DO KRAJA – BESKRAJNO

Euharistijskim bogoslužjem ove svete večeri započinjemo Vazmeno trodnevlje. Sv. Augustin ga već označava kao trodnevlje Gospodinove „smrti, ukopa i uskrsnuća“. Već se iz toga Augustinova izričaja uočava zašto radije govorimo o trodnevlju i misteriju „vazmenom“, umjesto „us­krsnom“. Uskrs je tek treći, završni – istina, bitni – vid misterija koji nazivamo vazmenim. U pozadini stoji židovska Pasha (odakle, čini se, potječe drevna naša riječ Vazam, prema latinskom Phase). Bila je to najveća svetkovina  židovskoga kalendara, a Isus joj baš večeras označava svu perspektivnost i puninu. Kratko rečeno, Pasha, ako je shvatimo u sklopu oslobođenja iz Egipta, označava tročlani proces: izlazak (iz Egipta) – prolazak (kroz More Crveno i pustinju) – ulazak u Obećanu zemlju. Primijenimo li to na Isusov život, napose u njegovu najjačem izrazu: u muci, ukopu i uskrsnuću – tada je njegov Uskrs posljednji, sla­vodobitni dio njegova „izlaska“.

Njegov pak Veliki petak, to jest muka i smrt na križu s ukopomnjegov je prolaz ili prijelaz iz zemaljskoga živo­ta u novi, uskrsni život. Značajno je što Luka kod Preobraženja (9,31) zamjećuje daje Isus s Mojsijem i Ilijom razgovarao o svom Izlasku, dok Ivan pažljivo uvodi u taj posljednji dio svog Evanđelja: „Znajući da je došao njegov čas da prijeđe s ovog svijeta Ocu …“ (13,1). Stoga smo i oživjeli staru hrvatsku riječ, i još stariju staroslavensku Va­zam: njome ističemo ovu trodijelnost vazmenog misterija: izići proći ući. To se onda u najvećem bogatstvu odražava u najrazličitijim vidovima kršćanske ascetike. No ona tu trodijelnost izražava i kao dvodijelnost Isusova „pu­ta križa“ što obuhvaća nedjeljivi dvočlan: Veliki petak – Uskrs. Tako je put Krista kao i njegove Crkve i svakog njegova vjernika označen kao proces: iz grijeha u život s Bogom, ali kroz sramotu u slavu, kroz poraz k pobjedi, kroz poniženje k uzvišenju, kroz smrt u život. Sve to Crkva s osobitom snagom doživljava u ovom trodnevlju u kojem se želi što savršenije sinkronizirati – poštujući što više istovremenost događaja – s Kristovim životom, smrću i uskrsnućem.


Misa večere gospodnje. Veliki četvrtak

Prvo čitanje   Izl 12, 1-8.11-14
Naredbe o pashalnoj večeri.

Čitanje Knjige Izlaska

U one dane: Gospodin reče Mojsiju i Aronu u zemlji egipatskoj: „Ovaj mjesec neka vam bude početak mjesecima; neka vam bude prvi mjesec u godini. Ovo objavite svoj zajednici izraelskoj i recite: Desetog dana ovoga mjeseca neka svatko po porodici pribavi jedno živinče. Tako, jedno na kuću. Ako je porodica premalena da ga potroši, neka se ona priključi svome susjedu, najbližoj kući, prema broju osoba. Podijelite živinče prema tome koliko koja osoba može pojesti. Živinče neka bude bez mane, od jedne godine i muško. Možete izabrati bilo janje bilo kozle. Čuvajte ga do četrnaestoga dana ovoga mjeseca. A onda neka ga sva izraelska zajednica zakolje između dva sutona. Neka uzmu krvi i poškrope oba dovratnika i nadvratnik kuće u kojoj se bude blagovalo. Meso, pečeno na vatri, neka se pojede te iste noći s beskvasnim kruhom i gorkim zeljem. A ovako ga blagujte: opasanih bokova, s obućom na nogama i sa štapom u ruci. Jedite ga žurno: to je pasha Gospodnja.

