BLAGDAN UJEDINJENIH NARODA

Temeljni je simbol-slika Duha Svetoga u Bibliji – vjetar. Na prvoj stranici Biblije stoji: „U početku stvaranja … zemlja bijaše pusta i prazna i Duh Božji lebdio je nad vodama“ (Post 1,1). Doslovce umjesto Duh Božji piše: Božji vjetar – silan vjetar. Tako u jezicima Božje objave vjetar postaje nosiva riječ za objavu Duha Svetoga (hebr. mah, grčki pneuma). Njega će nam konačno objaviti Sin Božji kao tajnovitoga Trećega u Bogu koji je Sveta Trojica. I Isus je prispodobio djelovanje Duha vjetru. U grčkom Novom zavjetu stoji: „Duh-Pneuma puše gdje hoće, i čuješ mu šum (dosl. glas) a ne znaš odakle dolazi i kamo ide“ (Iv 3,8). Tim riječima Isus upozorava na velikoga Djelatnika spasenja, ali – ne­vidljivoga i nečujnoga. Grčki pneuma u hrvatskom ozna­čuje i vjetar a i duh, pa onda i Duha. Sad se pojavljuje kao Božji orkan koji provjetri i prozrači svu prirodu, a sada kao lagani povjetarac kakav se osjećao, možda u proljeće, i u ozračju razgovora Isusa s Nikodemom (Iv 3). Značajno je iskustvo proroka Ilije. On je doživljavao Boga ponajviše u silnom vihoru, no Bog ga je poučio da dolazi i kao blagi povjetarac, lahor (usp. 1 Kr 19, 9 – 12).


Nedjelja Pedesetnice. DUHOVI (A)

Prvo čitanje   Dj 2, 1-11

Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti.

Čitanje Djela apostolskih

Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti.  A u Jeruzalemu su boravili Židovi, ljudi pobožni iz svakog naroda pod nebom. Pa kad nasta ona huka, strča se mnoštvo i smete jer ih je svatko čuo govoriti svojim jezikom. Svi su bili izvan sebe i divili se govoreći: „Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci? Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svojem materinskom jeziku? Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi – svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja.“

Riječ Gospodnja.


Početak novoga, Božjeg svijeta

Uz 1. čitanje: Zapazimo tri simbola Duha Svetoga: vjetar, oganj, jezik. O vjetru smo govorili u uvodu. Oganj sažiže sve nevaljalo, ali u isto vrijeme predstavlja i – va­trene kršćane. A jezik označuje dar riječi: da o Bogu i Božjemu svijetu umijemo govoriti, ali nadasve životom svjedočiti. Duhovski himan pjeva: „Ti puniš usta besje­dom!“ A Isus proriče: „Primit ćete Snagu, to jest Duha Svetoga i bit ćete mi svjedoci“ (Dj 1,8). No zaustavimo se na važnu sadržaju Duhova. To je doista prvi blagdan „ujedinjenih naroda“. U nj se smješta i znak našega vre­mena: ustanova UN u San Franciscu 1945. Luka naumice tka izvještaj o prvim Duhovima da dođe do jakog izražaja lista narodâ. U Jeruzalemu se tih dana za židovski blagdan Pedesetnice (50 dana nakon Pashe) slio silan svijet. Bili su tu s krajnjega Istoka Parti, Medijci, Mezopotamci … a s druge strane sa Zapada, sve od Rima naovamo. Duhovsko je čudo bilo mnogostruko, ali ga obilježava dar jezikâ: apostoli tako govore da ih svi razumiju. Prestaje dakle rasap staroga svijeta, Bogu neprijateljskoga koji se razišao kod kule babilonske (stoga se u misi duhovskog bdjenja čita Post 11), a počinje novi Božji svijet koji se okuplja u Crkvi. Dakako, istom u ovoj početnoj jezgri. No ta duhov­ska Crkva u sebi nosi svesvjetsko poslanje Uskrsloga Kri­sta: „Idite u sav svijet!“ (Mt 28,18).

Drugi vatikanski koncil je svim vjernicima posvijestio tu veliku duhovsku misiju Crkve u kojoj svaki kršćanin mora postati trudbenikom: Crkva je u Kristu kao sakra­ment ili znak i oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda“ (LG 1). Dakako, ta se rečenica ne smije shvatiti tek deklarativno, nego programatski. To je zaista više obveza nego činjenica. Da bi to ostvarila, Crkva mirnom sobom treba da svijetu pokazuje „pravo vidljivo socijalno jedinstvo“ koje „izvire iz jedinstva duša i srdaca …, u Duhu Svetom“ (GS 42).


