KRŠĆANI – LJUDI NADE

Sokratu je bila draga riječ: „Pun sam dobre nade!“ Takav euelpis, možemo reći punonadan čovjek treba da bude svaki kršćanin. U ovom povijesnom času u svijest se Crkve probija teologija nade. Ona je nazočna i u naših suvremenika filozofa. Poznata je knjiga Ericha Fromma Revolucija nade. Ima ih koji kažu da se o vrijednostima počinje govoriti kad nestaju ili ih više nema. Možda je ovo vrijeme beznadnije no mnoga prijašnja. Stoga je i nada nasušna potreba baš našega vremena. Kršćani bi morali biti graditelji nade za svoje suvremenike. Ta je nada povezana s vjerom u Kristov i naš uskrs. Predslovlje Uzašašća pjeva: Krist nam je dao „vedro pouzdanje-nadu da ondje gdje je on Glava i Prvenac budemo i mi njegovi udovi, u istoj slavi s njime.“ Tu potrebu suvremenog svijeta za nadom osjetili su oci II. vatikanskog koncila kad su u naslov jednog od svojih najvažnijih dokumenata stavili nadu. Značajne su početne riječi Pastoralne konstitucije o Crkvi u suvremenom svijetu: „Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našega vremena … jesu radost i nada, žalost i tjeskobi također Kristovih učenika.“ U tom smislu poprima posve novo, jako značenje riječ sv. Petra u današnjoj misi koji kršćansku vjeru definira kao „Nadu koja je u nama“. Tako je naslovljen dokument kojim Sekretarijat za nevjerujuće pruža sažetak naše vjere nevjerujućima.


5. vazmena nedjelja (A)

Prvo čitanje   Dj 6, 1-7

Izabraše sedam muževa punih Duha Svetoga.

Čitanje Djela apostolskih

U one dane, kako se broj učenika množio, Židovi grčkog jezika stadoše mrmljati protiv domaćih Židova što se u svagdanjem služenju zanemaruju njihove udovice. Dvanaestorica nato sazvaše mnoštvo učenika i rekoše: „Nije pravo da mi napustimo riječ Božju da bismo služili kod stolova. De pronađite, braćo, između sebe sedam muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti. Njih ćemo postaviti nad ovom službom, a mi ćemo se posvetiti molitvi i posluživanju riječi.“  Prijedlog se svidje svemu mnoštvu pa izabraše Stjepana, muža puna vjere i Duha Svetoga, zatim Filipa, Prohora, Nikanora, Timona, Parmenu te antiohijskog pridošlicu Nikolu. Njih postave pred apostole, a oni pomolivši se, polože na njih ruke. I riječ je Božja rasla, uvelike se množio broj učenika u Jeruzalemu i veliko je mnoštvo svećenika prihvaćalo vjeru.

Riječ Gospodnja.


Plod evanđelja – radost

Uz 1. čitanje: Crkva već od IV. stoljeća u uskrsno vrijeme rado čita Djela apostolska. Tako se stalno navraća na svoju prvu povijest da se ogleda u svom prauzoru, u prvoj Crkvi. Već su tu na djelu dva činitelja povijesti Crkve, ljudi – apostoli i njihovi suradnici – i Duh Sveti. Sam je Isus prije svojega uzašašća svu povijest Crkve stavio pod znak Duha Svetoga koji djeluje po ljudima: „Primit ćete Snagu, Duha Svetoga … I bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje“ (Dj 1,8). I evo prodora Crkve u Samariju. Na djelu je mladi Filip. Sva se njegova propovijed svodi na jedno: na osobu Isusa koji je Mesija-Krist-Pomazanik. Propovijed Bog prati čudotvorstvom, osobito egzorcizmima-izgonima i liječenjima. Luka ističe prvi plod evangelizacije: radost. To je i inače svojstveno Luki, i u evanđelju i u Djelima. Ta cijelo se spasovno djelo Božje u Kristu Isusu od početka već nazivlje evanđelje, to jest radosna vijest. Nadalje, Filipovo propovijedanje i susljedno obraćenje Samarijanaca „potvrđuju“ apostoli, Petar i Ivan.


