I JA SAM CRKVA!

Uskrsno je vrijeme osobito pogodno da snažnije razvi­jemo zdravu samosvijest: mi jesmo Crkva. Poznata je riječ Luja XIV: „L´ état c´est moi – Država sam ja!“ Dakako, nje obijesno poistovjetio državu sa sobom, s njime ona stoji i pada. Nitko u Crkvi u tom smislu ne može reći: „Crkva sam ja!“ To može reći samo Krist. No svatko u Crkvi – svatko na svoj način, prema mjeri svojega poziva i rasta – može i mora reći: „I ja sam Crkva!“ I ako bismo htjeli u jednu riječ sažeti sav nauk II. vatikanskog koncila, eto, to bi bila upravo ova: „I ja sam Crkva!“ Tako se para riječ sv. Ignacija Lojolskog Sentire cum Ecclesia – Osjećati s Crkvom“ može izraziti i ovako Sentire Ecclesiam – U sebi osjećati Crkvu.“ Tomu smjera i skora jesenska Sinoda biskupa (1987) kojoj je tema: „Poziv i poslanje laika u Crkvi“. Svaki se kršćanski vjernik mora osjetiti zahvaćen Kristovim riječima: „Idite u sav svijet, učinite mojim učenicima sve narode …“ (Mt 28,18-20). Doista, treba da poraste suodgovornost svih nas za Crkvu, pa stoga i za svijet kojemu je Crkva poslana. No ne samo suodgovornost, nego – svatko od nas treba da se ugrađuje kao „živi kamen“ u tu jedinstvenu zgradu kojoj je temeljem „Živi kamen“, Krist uskrsli. Svi smo dakle pozvani biti u Kristu, to jest živjeti što intenzivnijim Kristovim životom da se obistini Pavlova vizija Crkve: „Svi ste vi Jedan u Kristu“ (Gal 3,28).


6. vazmena nedjelja (A)

Prvo čitanje   Dj 8, 5-8.14-17

Polagahu ruke na njih i oni primahu Duha Svetoga.

Čitanje Djela apostolskih

U one dane: Filip siđe u grad samarijski i stade im propovijedati Krista. Mnoštvo je jednodušno prihvaćalo što je Filip govorio slušajući ga i gledajući znamenja koja je činio. Doista, iz mnogih su opsjednutih izlazili nečisti duhovi vičući iza glasa, a ozdravljali su i mnogi uzeti i hromi. Nasta tako velika radost u onome gradu. Kad su apostoli u Jeruzalemu čuli da je Samarija prigrlila riječ Božju, poslaše k njima Petra i Ivana. Oni siđoše i pomoliše se za njih da bi primili Duha Svetoga. Jer još ni na koga od njih ne bijaše sišao; bijahu samo kršteni u ime Gospodina Isusa. Tada polagahu ruke na njih i oni primahu Duha Svetoga.

Riječ Gospodnja.


Dinamično stanje

Uz 1. čitanje: Ovaj je odlomak mnogostruko značajan za život današnje Crkve. Uvodi nas u dinamično stanje prve kršćanske zajednice, ne bez napetosti. Luki je stalo da pišući Djela istakne stalan rast Crkve, i brojem i raznolikošću članova (Dj 2,41.47; 4,4; 5,14; 6,1-7; 9,31; i dr.), no nadasve ističe nutarnji sklad i intenzitet (2,42sl; 4,32sl i dr.). Ipak ne prešućuje ni nutarnje napetosti. Evo, pojav­ljuju se dva krila, možda čak i dvije stranke: Grci i Židovi ili bolje – Helenisti i Hebreji. Prva kršćanska zajednica nastaje od pravih Židova i od „požidovljenika“ iz tadanjeg poganskog svijeta, Helenista. Razlikuju se jezikom, pori­jeklom i mentalitetom. Poslije će još pridoći dublja razlika: uz ove dvije vrste (judeokršćani) pridolaze, i to u većini kršćani izravno iz poganstva (etnikokršćani). Iz teksta sli­jedi da je prva zajednica njegovala zajedništvo dobara što je osnov današnjem karitasu (usp. 2,44; 4,32 i 9,36). Upravo tu je nastao spor; Helenisti su se osjećali zapostav­ljeni. – U zajednici već postoji priznati autoritet, Dvanaestorica, apostolski kolegij (kojemu je inače glasnogovornik i „predsjedavajući“ Petar). U nastalom sporu Dvanaesto­rica vode riječ, sazivaju skupštinu, predlažu rješenje, daju opunomoćenje. Nastupaju autoritativno, ali bratski. To će u naše vrijeme divno istaći II. vatikanski koncil: crkvena se vlast vrši in societate fidelium – u zajednici vjernika“, ne nad njom (PO 2b), vrši se na bratski način (LG 32 i AA 25). Valja upozoriti na neke početke crkvenoga izbor­noga prava: apostoli samoj zajednici, i to čini se baš ugro­ženoj stranci (jer su imena izabranih helenistička) daju pravo predlaganja kandidata; no traže se i uvjeti za crkvenu službu, da budu „na dobru glasu, puni Duha i mudrosti“ te „puni vjere i Duha Svetoga.“ Dolazi do izražaja obred: heirotonija – rukopolaganje koje se upotrebljava već u SZ-u, a u Novom zavjetu označuje prijenos ovlasti i puno­moći (Dj 13,3; 1 Tim 4,14; 5,22; 2 Tim 1,6).