Jer te ću noći ja proći egipatskom zemljom i pobiti sve prvorođence u zemlji egipatskoj, i čovjeka i životinju. Ja, Gospodin, kaznit ću i sva egipatska božanstva. Krv neka bude znak na kućama u kojima vi budete. Gdje god spazim krv, prijeći ću vas; tako ćete izbjeći pokolju zatornomu kad se oborim na zemlju egipatsku. Taj dan neka vam bude spomendan. Slavite ga u čast Gospodinu po trajnoj uredbi od koljena do koljena.“

Riječ Gospodnja.


Naš život u svjetlu židovske i Isusove Pashe

Uz 1. čitanje: Čitamo najcjelovitiji izvještaj o starozav­jetnoj Pashi. – U tom smislu krajnje je značajna Pavlova riječ, što ćemo je čuti u samoj uskrsnoj noći: „Kao naša pasha žrtvovan je Krist“, da odmah potom označi da bismo treba­li živjeti kao pashalni ljudi, ljudi koji su posvema prešli iz stare grešnosti u nov život „čistoće i istine“ (1 Kor 5,7-8). Večeras čitamo ovaj drevni izvještaj iz Knjige Izlaska, već obremenjen kršćanskim razumijevanjem kojim ga osvjetlju­je već i sam Novi zavjet. Osim netom navedena mjesta (1 Kor 5,7-8), podsjetimo na više mjesta Ivanova evanđelja (i Apokalipse) koja nam otkrivaju u Kristu Isusu istinskog Jaganjca (Iv 1,29; Otk 5,6-13; 14,1-4; 21,9 i dr.). Po Ivanu se Isusova smrt događa istovremeno sa žrtvom pashalnih  jaganjaca u hramu (Iv 19,14.31.42). I kao što je jaganjčeva krv onomadne, u najkobnijem času povijesti Izraela, bila znakom da Bog u Egiptu pošteđuje njihove prvorođence od pomora, kršćani u Krvi Kristovoj gledaju svoje spasenje (usp. Heb 9,14; 1 Iv 1,7; Ef 1,7.20; 1 Pt 1,19; Otk 1,5 i dr.).

Za kršćansku homiletiku i misteriologiju važno je i to što su Izraelci pashalnu večeru blagovali „žurno“, i u pri­pravnom stanju, da odmah krenu na put. U svakoj se euharistiji Crkva doživljava kao „Crkva Božja na putu – Ecclesia peregrinans“. Euharistija joj je popudbina na putu u vječnu domovinu (usp. GS 38b). K tome, u svakoj se punoj euharistiji, kroz svetu pričest, već ostvaruje naša „Pasha – Prijelaz“: prema drevnom nauku, u pričesti mi „prelazimo u ono  – u Onoga – što primamo“ (LG 26a).


Otpjevni psalam   Ps 116, 12-13.15-18
Pripjev: Čaša blagoslovna zajedništvo je krvi Kristove!

Što da uzvratim Gospodinu
za sve što mi je učinio?
Uzet ću čašu spasenja
i zazvati ime Gospodnje.

Dragocjena je u očima Gospodnjim
smrt pobožnika njegovih.
Gospodine, tvoj sam sluga,
sin službenice tvoje:
ti si razriješio okove moje.

Tebi ću prinijeti žrtve zahvalne,
zazvat ću ime Gospodnje.
Izvršit ću Gospodinu zavjete svoje
pred svim pukom njegovim.