Nagovještaj potvrde

I opet susrećemo obred heirotonijerukopolagnja koji se povezuje s primanjem Duha Svetoga, i to nakon krsta. Učitelji vjere rado povezuju to mjesto s prvim nagovješta­ju sakramenta svete potvrde ili krizme kojim se po posebnom daru Duha Svetoga „potvrđuje“ i utvrđuje krsna milost. Istaknimo u tom poslanstvu Petra i Ivana također želju da se nove zajednice vjernika srdačnije povežu s Crkvom maticom u Jeruzalemu, i prostorno i autoritativno, a nadasve – suživotno. Crkva tako postaje, kako se danas voli reći, communio-zajednica“ sa svim oblicima zajedničarenja (usp. Dj 2,42sl; 4,32sl i dr). To je uvjetovalo značajan slijed tzv. Apostolskog vjerovanja: „Vjerujem u Duha Svetoga – Svetu Crkvu katoličku – Općinstvo (zajed­nicu) svetih …“


Otpjevni psalam   Ps 33, 1-2.4-5.18-19

Pripjev:   Neka dobrota tvoja, Gospodine, bude nad nama, kao što se u tebe uzdamo!

Pravednici, Gospodinu kličite!
Hvaliti ga pristoji se čestitima.
Slavite Gospodina na harfi,
na liri od deset žica veličajte njega!

Jer prava je riječ Gospodnja
i vjernost su sva djela njegova.
On ljubi pravdu i pravo:
puna je zemlja dobrote Gospodnje.

Evo, oko je Gospodnje nad onima koji ga se boje,
nad onima koji se uzdaju u milost njegovu:
da im od smrti život spasi,
da ih hrani u danima gladi.


Idite u sav svijet

Uz psalam: Od početka Crkva je univerzalistička zajed­nica, otvorena svima i svakomu, s poslanjem – do na kraj zemlje: „Idite u sav svijet!“ rekao je Isus kod oproštaja na Maslinskoj gori (Mt 28,18). To je smisao današnjega psalma. On je doista intoniran misijski. Pjevajmo ga i kao molitvu da Isusova „radosna vijest“ oradosti cijelu zemlju, sve čovječanstvo.


Drugo čitanje   1Pt 2, 4-9

Vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo.

Čitanje Prve poslanice svetoga Petra apostola

Ljubljeni: Pristupite Gospodinu, kamenu živomu što ga, istina, ljudi odbaciše, ali je u očima Božjim izabran, dragocjen, pa se kao živo kamenje ugrađujte u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu. Stoga stoji u Pismu: Evo postavljam na Sionu kamen odabrani, dragocjeni kamen ugaoni: Tko u nj vjeruje, ne, neće se postidjeti. Vama dakle koji vjerujete – čast! A onima koji ne vjeruju – kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni i kamen spoticanja, stijena posrtanja; oni se o nj spotiču, neposlušni riječi, za što su i određeni. A vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni da naviještate silna djela onoga koji vas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu.

Riječ Gospodnja.


Nada u nama

Uz 2. čitanje: iz svega što smo do sada rekli, očito smatramo središnjom porukom ovoga 2. čitanja riječi „nada koja jest u nama“. Pod­sjećamo i na knjižicu Mladi i nada s porukom pape Ivana Pavla II. u Godini mladih 1985. Poruka počinje baš ovim riječima sv. Petra, na što Papa nastavlja: „U vama je mladi – nada jer vi pripadate budućnosti kao što budućnost pripada vama. Nada je naime uvijek okrenuta budućnosti, ona je očekivanje budućih dobara. Kao kršćanska krepost ona je sjedinjena s očekivanjem vječnih dobara što ih je Bog obećao čovjeku po Isusu Kristu (usp. Rim 8,19.21; Ef 4,4; Fil 3,10sl; Tit 3,7; Heb 7,19; 1 Pt 1,13). No isto­dobno ta je nada – kao krepost, i kršćanska i ljudska podjedno – očekivanje dobara koja će čovjek sebi sagraditi (na zemlji!) koristeći se talentima što mu ih je Providnost dala“ (Mladi i nada, izdanje Glasa Koncila, Zagreb 1985, str. 20).


Blago i s poštovanjem

Istaknimo još neke vrednote današnje Petrove poruke. Utemeljitelj i podržavatelj kršćanske nade jest Isus Krist. Možda bi prve riječi trebalo prevesti doslovnije: „Svetite Krista u svojim srcima.“ Bibličari tu otkrivaju podsjećaj na Iz 8,12-13. Petar upućuje poziv Božjemu narodu što živi posred Bogu otporna svijeta: treba ustrajati u vjernosti Bogu i Kristu njegovu. I to i u srcu, u nutrini, ali i u izvanjskom svjedočenju, spremni na odgovor svakomu koji to zatraži“. Suvremeni kršćanin treba u tim riječima čuti izazov da upozna svoju vjeru. I radi osobnoga žaljenja i radi svjedočenja. No Petar upozorava i na postupak s onima koji su drugačijeg uvjerenja – „blago i s poštovanjem“.


Pjesma prije evanđelja   Iv 14, 5

Ja sam Put i Istina i Život, govori Gospodin;

Nitko ne dolazi Ocu osim po meni.

