će raspet. Ivanu je do toga da podsjeti da je već prije Isus odlučio ko­jom će smrću poginuti (Iv 12,33 = 18,32) kraljevskom: on će biti „podignut“ kao ono zmija u pustinji, na spasenje svih koji ga s vjerom pogledaju (usp. Iv 3,14 = Iv 19,37). Tada će zapravo uspostaviti svoje kraljevstvo jer će sve pri­vući k sebi (Iv 12,32). „Uzdignuće Isusa na križ bit će dakle kraljevsko uzvišenje, ali … da vlada privlačeći“, to jest lju­bavlju  primjećuje C. Martini (n. mj., 54). I opet, Isus su­vereno dominira cijelom slikom: ne Židovi nego njegova proročka riječ odlučuje njegovom sudbinom.

Prvi razgovor Pilatov s Isusom daje Isusu priliku da protumači pravi smisao svog kraljevstva: svjedočiti istinu. I koji ulaze u to kraljevstvo? „Svaki koji je od istine“ to bi bila definicija pravoga Isusova učenika. Ne možemo zala­ziti u svu dubinu i širinu te Isusove „istine“, no prema Iv 14,16 On sam je „istina“, i to u grčkom s članom, dakle jedina istina. „Biti od istine“ znači dakle prihvatiti Isusa ci­jeloga, u svemu otajstvu njegove osobe, sa svim onim što on jest u sebi i za nas. Stoga je krajnje važno za one „koji su od istine“ da slušaju njegov glas, da budu s njim rekli bismo danas na istom valu. On dakle kraljuje ne nad lju­dima nego u ljudima, nipošto snagom prisile nego snagom istine i ljubavi.

Pilat je brzo shvatio da je Isus nevin. No, nije htio preu­zeti izravnu odgovornost i pravedno presuditi. Upustio se u politikantsku igru, uvodeći u proces Barabu. Tako je sam sebe šahirao, kako je izvrsno pokazao prof. Vjekoslav Bajsić. (Kratak sažetak njegova članka u najpoznatijem časo­pisu Biblica nalazi se u Upoznajmo Bibliju, 1972, 11-14). Ima prilika „stani-pani“ kada se ne može izbjeći neposred­noj i punoj odgovornosti a da se ne dovede u pitanje vlasti­ti identitet.

Slijedi središnja gesta cijelog prizora: Isusovo krunjenje (19, 2-3.5). Ivanov je opis vrlo značajan jer izostavlja niz iz­ iz­rugivačkih gesta. Tako prizor, protiv volje zlih igrača, po­staje simboličan. A i sama ćuška, druga po redu u Ivanovoj Muci (usp. 18,22-23) ima simboličan smisao: očituje grubu gestu kojom ljudi odbijaju Isusa.

I sada, prisustvujemo najdramatičnijem dijelu svega prizora. Dolazi do izražaja krajnja zloća i zaslijepljena mržnja Židova. U neumoljivu otporu protiv Isusa oni se odriču i svoje suverenosti (19,15). U isto se vrijeme očituje sva bijeda i kukavičluk Pilatov, pogotovo kad su mu zapri­jetili političkim posljedicama. U pitanju je dakle njegova služba, položaj, karijera egzistencija: što pred tim za nj znači jedan Nevini, koliko li ga je god impresionirao!

U tom dijelu nalazimo dvije vrlo značajne Pilatove izja­ve koje za Ivana imaju doista središnje značenje, bez obzira na to kakvo im je značenje dao sam Pilat. U prvoj izjavi: „Evo čovjeka!“ Ivan čuje naslov Sin Čovječji što potječe od Daniela (7,13), naslov koji si Isus osobito po sinopticima rado posvaja (usp. najvažnije mjesto Mt 26,64). Po Ivanu, Isus je Sin Čovječji zato što od Oca posjeduje vlast suverenog Suca (Iv 5,27). A izjava: „Evo kralja vašega!“ doista stoji na vrhuncu cijelog prizora Isus Pilat, a za Ivana je puna simbolike, teološki obremenjena. Cijelu tu posljednju sliku (19,13 sl) Ivan predstavlja kao intronizaciju Krista Kralja i Suca. Pažljivo bilježi i sat, i religiozni trenutak, i sve pojedine geste Pilatove. Bijaše oko podneva, Parasceve priprava za Pashu. Pilat gotovo bismo rekli s pažnjom i poštovanjem „izvede Isusa i posadi na su­dačku stolicu“. Ništa ne daje dojam izrugivanja. Štoviše, Isus po Ivanu još uvijek obučen u kraljevske halje, s kra­ljevskim odličjima (19, 2-3.5, jer Ivan izostavlja da potom vojnici Isusa ponovno oblače u njegove haljine: Mk 15,20). I eto, u takvu svečanom, gotovo liturgijskom okviru i sa­mo mjesto Lithostotos Pločnik daje dojam svečanosti Pilat izjavljuje: „Evo kralja vašega! To je zapravo njegova konačna presuda.