Liturgija, propovijedanje, sakramenti

Spomenimo još neke pojedinosti. Evo, ovdje se po prvi puk kršćani nazivaju učenici, očito učenici Krista Uči­telja, a poslije će se prozvati kršćani (Dj 11,26). Divno je izraženo glavno „zaposlenje“ apostola: „molitva i posluživanje riječi“. Molitva, dakako i osobna, ali nadasve litur­gijska koja uključuje nužno apostolsko učešće i animaciju zajednice. „Posluživanje riječi“ nije samo propovijedanje nego i založeno pronicanje Božje objave. I opet, II. vati­kanski koncil (SC 6) ističe kao cilj Crkve: proslavu Boga (liturgija) i navještaj i izvršivanje spasa (propovijedanje i sakramente). Kratko sažima značenje ovog odlomka Carlo Martini, sada milanski nadbiskup: briga za siromašne i organizacija karitasa, različite struje i napetosti te njihovo rješavanje, autoritativna služba te uspostava novih službi, pluralizam i jedinstvo, aktivizam i molitva, izbor iz baze, a opunomoćenje odozgor itd. U pogledu napetosti u Crkvi papa Pavao VI je jednom (rekao da su neizbježive, ali ne moraju biti pogubne (Apostolska pobudnica o pomirenju u Crkvi, niz Dokumenti 43, Izdanje KS, Zagreb 1974, str. 18 pri dnu).


Otpjevni psalam   Ps 66, 1-3a.4-7a.16.20

Pripjev: Kliči Bogu, sva zemljo.

Kliči Bogu, sva zemljo,
opjevaj slavu imena njegova,
podaj mu hvalu dostojnu.
Recite Bogu: „Kako su potresna djela tvoja!“

„Sva zemlja nek ti se klanja i nek ti pjeva,
neka pjeva tvom imenu!“
Dođite i gledajte djela Božja:
čuda učini među sinovima ljudskim.

On pretvori more u zemlju suhu
te rijeku pregaziše.
Stoga se njemu radujmo!
Dovijeka vlada jakošću svojom.

Dođite, počujte, svi koji se Boga bojite,
pripovjedit ću što učini duši mojoj!
Blagoslovljen Bog koji mi molitvu ne odbi,
naklonosti ne odvrati od mene!


Uz psalam: Mogli bismo prvu strofu moliti za što uspje­šniju liturgiju; drugu za pravilne suodnose u Crkvi: da Crkva postane idealna zajednica u kojoj se poštuju i ostva­ruju ljudska prava, istina, nerazdvojiva od suodnosnih duž­nosti; u trećoj molimo za zaposleni karitas.


Drugo čitanje   1Pt 3, 15-18

Ubijen doduše u tijelu, ali oživljen u duhu.

Čitanje Prve poslanice svetoga Petra apostola

Ljubljeni: Gospodin – Krist neka vam bude svet, u srcima vašim, te budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama, ali blago i s poštovanjem, dobre savjesti da oni koji ozloglašuju vaš dobar život u Kristu, upravo onim budu postiđeni za što vas potvaraju. Ta uspješnije je trpjeti, ako je to Božja volja, čineći dobro, nego čineći zlo. Doista, i Krist jednom za grijehe umrije, pravedan za nepravedne, da vas privede k Bogu – ubijen doduše u tijelu, ali oživljen u duhu.

Riječ Gospodnja.


Zajednica i zgrada Crkve

Uz 2. čitanje: Ovo je jedan od najljepših tekstova koji valja oživjeti u propovijedi i katehizaciji kako bismo svi sebi posvijestili što znači biti i osjećati se Crkvom. Sve je usredotočeno na Kamen živi, na Krista Gospodina koji je temelj zajednice svojih vjernika. Navode se dva kljuna mjesta SZ: Iz 28,16 a osobito Ps 118,22 što se čita u srcu uskrsne liturgije (usp. također Mt 21,42 s paralelnim mje­stima). Naviješta se oporba svijeta, štoviše dva svijeta – kristovski i antikristovski. Atribut Kamen „živi“ podsjeća na Isusov Uskrs po kojemu je on za nas počelo životvornosti. Crkva se uspoređuje sa zgradom, no to je samo slika. Svi mi koji ju sačinjavamo jesmo, kao i Krist, živo kamenje. Izvornik je višeznačan: ugrađujete se, ugrađujte se – dajte da vas On ugradi. Značajno je ovo: kada mi danas kažemo „crkva“ ponajprije mislimo na materijalnu zgradu. No nekoć su se zgrade i dvorane za okupljanje vjernika zvale domom (u njemačkom Der Dom, u talijan­skom II Duomo = katedrala). Mi, mi smo živa Crkva. I ne prozvasmo se mi Crkvom po zgradama, nego obratno. Na tu živu Crkvu sv. Petar prenosi atribute Starog Izraela. Mi smo „rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk“ (= Izl 19,5-6 i Iz 43,20).