Evanđelje   Iv 14, 1-12

Ja sam put i istina i život.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: „Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: ‘Idem pripraviti vam mjesto’? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja. A kamo ja odlazim, znate put.“ Reče mu Toma: „Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?“ Odgovori mu Isus: „Ja sam put i istina i život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga.“ Kaže mu Filip: „Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!“ Nato će mu Isus: „Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš?“ „Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: ‘Pokaži nam Oca’? Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni? Riječi koje vam govorim, od sebe ne govorim: Otac koji prebiva u meni čini djela svoja. Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u meni. Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte. Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; i veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu.“

Riječ Gospodnja.


Duhovni život – život u Duhu

Uz evanđelje: Premda je ovaj ulomak vrlo kratak, ozvu­čen je svim temama Isusove oproštajne besjede. Ljubiti Isusa = čuvati njegove zapovijedi. Takva ne samo afektivna nego i efektivna ljubav preduvjet je vrlo bogate zajednice ljubavi u kojoj žive Isus i učenici zajedno s Ocem i Duhom Svetim. Samo onima koji tako ljube – njima i po njima drugima – Isus će se očitovati. Ljubav je predu­vjet, a ne plod pravoga bogospoznanja. Glagol čuvati znači više nego obdržavati. Božje riječi i Božje zapovijedi treba da „čuvamo“ kao pravu dragocjenost. Danas se ovo evanđelje čita u perspektivi Dahova. Duh Sveti je od Isusa obećani, od Oca poslani Advokat – Branitelj. Značajna je grčka riječ Parakletos koja se latinski prevodi i sa Consolator-Tješitelj. AMEN!


Paraklet – Branitelj

Paraklet (grčki: prizvani) označuje nekoga tko nastupa u korist nekoga drugoga: zagovornika, pomoćnika, po­srednika, odvjetnici, branitelja. Tako se u 1 Iv Krist naziva našim Parakletom kod Boga jer se kod njega zauzima za nas grešnike. U Ivanovim oproštajnim besjedama (Iv 14-16) riječ je nasuprot tomu o drugom Parakletu (Iv 14,16 = danas u 1. čitanju). On je istovjetan s „Duhom Istine“. Zadaća mu je u zajednici čuvati i dovršavati Kristovu objavu. Kristovu zadaću u svijetu. Tako on osuđuje grijeh i osuđuje „kneza ovoga svijeta“. Iv o njemu veli kao i o Isusu: da je poslan od Oca, da se očituje samo u vjeri, da uči istinu. Ta usporednica (paralela) zapravo odgovara na pitanje kako kršćani mogu Krista slušati i nakon njegova odlaska iz svijeta, pa i pošto nema izgleda da bi se uskoro mogao vratiti. To je moguće po Parakletu, Duhu, koji je zapravo produžetak Krista na zemlji, ne tek neki njegov manje vredniji nadomjestak. Ta on će upućivati u svu istinu, koju učenici za Isusova života nisu mogli svu nositi (Iv 16,12sl). Stoga je za učenike dobro da Krist odlazi Ocu jer će tako moći doći Paraklet (Iv 16,7sl) i nastaviti Kristovo djelo. Gotovo kao da je riječ o jednom objavitelju nakon drugoga. Ali Paraklet nije neki samostalni objavitelj: „Neće govoriti sam od sebe … On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama“ (Iv 16,13-14). Po Iv 14,17 učenici ga poznaju, on kod njih ostaje i u njima je. Sustavi je nauk o Duhu Svetomu nastao na prvim saborima Crkve u pobiblijsko vrijeme ne može se jednostavno poistovjetiti s Ivanovim izrekama o Parakletu. AMEN!


Svijet i nadsvijet

Zapazimo u Isusovim riječima i veliku opoziciju svijeta i nadsvijeta, upravo s obzirom na otvorenost Duhu Svetom. Isus također silno naglašava stalnu, i to unutrašnju nazočnost Duha u Crkvi i u svakomu vjerniku. I još više, najveću intimnost između Oca i Sina i svakoga Isusova vjernika. Duh Sveti je sama ta Božja Intimnost. Po njemu Bog postaje nama „intimo meo intimior“, kako je rekao sv. Augustin. Intimniji nama no mi sami sebi. Ta se intimnost događa osobito u i po pričesti: „U meni ostaje i ja u njemu“ (Iv 6,56). To je značenje izraza život po milosti. „Ja živim i vi ćete živjeti“ (Iv 14,19 = Iv 6,57). To uzajamno izunutrašnje prožimanje božanskih osoba i nas zove se milosni ili duhovni život ili – stanovanje Božje u nama (usp. Iv 14,23). AMEN!

Iz knjige: „Sijač je Sin čovječji“, Bonaventura Duda