Otpjevni psalam   104, 1ab.24ac.29b-31.34

Pripjev: Pošalji Duha svojega, Gospodine, i obnovi lice zemlje!

Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina!
Gospodine, Bože moj, silno si velik!
Kako su brojna tvoja djela, Gospodine!
Puna je zemlja stvorenja tvojih.

Ako dah im oduzmeš, ugibaju,
i opet se u prah vraćaju.
Pošalješ li dah svoj, opet nastaju,
i tako obnavljaš lice zemlje.

Neka dovijeka traje slava Gospodnja:
nek se raduje Gospodin u djelima svojim!
Bilo mu milo pjevanje moje!
Ja ću se radovati u Gospodinu.


Punina

Uz psalam: Zazivni pripjev ovoga psalma molitva je Crkve i svijeta. Duhovi još ne dosegoše svoju puninu. Doista, trebalo bi u našim prijevodima uspostaviti taj osje­ćaj punine što ga sadrži prva grčka riječ Lukina izvještaja:

„Upravo se navršavao-napunjao dan Pedesetnice“ (Dj 2,1). Duhovi treba da se stalno dovršavaju-napunjaju. U Crkvi i u svijetu. Stoga slavimo Duhove kao dan novih angažmana! „Planite bijeli ognjevi duše!“ (Izidor Poljak).


Drugo čitanje   1Kor 12, 3b-7, 12-13

U jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima

Braćo! Nitko ne može reći: „Gospodin Isus“ osim u Duhu Svetom. Različiti su dari, a isti Duh; i različite službe, a isti Gospodin; i različita djelovanja, a isti Bog koji čini sve u svima. A svakomu se daje očitovanje Duha na korist.

Doista, kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi tijela iako mnogi, jedno su tijelo – tako i Krist. Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni. I svi smo jednim Duhom napojeni.

Riječ Gospodnja.


Karizme – darovi Duha Svetoga

Uz 2. čitanje: Danas čitamo samo kratak isječak iz velikoga izlaganja sv. Pavla o Duhu Svetom i njegovim darovima. Darovi Duha općenito se nazivaju karizme. Kad usporedimo najvažnija mjesta Pavlovih poslanica (Rim 12,4-8 + 1 Kor 12-14 + Ef 4,11sl), možemo te darove Duha svesti na tri osobita: dar upravljanja – dar naučavanja – dar čudotvorstva i karitasa.

Teolozi ih promatraju s tri gledišta: trojstveno – kristovski – eklezijalno, crkveno. Trojstveno: darovi, makar su raznoliki, imaju isti izvorSvetu Trojicu. Začetnik im je isti Duh, isti Gospodin, isti Bog, Otac „koji čini sve u svima“. Kristovski: svi darovi smjeraju tomu da što svestranije zaživi naša vjera u Krista. Ona je sveobuhvatni dar Duha Svetoga. Reći „Gospodin Isus“ svakako uključuje i rječitost: da tako dobro poznajemo Krista i njegov misterij da o tom možemo drugima posvjedočiti i riječima (roditelji djeci, vjernici jedni drugima i nevjernicima itd.). No nada­sve to uključuje rječit život: život vjere kojoj odgovaraju dobra djela.


Za izgradnju Crkve

Eklezijalno: svi su darovi Duha za izgradnju Crkve. Tu Pavao iskorišćuje opće raširenu sliku tijela. Znatnim suodnosom svih udova jednog tijela izrazuje uzajamno nadopunjavanje svih karizmi, svih darova, štoviše svih kršćana. Zanimljiva je njegovu rečenica: „Kao što tijelo ima mnogo udova a svi udovi jedno tijelo – tako i Krist.“ Očekivali bismo – „tako i Crkva“. No Pavao odmah preskače na ono bitno. Između Krista i Crkve postoji najtješnje jedinstvo. To će divno iskazati sv. Augustin u izričaju: Christus totus – vascijeli Krist.“ Evo što piše: „Čitavi Krist to je – glava i udovi. Glava je Jedinorođeni Sin Božji, a Tijelo je njegova Crkva – Zaručnik i Zaručnica, dvoje njih u jednomu tijelu“ (Spis O jedinstvu Crkve, br. 4). U živu se tijelu udovi uzajamno dopunjuju i tako ostva­ruju dobrobit i samih sebe i cijelog tijela. Smrću nestaje uzajamnost, organizam se rastače, organi više nisu ni sebi ni tijelu korisni. Takvu nutarnju uzajamnost treba da ostva­ruju kršćani kao živi udovi Kristova tijela. Nadasve među­sobnom ljubavlju i uslužnošću: „Svi ste vi jedan u Kristu“ (Gal 3,28).