Židovi su pogođeni u živac, žrtva im izmiče, utječu se krajnjem političkom pritisku, i ne misleći kako se time odri­ču svoje suverenosti (radi koje oni odlučiše smrt Isusovu: Iv 11,45 sl): „Mi nemamo kralja osim cara!“ Na to Ivan krajnje objektivno, i kao odrezano, bilježi: „Tada im ga preda da se razapne.“ Kralježnica je Pilatu slomljena. Tim je političkim pritiskom stavljena u pitanje ne samo njegova služba, položaj, karijera nego osobna sigurnost i egzistenci­ja. I on se bijedno predaje. No Ivanov zapis: „Tada im ga preda“ očito naglašava bez ikakve presude, protiv svog uvjerenja, posve nepravedno. Što da reknemo o tom i takvu procesu? Nije bio ni prvi ni posljednji, ali je bio jedinstven čudovišni i namješteni proces u povijesti svijeta. I otkako je Jedan jedinstveni, Nevini, u ime dva ljudska suda osuđen u ime vjerskoga i političkoga, židovskoga i rimskoga nikada dosta opreza da ljudski sudovi ne povrijede Pravdu i Istinu, a kamoli Ljubav.

  1. Isus na križu (19, 16b-37)

Ovdje je Ivan, rekli bismo, posve svoj. I opet piše kraj­nje smireno, usredotočeno, promatrački produbljuje svaki detalj da mu ništa od Božjih misli ne promakne. Sve je za nj bremenito teološkim sadržajem, puno objavne simboli­ke. Isus sam nosi „svoj križ“, neprisiljen: Ivan ne spominje Šimuna Cirenca, nema onoga Markova „dovuku ga … na Golgotu“ (Mk 15,22). Dvojicu razbojnika spominje kako bi se još jače „usredotočio“ na Isusa: dok Marko i Luka bilje­že da su Isusu „zdesna i slijeva“ (Mk 15,27 = Lk 23,33), Ivanu je stalo da napiše „a Isusa u sredini“ (19,18). Sav se usredotočuje na natpis povrh križa, kao na posljednju Pilatovu proklamaciju Isusova kraljevstva. Tu Pilat više ne po­pušta pritiscima. Proglas je upućen svemu svijetu, na tri službena jezika.

Nešivena haljina jedinstvo Crkve

Posebnu pažnju, više no sinoptici, Ivan posvećuje Isu­sovoj „našivenoj“ haljini, „otkanoj u komadu odozgor do dolje“, u čemu će sva kršćanska tradicija gledati simbol je­dinstva Crkve Isusove, kako je ono prorokovao i sam Kajfa, naznačujući smisao smrti Isusove: „Isus ima umrijeti za narod, ali ne samo za narod (židovski) nego i zato da (sve) raspršene sinove Božje skupi u jedno“. Ta je misao o Crkvi kao klici i znaku jedinstva cijeloga ljudskoga roda jedna od temeljnih zasada II. vatikanskog koncila (usp. LG 1; 9b; GS 42a).

Majka novog čovječanstva

Došli smo do prizora koji je u naše vrijeme došao do pune svijesti kršćanske pobožnosti: Isus povjerava svog učenika majci Mariji, a njegovoj brizi i ljubavi povjerava svoju majku. To nije bila samo gesta posljednje sinovske ljubavi prema majci i povjerenja u „ljubljenog učenika“, Ivana. Ima razloga da se Isusova riječ: „Ženo!“ ovdje kao i na drugim ivanovskim mjestima (u Kani: Iv 2,4; u Apoka­lipsi 12,1) shvati u najjačem smislu, kao podsjećaj na praevanđelje u kojemu Bog naviješta spasenje čovječanstva u otajstvenoj Ženi i njezinu Porodu (Post 3,15). Već je sv. Irenej zasvjedočio predaju Crkve o Mariji kao novoj Evi: ona je nova Eva u suprotnosti s prvom Evom, uzročnicom smrti prava „majka živih“ (usp. Post 3,20), majka novog čovječanstva oličenog u Ivanu (usp. encikliku pape Ivana Pavla II, Otkupiteljeva majka, Niz Dokumenti 78, izd. KS, Zagreb 1987, br. 23,40).