Uz psalam: Ovaj psalam spada u tzv. Veliki Halel, u ru­kovet alelujskih psalama što su se pjevali na pashalnoj večeri. Zapjevao ih je i sam Isus s učenicima (usp. Mk 14,26). Kršćanska tradicija silno doživljava riječ o „čaši spasenja“. Ona ne označuje samo predragocjeni napitak presvete Krvi Isusove nego svu našu sudbinsku povezanost s Kristom, pa stoga i medu sobom. Sjećamo se da je Isus rekao: „Možete li piti čašu koju ću ja piti?“ (Mt 20,22; usp. Mk 14,36). Pričešćujući se, makar samo pod prilikama kruha, primamo cijeloga Krista. I obvezujemo se da ćemo živjeti u savršenu zajedništvu s njim, posve opredijeljeni za nj, do prolijeva­nja krvi. Nema dvostrukoga zajedništva! Pavao sa svom emfazom piše: „Ne možete piti čašu Gospodnju i čašu vražju“ (1 Kor 10,21).


Drugo čitanje   1Kor 11,23-26
Kad god jedete i pijete, smrt Gospodnju navješćujete.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima

Braćo: Ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: „Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen.“ Tako i čašu po večeri govoreći: „Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen.“ Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe.

Riječ Gospodnja.


Najstariji euharistijski tekst kršćanstva

Uz 2. čitanje: Tim smo uvedeni u ovaj najstariji euharis­tijski tekst kršćanstva. Poslanica Prva Korinćanima napisa­na je negdje oko 53. godine. Treba znati i širi životni sklop ovog stavka. U Korintu su se pomaljale u kršćanskoj zajed­nici teške diobe. Pavao protiv toga ustaje sa svom žestinom podsjećajući na kamen temeljac svega crkvenoga zajedniš­tva, a to je koinonia communio ‘pričest – zajedništvo’ Tijela i Krvi Kristove (1 Kor 10,16 si). Stoga ovdje svu za­jednicu usredotočuje na tu gestu Isusovu iz koje izvire sva Crkva. U Pavlovu tekstu nije naglašena – kao u sinoptika – prva, uvodna riječ u pretvorbeni čin: „Uzmite, jedite! Uzmite, pijte!“ No i za nj je nezamislivo obavljanje svete Večere bez gozbenog zajedništva s Tijelom i Krvlju. „Ta svi smo mi dionici jednoga kruha“, emfatički piše u 1 Kor 10,17. A ovdje opet veli: „Kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu …“ K tome, više no u drugim ustanovnim euharistijskim tekstovima (Mt 26,26; Mk 14,22 si; Lk 22,15 sl), Pa­vao krajnje ožeto veli: „Ovo je tijelo moje – za vas“. Neka tome bude najkraći komentar: „Tijelo je moje – za život svijeta“, (Iv 6,51). Kao i onaj drugi: „Ja dođoh da život imaju – u izobilju da ga imaju“ (Iv 10,10). „Pro mundi vi­ta – Za život svijeta“ bilo je geslo vrlo važnog Međuna­rodnog kongresa u Münchenu (1960).


Pjesma prije evanđelja   Iv 13, 34
Zapovijed vam novu dajem,
govori Gospodin, ljubite jedni druge,
kao što sam ja ljubio vas.

Evanđelje   Iv 13, 1-15
Do kraja ih je ljubio.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

Bijaše pred blagdan Pashe. Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio. I za večerom je đavao već bio ubacio u srce Judi Šimuna Iškariotskoga da ga izda. A Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke i da je od Boga izišao te da k Bogu ide pa usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim vodu u praonik i počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan.

Dođe tako do Šimuna Petra. A on će mu: „Gospodine! Zar ti da meni pereš noge?“ Odgovori mu Isus: „Što ja činim, ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš poslije.“ Reče mu Petar: „Nećeš mi prati nogu nikada!“ Isus mu odvrati: „Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom.“ Nato će mu Šimun Petar: „Gospodine, onda ne samo noge, nego i ruke i glavu!“ Kaže mu Isus: „Tko je okupan, ne treba drugo da opere nego noge – i sav je čist! I vi ste čisti, ali ne svi!“ Jer znao je tko će ga izdati. Stoga je i rekao: „Niste svi čisti.“

Kad im dakle opra noge, uze svoje haljine, opet sjede i reče im: „Razumijete li što sam vam učinio? Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam! Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.“

Riječ Gospodnja.