Kraljevsko svećenstvo

Za sadašnji čas Crkve – pred Sinodom biskupa o laicima – od goleme su važnosti riječi sveto svećenstvo kao i kra­ljevsko svećenstvo zajedno sa izrazom duhovne žrtve. U Crkvi postoje dva svećeništva, oba su prava, ali drugačija: prvo, na temelju krsta, opće jer je zajedničko svim vjerni­cima; drugo, na temelju sv. reda, a zove se služiteljsko ili hijerarhijsko. Oba na svoj način imaju udio u svećeništvu Kristovu. Krist je i oltar i svećenik i žrtva, osobito po Poslanici Hebrejima. On je svećenik, jer prinosi samoga sebe. Upravo je stoga i žrtva. No tu žrtvu – svoje vlastito tijelo, sa sobom cijelim – prinosi, kao na oltaru, na svom tijelu. Tako je i svaki kršćanin pozvan da snagom svojega krsnoga svećeništva s Kristom prinosi samoga sebe, cije­loga sebe.


Pjesma prije evanđelja   Iv 14,23

Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ, govori Gospodin:

i Otac će moj ljubiti njega, i k njemu ćemo doći.

Evanđelje   Iv 14, 15-21

Ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: „Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine, kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je. Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama. Još malo i svijet me više neće vidjeti, no vi ćete me vidjeti jer ja živim i vi ćete živjeti. U onaj ćete dan spoznati da sam ja u Ocu svom i vi u meni i ja u vama. Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati.“

Riječ Gospodnja.


Zajedništvo s Ocem po Isusu

Uz evanđelje: Čitamo ulomak iz tzv. Oproštajne besjede Isusove po Svetoj večeri. Osjeća se u njoj gozbeno raspoloženje. Čudesnim zalogajem i napitkom Isus je us postavio duboku intimnost između sebe i svojih učenika. Uvodi ih u još dublju intimnost koju on proživljava između sebe i Oca. Predosjeća se doduše bolni rastanak zbog skore, naslućene smrti, pa onda Isusova „odlaska“ k Ocu. No ta je tuga ozračena obećanjem nove, uskrsne Isusove nazočnosti. Isusov „povratak“ podjedno označuje njegovo združenje sa svojima u proslavljenom stanju na kraju vre­mena (usp. Mt 16,27; 25,31 i dr.), ali koje se već unaprijed živi i kuša u iskustvu uskrsne Crkve (Iv 14,18.23.28; 15,26; 16,7.13. 16-23). Kroz čitav se oproštajni govor miješaju ta dva vida „povratka“ Krista Uskrsloga, pa se značajno izmjenjuju prezenti i futuri (Ekumenska Biblija). U tom sklopu Isus na jedinstven način govori o svom Ocu. Tako budi u Filipovu srcu – i u srcu našemu – čežnju da vidimo Oca. Toj želji i Filipovoj i našoj, Isus odgovara: „Ja sam Put, Istina i Život!“ U izričajima „Ja sam“ pritajen je podsjećaj na samoobjavu Jahve, Boga Izraelova Mojsiju: „Ja sam koji jesam“ (Izl 3,14) što ukazuje na Isusovu jednakost s Ocem. U grčkom uz pojedine riječi ove izjave stoji određeni član. Tim se ističe: „Ja sam onaj jedinstveni Put, ona jedinstvena Istina i pravi pravcati Život.“ I opet, sve je nagnuto k životu: „Ja sam došao da život imaju, i to izobilno“ (Iv 10,10; usp. 6,51). U svakom slučaju Isus povezuje spasenje svojih učenika – nadasve zajedništvo s Bogom Ocem – sa svojom osobom. Istom združen vjerom s Isusom, Isusov će učenik ući, rekli bismo, u posjed Boga. Silna je dakle zbilja vjera. Ona budi u nama neslućene, uskrsne energije i – pretvara se u djela. To je, kako će reći Pavao, „vjera kroz ljubav djelotvorna“ (Gal 5,6). Takva nam se vjera hoće, i po 2. čitanju i po evanđelju. Ona stvara živu Crkvu. AMEN!

Iz knjige: „Sijač je Sin čovječji“, Bonaventura Duda