PRVI DAN NOVOGA SVIJETA

Zanimljivo je korijensko značenje hrvatske, zapravo staro­slavenske riječi uskrs. Po Skoku i Akademijinom rječniku, po svoj prilici potječe od riječi krijes koja temeljno označuje najžarči i najviši sunčev domet, o ljetnom suncostaju. Odatle označuje vatre što su se u prastaro, pogansko vrijeme tome na čast palile. Izraz je pokršćanjen, pa se povezuje s Ivanjdanom kad se pale krijesovi. Moguć je postanak i od glagola kresati, ognjilom iz kremena zapaliti vatru. Prefiks uz označuje kretanje odozdol prema gore, i prostorno i misaono. U Novom zavjetu susrećemo grčke glagole sa značenjem: probuditi-ustati (svojom snagom) – podići (u pasivu = snagom Očevom). Hrvatska riječ dakle ide drugim putem, još je intenzivnija. Najbliža je, u temelju, čudesnom rađanju vatre i najintenziv­nijem stanju sunca, izvori života, svjetla i topline, danas bismo rekli – energije. Posjeduje dakle izvanredan naboj, nosiva je za samu božansku – (mislim da nije banalno danas reći) – bioenergiju. Život, najintenzivniji život, i to u najpozitivnijem smislu, već sada, i to s perspektivama vječnosti, eto, to je smisao uskrsa.


Ne ideja, nego događaj

Još jedna vrlo važna napomena. Ne slavimo uskrs kao ideju. Slavimo događaj koji se jednom u povijesti dogodio. On je u isto vrijeme povijestan jer se u povijesti dogodio te se kao takav može povijesno ustanoviti. No u isto je vrijeme nadpovijestan jer je Krist uskrsom iskoračio iz ovosvjetske povijesti u nadsvijet, u Božju transcendenciju-onostranost. Krist nije uskrsnuo poput Lazara, vraćajući se samo u prijašnje stanje. Krist je uskrsom doživio onu apsolutnu Božju novost koja je istovjetna sa stvaranjem, novim stvaranjem. Stoga uskrs prekoračuje svako naše iskustvo. Utoliko se uskrs ne može svesti na razumski dokaz. Nije domašaj razuma nego je u najjačem smislu rijči, kako bi rekao sv. Bonaventura, excessus-premašaj. I u tom smislu uskrs je temeljna i vrhunska zbilja naše vjere. Pogotovo kad nas Svete knjige uče da Isusov uskrs već sada, od ovoga „prvoga“ dana novog svijeta, uklju­čuje i naš uskrs i preobražaj svega stvorenja. (Stoga se i blagoslivljaju „prvine“ prirode!) Uskrsom dakle proslavljamo Uskrsloga. I svoju suuskrslost s Njime.


 

Empty tomb with three crosses on a hil lside.

Prvo čitanje   Dj 10, 34a.37-43

S njime smo zajedno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih.

Čitanje Djela apostolskih
U one dane: Prozbori Petar i reče: „Vi znate što se događalo po svoj Judeji, počevši od Galileje, nakon krštenja koje je propovijedao Ivan: kako Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim i snagom, njega koji je, jer Bog bijaše s njime, prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao. Mi smo svjedoci svega što on učini u zemlji judejskoj i Jeruzalemu. I njega smakoše, objesivši ga na drvo! Bog ga uskrisi treći dan i dade mu da se očituje – ne svemu narodu, nego svjedocima od Boga predodređenima – nama koji smo s njime zajedno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih. On nam i naloži propovijedati narodu  i svjedočiti: Ovo je onaj kojega Bog postavi sucem živih i mrtvih! Za nj svjedoče svi proroci: da tko god u nj vjeruje, po imenu njegovu prima oproštenje grijeha.“

Riječ Gospodnja.