Isusov izdisaj naš nadisaj

Suvremeni bibličari su osobito osjetljivi za posljednju riječ Umirućega koja se do sada rado prevodila: „Svršeno je“ a čini se da je naumice treba prevesti: „Dovršeno je!“ Prije svega, sam književni oblik pokazuje da je Ivanu do te riječi osobito stalo, njome uokviruje ovaj ulomak (r. 28 i 30). Osim toga, Ivan ističe da je Isus umro pri punoj svijes­ti, na što upućuje početni „znajući“ (r. 28) i završni „predade duh“ (r. 30). Baš taj birani Ivanov izričaj „predade duh“ dosta je osobit. Sinoptici će naprosto reći „ispusti duh“ (Mt 27,50), „izdahnu“ (Mk 15,39 i Lk 23,46). Ivana pak po grčkom izvorniku smijemo prevesti i u jakom smis­lu: pneuma znači i duh kao i dah dušu, ali i Duha Sveto­ga. U tom posljednjem smislu još se jače naglašava Isusova puna svijest: on ponavlja stvoriteljsku gestu samoga Boga koji na početku svijeta, stvarajući čovjeka, „u nosnice mu udahnu dah života“ (Post 2,7). Tako Isus svojoj Crkvi, novom čovječanstvu u samoj svojoj smrti udahnjuje dar Duha Svetoga.

U tom svjetlu poprima još jače značenje posljednja Isu­sova riječ na križu: „Dovršeno je!“ Ta pomno birana riječ tetelesthai  ‘dovršeno je’ nipošto ne želi izreći da mu je došao kraj, niti samo da su ispunjena sva Pisma o njemu pisa­na, nego baš da je dosegao vršak, savršenstvo one ljubavi kojom je „ljubio svoje“ eis telos do najvećeg savršenstva (usp. Iv 13,3) i tako „dovršio djelo“ koje mu je dao Otac „izvršiti“ (usp. Iv 17,4 = Iv 4,34; 5,30.36; 6,28; 8,29; 9,4; 10,37; 19,30). Spojimo li pak ovo dvoje: „Dovršeno je“ i „Predade Duha“, onda postaje jasno da je tim savršenim činom Isusova žrtvenoga sebedarja Ocu nadošlo vrijeme da nastupi vrhunski dar mesijanskih vremena izlijevanje Duha Svetoga. I u svojim oproštajnim besjedama Ivanova evanđelja (Iv 1416) Isus dar Duha povezuje uzročno i posljedično sa svojim odlaskom Ocu (usp. Iv 16,7 i dr.). S tim u vezi, vrlo je značajna prva gesta Uskrsloga: „To re­kavši, dahne u njih i kaže im: Primite Duha Svetoga!“ (Iv 20,22). Tako bi na križu Isusov izdisaj bio naš nadisaj. Na to Isus upućuje učenike još za života, kad im proriče „rijeke žive vode“ što će poteći iz njegove utrobe (Iv 7, 37-39), na što se nadovezuje daljnji prizor.

Probodeno rebro znak otajstava iz kojih biva Crkva

Prizor što slijedi nakon smrti Isusove, po Ivanu, osobito je znakovit, proniče spasiteljski značaj te smrti. Vojnici, službeno, ustanovljuju smrt Isusovu: dvama razbojnicima „prebiše golijeni“, a Isusu jedan od vojnika „probode reb­ra i odmah poteče krv i voda“. Prije svega Ivan to povezuje s obrednim propisima o vazmenom jaganjcu (Izl 12,46) či­me naznačuje da je Isus umro kao vazmeni jaganjac Novo­ga Saveza. I druga pojedinost iz otvorena boka Spasite­ljeva „odmah poteče krv i voda“. Ivanu je veoma stalo do tih pojedinosti, ističe ih s emfazom: on je to „vidio“, za to „svjedoči“, i to zato „da i vi vjerujete“ (19,35), čime poka­zuje da je to od osobite važnosti za život Crkve, svega čovječanstva. Sve to pojačava navodom iz proroka Zaharije: Gledat će onoga koga su proboli“. No vrlo je važno da ci­jeli Zaharijin redak glasi ovako: „U onaj dan“   što je for­mula kojom se naviještaju mesijanska vremena „na dom Davidov i na Jeruzalemce izlit ću duh (=Duha) milosni i molitveni. I gledat će na onoga koga su proboli …“ (Zah 12, 9-10). Evo što se dakle dogodilo na križu: u otvorenom bo­ku Spasiteljevu otvoren je izvor odakle teče voda živa, sim­bol Duha Svetoga (usp. Iv 7,38-39).

