CRKVA MOLITELJICA

Sedma vazmena nedjelja sva je u znaku molitve: „Dođi, Duše presveti!“ U Djelima apostolskim Crkva se najprije pojavljuje kao Ecclesia orans – Crkva moliteljica. U kršćan­skoj simbolici poznat je lik Oranta-Moliteljica“. Po na­šem pojavljuje se kao „ženski lik u stojećem stavu, raširenih ruku i dlanova okrenutih prema gore“, a označuje ponajčešće Mariju (kao i lik Bogorodice u Biskupiji kod Knina), ali i Crkvu. Raširene ruke podjedno označuju molitvu kao proslavu Boga, a i vapaj za pomoć. Dlanovi okrenuti uzgor očekuju Božji dar i pomoć. To je najtipičniji oblik kršćanske mo­litve, sačuvan još i danas u našoj pobožnosti, osobito u Bosni i Hercegovini, a u liturgiji je osobit za moljenje Očenaša. Promicatelji pučkih pobožnosti vole istaći da je ovo prva devetnica, od Uzašašća do Duhova. Stoga se u sve tri godine (ABC) pojavljuje kao evanđelje tzv. veliko-svećenička molitva Isusova (Iv 17). Kada je riječ o Crkvi moliteljici, a i o molitvi kršćanskoj uopće, magistralan jc tekst sv. Augustina: „Krist moli za nas, moli u nama i mi se molimo njemu. Moli za nas kao naš svećenik, moli u nama kao naša glava, molimo se njemu kao svomu Bogu“ (In Ps 85 = PL 37, 1081 = Časoslov II, 267).


7. vazmena nedjelja (A)

Prvo čitanje   Dj 1, 12-14

Bijahu jednodušno postojani u molitvi.

Čitanje Djela apostolskih

Pošto je Isus uzet na nebo, vratiše se apostoli u Jeruzalem s brda zvanoga Maslinsko, koje je blizu Jeruzalema, udaljeno jedan subotnji hod. I pošto uđu u grad, uspnu se u gornju sobu gdje su boravili: Petar i Ivan i Jakov i Andrija, Filip i Toma, Bartolomej i Matej, Jakov Alfejev i Šimun Revnitelj i Juda Jakovljev – svi oni bijahu jednodušno postojani u molitvi sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom.

Riječ Gospodnja.


Majka Isusova – Majka Crkve

Uz 1. čitanje: Kao i o Kristovu uskrsu, Sveto pismo i o uzašašću govori kao o činu kojim je sam Bog, Otac, proslavio svojega Sina. Stoga nije bez značenja taj pasiv: „Pošto je Isus uzet na nebo.“ Ne kao da to Isus ne bi mogao učiniti i svojom snagom, nego – važan je ovaj osobni suodnos Oca i Sina. I u svom uskrsu i u svom uzašašću Isus je i kao čovjek na poseban način doživio onu jedinstvenu ljubav svojega Oca.

Gornja soba po svoj je prilici ista ona dvorana Posljed­nje večere koja se naziva Coenaculum-Blagovalište (usp. Mk 14,15). Tu se sabrala prva Crkva: apostoli, žene koje Luka spominje u pratnji Krista Isusa (Lk 8,2; usp. Iv 19,25 i sve izvještaje o uskrsu) te njegova najbliža rodbina. Luka poimence ističe Mariju, Majku Isusovu, u čemu suvremena Crkva gleda osobit temelj Marijina naslova Majke Crkve.


Jednodušnost i postojanost u molitvi

Ta prva zajednica Crkve pokorava se volji Isusovoj „da ne napuštaju Jeruzalema nego neka čekaju Obećanje Očevo“ (usp. Dj 1,4 = Lk 24,49sl). Po Lukinu evanđelju oni kroz to blaženo vrijeme iščekivanja „bijahu sve vrijeme u Hramu blagoslivljajući Boga“. U Djelima oni su u svetoj povučenosti, „u gornjoj sobi“, no također „jednodušno postojani u molitvi“. Luka u Djelima svako toliko ističe ove tri karakteristike prve Crkve: jednodušnost (2,46; 4,25; 5,12; 15,25)ustrajnostpostojanost (2,42.46; 6,4; usp. Rim 12,12; Kol 4,2; Ef 6,18) – te zajedničku molitvu (1,24; 2,42; 4,24sl; 12,5.12; 13,3; 14,23; 20,36; 21,5). „Duh mo­litveni“ po proroku Zahariji 12,10 osobit je dar mesijanskih vremena. S radošću se zapaža dar Duha molitvenoga i u Crkvi našega vremena. I u nama samima?