Povijest pod znakom Uskrsa

Uz 1. čitanje: Petar danas, baš ovoga Uskrsa, baš nama sada okupljenima oko Uskrsloga u euharistiji, „propovijeda i svjedoči“ Krista Uskrsloga. Krist Isus osoba je naše povijesti (Nazaret, Galileja, Judeja, Jeruzalem). U njemu je – u ono vrijeme i sada – djelatan Bog, Otac, po Duhu Svetom. No on nije samo osoba naše povijesti nego se duboko upisao u našu povijest i nadpovijest. Temeljni događaj jest njegov uskrs. Tako je Isus iz Nazareta do nas došao zasvjedočen; prvo, zahvatom samoga Boga, Oca; zatim prorocima-navjestiteljima; konačno zasvjedočenim pouskrsnim iskustvom jedinstve­nih svjedoka-apostola-propovjednika. Pod znakom Uskrsloga, budućega Suca, odvija se sva daljnja povijest čovječanstva i svakoga čovjeka. Ona je sva u perspektivi Posljednjega suda i njegove završnice – vječnoga uskrsa. Suditi pripada Bogu jedinomu. Ako je dakle Isus Krist od Boga, Oca, postavljeni Sudac, on je također s Bogom, Ocem, i Duhom Svetim pravi Bog. Sud je pak stavljen pod znak oproštenja grijeha. Uz uvjet, da nas do dna bića dotakne današnja apostolska, svjedočka propovijed sv. Petra. Neka nas dakle u srce i dušu pogodi njegova riječ o Uskrslomu i Sucu: od danas odgovorno zazivimo svoj život da nam sud ne bude na osudu nego – na vječni uskrs.


Otpjevni psalam   Ps 118, 1-2.16-17.22-23
Pripjev: Ovo je dan što ga učini Gospodin, kličimo i radujmo se njemu.

Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar,
jer je vječna ljubav njegova!
Neka rekne dom Izraelov:
„Vječna je ljubav njegova!“

Gospodnja se uzdignu desnica,
Gospodnja se proslavi desnica!
Ne, umrijeti neću, nego živjeti
i kazivati djela Gospodnja.

Kamen koji odbaciše graditelji
postade kamen zaglavni.
Gospodnje je to djelo:
kakvo čudo u očima našim!


Ne umrijeti, nego živjeti

Uz psalam: Pripjev je uzet iz samoga psalma koji danas Crkva u liturgiji primjenjuje na Kristov i naš uskrs. Kao da ga posred našega uskrsnog zborovanja pjeva sam Uskrsli. A i mi s njime, slaveći svoj sadašnji i budući Uskrs: „Ne. Umrijeti neću nego živjeti!“ Krist Isus kamen je temeljac novoga Bo­žjega svijeta. Sam je Isus naveo taj redak u teškoj svojoj prispodobi o vinogradarima-ubojicama (Mt 21, 42 i paralelna mjesta; Dj 4,11 i 1 Pt 2, 7). Koliko je to psalam naše uskrsne radosti, toliko je dakle i ozbiljna poruka da život svoj uteme­ljimo na Kristu i tako se već sada uključimo u sretnu završnicu uskrsne povijesti.


Drugo čitanje    Kol 3, 1-4
Tražite što je gore, gdje Krist sjedi.


Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Kološanima
Braćo: Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu!

Za onim gore težite, ne za zemaljskim! Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu! Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi.
Riječ Gospodnja.


„Gore srca!“

Uz 2. čitanje: Pavao je danas osobito kratak, ali jedro sročen. Nosiva je riječ: „Gore!“ Odjekuje u svakoj misi u pokliku: „Gore srca!“ Postoji neka temeljna ljudska, pa stoga i religiozna simbolika. Gore označuje uvijek viši svijet, svijet dobra i života, svijet transcendencije-onostranosti, svijet Božji. U pozadini stoji prakršćanska krsna, zapravo uskrsna kateheza. Krštenik je izronio iz vode u znak da je uronjavanjem s Kristom umro i pokopan, izronjavanjem iz groba ustao, suuskrsnuo. Umrijeti ovdje znači umrijeti grijehu i svemu što je pod znakom grijeha, a suuskrsnuti znači živjeti Bogu i po Božju (usp. Rim 6,11-13). „Život skriven s Kristom u Bogu“ je jedan od najljepših izričaja Pavlove mistike. Istina, život božanski probija i našu ovozemnost, ali je u sebi zasada „skriven“. Čovjek koji živi slovim, uskrsnim životom, već je iznutra obasjan Božjom ljepotom. Ona je sada skrivena. Otkrit će se u času smrti, u našem Prijelazu-Pashi, osobito na dan Suda (1 Iv 3, 2-3). Umrijeti grijehu je važan podsjećaj na uskrsnu ispovijed. Ali s ciljem da ne samo načas živnemo, nego da ubuduće intenzivno zaživimo i sve intenzivnije živimo na uskrsni način.