Očima je drago u krvi i vodi gledati izvorna otajstva sakramente iz kojih nastaje Crkva. Čujmo samo sv. Ambro­zija u jednoj homiliji na Lukino evanđelje: „Bog onomadne sazda ženu iz rebra Adamova (Post 2, 21-22) … I kad vojnik otvori bok Gospodinov, odmah poteče krv i voda, prolivene za spas svijeta. Ta život je svijeta u rebru Krista, drugog Adama. Prvi naime Adam bijaše živa duša, a po­sljednji (novi) duh životvorni (usp. 1 Kor 15,45). Po­sljednji je Adam Krist, a rebro je njegovo život Crkvi. Mi smo stoga udovi njegova tijela, oblikovani iz njegova tijela i kostiju (Ef 5,30) … Rebro je Adamovo bila Eva, majka svih živih. Takva majka živih jest Crkva … Neka dakle na­stupi Bog i neka sazda ženu: Evu kao pomoćnicu Adamu, Crkvu kao pomoćnicu Kristu.“

  1. Ukop (19, 38-42)

I kod ukopa Isusova Ivanov je opis pun mira, otmjenos­ti i dostojanstva svečanosti. Istupaju dvojica, jedan bija­še učenik Josip iz Arimateje, drugi privrženik, simpatizer Nikodem (usp. 2,23; 3,2.19-21). Opis ukopa, čini se, želi pokazati kako su Isusu iskazali posljednje počasti dva magnata te je i kod ukopa poštovano njegovo kraljevsko dostojanstvo. U isto vrijeme, primjećuje C. Martini (n. mj., 56), Ivan pokazuje kako se „polazeći od smrti Isusove ta­janstveno ponovno javlja hrabrost u srcu Isusovih prijatelja. Počinju ga sada častiti, iako za vrijeme muke nisu bili baš dosljedni. Započeta već pod križem kod najintimnijih (Iv 19, 25-27), Isusova se slava počinje širiti u druge koji sa­da smogoše hrabrosti i zatražiše Isusovo tijelo da ga pokopaju.“ Doista, oko sto libara smirne i aloja samo je znak silne velikodušnosti i ljubavi.

Slavna i proslavila muka i smrt

Sve je Ivanovo evanđelje pod znakom slave Isusove, od samog početka (usp. Iv 1,14 i 2,21). Nadasve je pod zna­kom slave Isusova muka i smrt. Za to je osobito značajan prizor kada u blizini Isusove posljednje Pashe neki Grci traže pristup k Isusu. Očito duboko dirnut, on primjećuje: „Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji“. Na to razvija prispodobu o pšeničnom zrnu što „pavši na zemlju .., umre i donosi obilat rod“ (Iv 12,20 sl), čime aludira na svo­ju muku i smrt koja je doimala i opet sva pod znakom: „Oče, proslavi Ime svoje!“ Na to se čuje odgovor s neba: „Proslavio sam i opet ću proslaviti“. Tu Isus sasvim jasno ukazuje na proslavni vid svoga križa riječima: „A ja, kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi“ (Iv 12, 27-32). Doista, Isus na križu slava je Očeva. U njemu se sam Bog, Otac, iskazao kakav je on – prema nama ljudi­ma – Bog: toliko nas ljubi da je Sina svog za nas predao (Iv 3,16). Isus na križu proslavio je Oca i time što je poka­zao kolike li je ljubavi on, njegov i naš Otac, dostojan. Na križu je također proslavljen i sam Isus: iskazao se kakav je on Sin, prema Bogu – Ocu, i kakav je naš Brat (usp. Heb 2,11 sl) – ljubio nas je doista eis telos – do krajnjih grani­ca, bezgranično, bezmjerno. Proslavljen je nadasve us­krsnućem kojim se Bog, Otac, zauzeo za svoga Sina i po­tvrdio ga pred ljudima (Dj 2,32; Rim 1,4; 8,11 i dr.). Napo­kon, Isus na križu i naša je slava: očituje nam koliko smo vrijedni. „Ta nismo otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, nevinoga i neokaljanoga Jaganjca“ (1 Pt 1,18-19).

Iz knjige: „Sijač je Sin Čovječji“, Bonaventura Duda