Pjesma prije Evanđelja
Dođi, Duše Sveti, napuni srca svojih vjernika;
i oganj svoje ljubavi u njima užezi!

Evanđelje   Iv 20, 19-23

Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas: Primite Duha Svetoga.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

Uvečer onoga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: „Mir vama!” To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: „Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.“

To rekavši, dahne u njih i kaže im: „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.“

Riječ Gospodnja.


Uz evanđelje: Ivan je tako sročio svoj uskrsni izvještaj, prvi susret Uskrsloga s učenicima, kao da se u isti dan dogodio i Uskrs i Duhovi. Uistinu, to je jedan nedjeljiv događaj, koliko god ih dana dijelilo. U Duhu Svetom prepoznali su i priznali svu dubinu misterija Isusova. Pre­poznali su da je to On, ali ne samo kao Onaj dojučerašnji, nego kao Novi čovjek i Kyrios-Gospodin-Gospodar: sve­mira i povijesti, svega čovječanstva i svakoga čovjeka. Ali i kao Onaj koji je za svijet, za čovječanstvo i za svakog čovjeka na križu umro i uskrsnuo. Te pokazane „ruke i rebra“ znak su ljubavi, neizrecive i neiscrpljive, pa stoga i pouzdanja i nade koja nadilazi svaki osjećaj. Odatle i taj čudesan pozdrav koji se razlio cijelim bićem svakoga učenika: „Mir vama!“ Odatle slijedi i poslanje. Na učeni­cima je da nastave poslanje Sina od Oca i da pronesu tu uskrsnu novost, radost i mir do kraja granica zemlje, do svakoga ljudskoga srca. „Primite Duha Svetoga“ i – opra­štajte! Smije li svaki kršćanin, svaki čovjek opraštati grije­he? O da! Svećenik je potreban da primimo oproštenje od Boga za svoje grijehe. No drugima, drugima smijemo – i moramo, kao preduvjet da Bog nama oprosti – opraštati grijehe. Duh Sveti je oprosni Duh. Postoji drevna molitva: „Ulij nam, Bože, svojega Duha jer On je – samo oproštenje grijeha! AMEN!


Božić, Uskrs i Duhovi – blagdani mira

Duh Sveti dar je Uskrsloga Krista svojoj zajednici, Crkvi. Svoj je Crkvi, a napose apostolima i njihovim na­sljednicima i nastavljačima rečeno: „Primite Duha Sveto­ga!“ Kršćani po krstu i potvrdi postaju ljudi Duha. „Primi pečat dara Duha Svetoga!“, govori biskup-potvrditelj potvrđeniku. Zapazimo u uskrsnom susretu Krista i apostola trokratni: „Mir vama!“ Mir je osobit dar Duha Svetoga. Ljudi Duha, ljudi su mira. Baš umjetnici mira, mirotvorci.

U tom svjetlu postaje osobito značajna riječ Uskrsloga: „Primite Duha … kojima oprostite!“ Mi vjerujemo da je tim riječima ustanovljen sakrament pomirenja.

Možda je to premalo reći – pomirenja. Latinska riječ reconciliatio označuje uspostavu veza, uspostavu gustih odnosa s Bogom, i – radi Boga – sa svim ljudima. Tako shvaćen sakrament pomirenja ili „ispovijedi“ postaje zna­kovit za novi, Božji svijet. On se gradi praštanjem i uspo­stavom čvrstih veza s Bogom i neraskidljivih – na Bogu zasnovanih – veza među ljudima. Uskrsni mir kao dar Uskrsloga i njegova Duha ostvarenje je božićnog anđeo­skog pijeva. Tako se povezuju Božić-Uskrs-Duhovi kao izraziti dani mira. Za sav svijet. „Pravda će se i Mir sastati – Ljubav i Vjernost zagrliti“ (Ps 85). AMEN!

Iz knjige: „Sijač je Sin čovječji“, Bonaventura Duda