Pjesma prije Evanđelja   1Kor 5, 7b-8a
Žrtvovan je Krist, Pasha naša!
Zato svetkujmo u Gospodinu!

Evanđelje   Iv 20, 1-9
Trebalo je da Isus ustane od mrtvih.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: „Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.“ Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu. Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih.

Riječ Gospodnja.


Vjerujem u Uskrsloga i zato – u uskrsnuće!

Uz evanđelje: Nije li grijeh htjeti ukratko „protumačiti“ uskrsno evanđelje? No potrebna je mjera „Listića“ pa ni ne tumačimo. Samo nekoliko napomena! Dobro je konzultirati Rječnik biblijske teologije, riječi Ukazanja i Uskrsnuća. Sva uskrsna evanđelja (u uskrsnoj noći: Mt, Mk, Lk) počinju s posvemašnjim iznenađenjem. Nitko to nije očekivao. I sam uskrs nije opisan, nema svjedoka. Postoje samo svjedoci Uskrsloga. Uostalom, od davnih vremena pjeva Uskrsni navje­štaj: „Blažene li noći koja jedina zavrijedi znati vrijeme i čas kada Isus uskrsnu!“ Svi evanđelisti počinju s hrabrošću svetih žena koje zarana, ne odolijevajući srcu, pođoše na grob. „Mironosne žene“ zove ih istočna predaja (grčki myron = po­mast). Ivan prati samo Mariju Magdalenu. Još nešto važno, Ivan ističe da bijaše prvi dan tjedna, kao novo stvaranje – početak novog, Božjeg svijeta. Marija će postati po Ivanu prva blagovjesnica uskrsnuća (Iv 20, l0sl). Zasada je prva vjesnica uskrsnog iznenađenja. Žene su prve dojavile, no sve se prve uskrsne blagovijesti tiču učenika. Oni su, po Petru, od Boga odabrani svjedoci. Iz Djela saznajemo da su se u prvoj Crkvi isticala dvojica: Petar, zbog autoriteta, a Ivan zbog odabranja. Ima učeničke otmjenosti u Ivanovoj gesti: kao mlađi, prvi stignu na grob, ali kao drugi – ne uđe prije Petra. Na Petra spada provjera, no Ivan već vjeruje. Uskrs je stvar i provjere i vjere, no vjera je cilj provjere i – vjera premašuje provjeru. „Vidje i povjerova“! Ne povjerova jer vidje, nego čim vidje prazan grob povjerova. Očito na temelju preduskrsnih riječi Isusovih kojih se u tren oka spomenu (usp. Iv 2, 22; 12, 16; 14, 26; 20, 9). Poslije su apostoli pronicali i proročka Pisma. Tu Ivanovu vjeru samo će utvrditi susljedna uskrsna iskustva. Nije li evanđelje već po odrazu tih prvih uskrsnih iznenađenja, koja se zrcale i u nesvedivosti četiriju izvještaja na jedno, nije li to dokazom da je Uskrs učenike zatekao nepripravne i da nisu imali ni najmanje težnje da stvar dobro impostiraju? No više od ovog apologetskog pita­nja, postavimo si egzistencijalno pitanje: nije li ovaj Ivanov odlomak odabran da izazove i naš današnji, uskrsni „Credo-Vjerujem!“ Ne zato što sam vidio, nego što me svega prožima vjera Crkve svjedokinje. A za to se hoće vjera koja je dar Duha. AMEN!

Iz knjige: „Sijač je Sin čovječji“, Bonaventura Duda