Otpjevni psalam   Ps 27, 1.4.7-8a

Pripjev:   Vjerujem da ću uživati dobra Gospodnja u zemlji živih.

Gospodin mi je svjetlost i spasenje:
koga da se bojim?
Gospodin je štit života moga:
pred kime da strepim?

Za jedno molim Gospodina,
samo to ja tražim:
da živim u domu Gospodnjem
sve dane života svoga,
da uživam milinu Gospodnju
i dom njegov gledam.

Slušaj, Gospodine, glas moga vapaja,
milostiv mi budi, usliši me!
Moje mi srce govori:
„Traži lice njegovo!“


Uz psalam: Psalmista osjeća živu želju za Hramom kao mjestom osobite prisnosti s Bogom. Tu on doživljava na osobit način Božju nazočnost, lice Božje. Psalam možemo pjevati kao svoju molitvu za dar molitve, napose za žar sudjelovanja u liturgijskoj molitvi.


Drugo čitanje   1Pt 4, 13-16 

Pogrđuju li vas zbog imena Kristova, blago vama!

Čitanje Prve poslanice svetoga Petra apostola

Ljubljeni: Radujte se kao zajedničari Kristovih patnja da i o objavljenju njegove slave mognete radosno klicati. Pogrđuju li vas zbog imena Kristova, blago vama, jer Duh slave, Duh Božji u vama počiva. Tek neka nitko od vas ne trpi kao ubojica, ili kradljivac, ili zločinac, ili makar i kao nametljivac; ako li kao kršćanin, neka se ne stidi, nego neka slavi Boga zbog tog imena.

Riječ Gospodnja.


Kroz poraz k pobjedi

Uz 2. čitanje: Zapazili smo ovih nedjelja da Crkva s osobitim odabirom čita poruku sv. Petra. Bibličari u njoj otkrivaju ostatak najstarije krsne kateheze. Cijelo vrijeme Petar upire pogled novokrštenika na Krista Isusa kao na neusporedivi uzor svakog kršćanskog savršenstva. Osobito je u prvom planu misterij kriza, baš vazmeni misterij uko­liko zacrtava Kristov put: kroz patnju k radosti, kroz poraz k pobjedi, kroz smrt u život, kroz Veliki petak k Uskrsu i Uzašašću. Nisu li sve ove riječi najljepši komentar Isusovu blaženstvu progonjenih u Besjedi na gori (Mt 5,10-11)? Dakako, samo Duh Sveti može ljudima dati takvu hrabrost i odvažnost (usp. Mt 10,20 par), sve do mistične radosti u najtežim mukama, kakvu su iskusili toliki sveci, pa i ljudi naših dana. Dosta je spomenuti sv. Maksimilijana Kolbea iz čije se samice, ćelije smrti čula danonoćna pohvalnica i zahvalnica, pa – svjedočanstva Tatjane Goričeve … Taj Duh je trajan dar Kristov, on „počiva u nama“, on je dulcis Hospes animae – slatki Gost duše“. Dakako, kršćani treba da u svemu prednjače uzornim moralnim životom. Bila bi pogrda imena Isusova ako bi onaj koji nosi njegovo ime – kršćani se zovemo po Kristu – morao podnositi kaznu zbog nemorala.


Pjesma prije Evanđelja   Iv 14,18

Neću vas ostaviti siročad, govori Gospodin:

Idem i doći ću k vama, radovat će se srce vaše.

Evanđelje   Iv 17, 1-11a 

Oče, proslavi Sina svoga!