To činite meni na spomen   ljubite „do kraja“ kao ja

Uz evanđelje: Početak večerašnjeg evanđelja predstavlja Ivanov uvod, vrlo svečan i teološki zgusnut: ne samo u događaj svete Večere nego u sav događaj muke i smrti Gospodinove. Isus nastupa suvereno, „znajući“ (r. 1 i 3). Njegova muka i smrt, koliko god naizvan izgledaju kao za­mršeni splet „vlasti tame“ i njezinih suigrača (Lk 22,53), djelo su njegova svjesnog žrtvenog sebedarja Ocu za sve ljude. To je njegov dugo iščekivani „čas“! Svu susljednu muku i smrt Isusovu Ivan stavlja pod znak ljubavi: „Ljubio je svoje“ (Iv 3,16). Pozad križa stoji Otac koji je „tako lju­bio svijet da je Sina svoga predao“. A na samom se križu, evo, zacarila ljubav Kristova. „Ljubio me je i sebe je predao za me“, piše sv. Pavao (Gal 2,20). Ljubav je to eis telos, što podjednako znači i vremenski do kraja, to jest do kraja života. No označuje i način, to jest do savršenstva, do kraj­njih mogućnosti. Mogao je Krist Gospodin pronaći i drugi način svoje ljubavi, ali veći nije mogao jer „veće ljubavi od ove nitko nema: da tko život položi za prijatelje“ (Iv 15,13).

Ivan je o euharistiji obilno progovorio u svojoj tzv. Euharistijskoj besjedi (Iv 6). Od svega što se za Večerom događalo odabire, evo, samo obred pranja nogu. Tu je gestu Isu­sovu on kao tipičan novozavjetni kontemplativac proniknuo, baš prozreo – do dna. Ljubav se ovdje pretvara u služenje, i to u služenje koje je spadalo baš na kućnu poslugu. Isus primjerom komentira svoje glasovite riječi kad je ono zadro u neugodnu raspravu što mu je bila zaokupila učenike, tko bi od njih bio najveći (Mt 20,20 sl i Mk 10,35 sl). I tada sebe postavi mjerilom i uzorom, a u završnici Markovoj tu on očito podsjeća na Izaijina Slugu Jahvina, kao oli­čenje budućeg Mesije: „Ni Sin čovječji nije došao da bude služen nego da služi“. U latinskom se tu nalazi značajna igra riječi „ministrare ministrari“, što se može i jako prevesti sa „biti Sluga – imati sluge“. U našoj suvremenosti se često s pravom ističe kako je svaka služba u Crkvi prvenstveno ne vlast nego dijakonija posluživanje. Pa i ukoliko jest vlast, zapravo ovlaštenje opunomoćenje, ona je uvijek „radi drugih“.

U ovoj dirljivoj sceni svete Večere triput se pojavljuje tamni lik Jude. U njegovo je srce đavao već bio „ubacio“ iz­daju (r. 2). Stoga će Isus primijetiti: „Niste svi čisti“ (r. 10). No u svojoj „ljubavi do kraja“ ni svom izdajniku nije us­kratio svoje služenje, iako će s bolom domala primijetiti riječ psalma: „Koji blagovaše kruh moj petu na me podiže“ (Iv 13,18 = Ps 41,9). Juda je ovdje protuslika svijetla lika Isusova a i trajna opomena – i nama večeras – dokle se može srozati Isusov učenik.

Završnim riječima Isus do krajnje mjere naglašava značenje svoje geste s Posljednje večere: on, naš Gospodin i Učitelj. Činiti kao što je činio Isus znači – ljubiti, to jest služiti kao što je služio on. I to u vrhunskom žrtvenom sebedarju na križu. To će biti leit-motiv cijeloga njegova oproštajnog govora (usp. 13,34 i 15,14).

Iz knjige: „Sjeme je riječ Božja“, Bonaventura Duda