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i progovori: „Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe i da vlašću koju si mu dao nad svakim tijelom dade život vječni svima koje si mu dao. A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista. Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti. A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo. Objavio sam ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta. Tvoji bijahu, a ti ih meni dade i riječ su tvoju sačuvali. Sad upoznaše da je od tebe sve što si mi dao jer riječi koje si mi dao njima predadoh i oni ih primiše i uistinu spoznaše da sam od tebe izišao te povjerovaše da si me ti poslao. Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje, i ja se proslavih u njima. Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi.“

Riječ Gospodnja.


Odavno očekivani čas

Uz evanđelje: Izvrsno je ovu Isusovu molitvu nazvao velikosvećeničkom protestant David Chytraeus († 1600). Djeluje kao svečano predslovlje u Isusovu muku. Krist kao Veliki svećenik izriče nanajsvečaniju posvetnu molitvu Ocu – na nakane za koje će sutra umrijeti. U Godini A čitamo samo 1. dio. Molitva obuhvaća najprije prvu zajednicu učenika (r. 6-19), zatim Crkvu do kraja vremena (r. 20-24). Početak i završetak molitve spaja u jedno – u neprekinutu povijest spasenja – vrijeme od postanka do svršetka svijeta, zapravo od vječnosti do vječnosti (r. 5 i 24). Sva je molitva usredotočena na jednu riječ: Oče! (r. 1.5.21.24) Oče sveti, Oče pravedni (r. 11 i 25). Uvodi nas u svu intimnost između Oca i Sina. I upravo u tu intimnost kojom su njih dvojica (u Duhu Svetom) povezani Isus uvodi i nas, svoje učenike. To je srž njegove zagovorne molitve za sve nas. Došao je čas, odavna očekivani. Po Ivanovu evanđelju sve je Isusovo djelovanje okrenuto k tomu času (usp. 2,4; 7,30; 8,20; 13,1 i dr). Proslava Sina ujedno je i proslava Oca (usp. 12,27-28), a to je nadasve čas njegove smrti na križu, smrti iz ljubavi prema Ocu i ljudima. Isus na križu najveća je proslava Oca jer se Otac iskazao koliko ljubi svijet (Iv 3,16). Ujedno je najveća proslava Sina jer se on iskazao kakav li je Sin, koji toliko ljubi Oca, i kakav li je brat, koji toliko ljubi nas. „Od ove ljubavi doista nema veće“ (usp. Iv 15,13). AMEN!


Bog nije osamljenik

Ne propustimo zapaziti kako Isus promatra svoje uče­nike, pa i sve ljude („svako tijelo“ u r. 2). Oni su za njega dar Očev („koje si mi dao“ u r. 2.6.9.11.24). I kako Isus shvaća vlast-eksousia koju mu je Otac dao (usp. Mt 28,18)? Ona nije vlast da uništi nego da spasi, da dade život (usp. Iv 3,16-17). Isus je objava Božjega imena, u čemu? Očito se podsjeća na samoobjavu Boga u Gorućem grmu „Ja jesam koji jesam“ (Izl 3,14). No Isus se predstavio kao Sin Boga, Oca. Time nas je uveo u najintimniju spoznaju Boga kao Oca (usp. Iv 1,18 i Mt 11,25sl).

Još više, Isus nam je otkrio da Bog nije Osamljenik. Po njemu doznasmo za božansku Trojicu što žive u najve­ćoj intimnosti: „Sve je moje tvoje i tvoje moje … Ti u meni, ja u tebi“ (r. 10 i 21). Ali još više! U tu intimnost Isus i nas uvodi: „Da svi budu jedno kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi … I ja u njima“ (r. 21 i 26). Tu teologija govori o tzv. perihorezi ili uzajamnom prožimanju, iznutrašnjoj sunazočnosti, božanske Trojice (trojstvena perihoreza) i nas po milosti i nebeskoj slavi (milosna perihoreza). Koje li slave biti kršćaninom! Koje li snage Isusove moli­tve! Koje U vrhunske želje svih naših molitava! I za se i za druge. „Tko mene ljubi, rekao je Isus, ljubit će ga moj Otac i k njemu ćemo doći i nastaniti se u njemu“ (Iv 14,23). A prema Pavlu, ta ljubav Očeva po Isusu u nas izlivena jest Duh Sveti (Rim 5,5). To je već nebo. AMEN!

Iz knjige: „Sijač je Sin čovječji“, Bonaventura Duda