ISUS KRIST – PASTIR I HRANA

„Ja sam pastir dobri!“ Ta Isusova riječ iz Ivanova evan­đelja (Iv 10,11) opečaćuje ovu četvrtu uskrsnu nedjelju. Kroz tri godine (ABC) čita se po ulomak evanđelja o Dobrom pastiru (Iv 10). Isus će se još jednom navratiti na tu sliku: kad na Petra prenese svoju ljubav i brigu za svoje ovce i jaganjce (Iv 21, 15-17). Možda nam je strana ta divna slika o Kristu, Dobrom pastiru i o nama – Isusovim ovcama? Možda smo se već toliko udaljili od prirode? A ipak, hoćemo li kušati – da, baš kušati – što je Isus nama i što smo mi njemu, treba da se uživimo u tu temeljnu biblijsku prasliku.

I u tom smislu nam je potrebno obraćenje-povratak prvot­nim simbolima. S ovom nedjeljom Crkva u novije vrijeme, od Pavla VI, povezuje Dan molitve i razmišljanja o duhov­nim zvanjima. Crkvi, nama svima, potrebni su sveti služitelji: opunomoćenici Isusovi, redoviti djelitelji sakramena­ta, prvi odgovorni u crkvenim zajednicama, predvoditelji i posvetitelji euharistije, po svetoj službi napose zaduženi za naviještanje Evanđelja. No u te se crkvene službe ne može naprečac, „preskakajući ogradu“, kako kaže Isus u evanđelju. Potreban je Božji poziv, a zatim svjestan i slobodan, i u danom času neopoziv pozvanikov odaziv, potre­ban je poman odabir Crkve i njezino poslanje. No „du­hovna zvanja“, to jest zvanja za svete službe redovito niču u zdravu ozračju crkvene zajednice, na tlu žive i založene vjere. Stoga sva Crkva treba da o tom razmišlja i moli. No napose same „duhovne osobe“. Mladi ljudi se zanose nadasve živim ljudima koji radosno, intenzivno i velikodu­šno žive svoj duhovni poziv. Jer, tko god se toga laća, treba da se stalno suobličava Kristu, Dobrom pastiru.


4. vazmena nedjelja (A)

Prvo čitanje   Dj 2, 14a.36-41

Bog ga je učinio i Gospodinom i Kristom.

Čitanje Djela apostolskih

Na dan Pedesetnice Petar zajedno s jedanaestoricom ustade, podiže glas i prozbori: „Pouzdano neka znade sav dom Izraelov da je toga Isusa kojega vi razapeste Bog učinio i Gospodinom i Kristom.“ Kad su to čuli, duboko potreseni rekoše Petru i drugim apostolima: „Što nam je činiti, braćo?“ Petar će im: „Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga. Ta za vas je ovo obećanje i za djecu vašu i za sve one izdaleka, koje pozove Gospodin Bog naš.“ I mnogim je drugim riječima još svjedočio i hrabrio ih: „Spasite se od naraštaja ovog opakog!“ I oni prigrliše riječ njegovu i krstiše se te im se u onaj dan pridruži oko tri tisuće duša.

Riječ Gospodnja.


Što nam je činiti?

Uz 1. čitanje: Još kao da u zraku titra snaga Petrove besjede na one prve Duhove. U vatri Duha Svetoga, do­tada bojažljiv i kolebljiv, „ustade Petar zajedno s Jedanaestoricom“. Evo prvoga apostolskoga kolegija što se nastav­lja u biskupskom zboru Katoličke Crkve u zajednici s Petrovim nasljednikom, Rimskim biskupom, Svetim ocem papom. Petar je prvi svjedok Uskrsloga, glasnogovornik toga zbora. Njegova riječ, tada upravljena svemu domu Izraelovu, danas – ove nedjelje, ovdje – želi dotaći sve nas, svu Crkvu po svem svijetu. Štoviše, cijeli svijet kojemu je Crkva poslana navijestiti Kristovo spasenje. Tko je za nas Isus? On je od Boga, Oca, postavljeni Gospodin i Krist. On se predstavio kao čovjek iz Nazareta, Isus Nazarećanin. No Uskrsom i Duhovima Bog ga je potvrdio kao svojega Krista-Mesiju-Pomazanika. Naslov Krist do­lazi od grčkoga khrio-mažem, pomazujem. Taj smisao ima i riječ što potječe iz hebrejskoga Mesija. Tim se naslovom u Starom zavjetu označuje Božjeg Poslanika koji ima us­postaviti novi, Božji svijet. No Isus je još više, on je Kyrios-Gospodin i Gospodar. U tom se imenu skriva do­kaz da je iste naravi s Bogom Ocem (i Duhom Svetim.  Adonaj-Kyrios-Gospodin u Starom je zavjetu isključiv naslov Boga Jahve. Kad se dakle taj naslov pridijeva Kristu busu, on se čašću i slavom, vlašću i snagom izjednačuje s Bogom, Ocem. I ovo treba naglasiti: Gospodin nije samo ime dostojanstva nego i vlasti. Stoga je Isus: Krist i Gospodin i Gospodar i svemira i čovječanstva i neba i zemlje i – svakoga od nas. Dakako, natakav navještaj, ako nas u dubini duše uzbudi i u srce dirne, samo je jedna reakcija istinska: „Što nam je činiti?“ I mi treba da – Krista radi – živimo trajno obraćenje. A kako? O tome će nas poučiti naredni Petrov liturgijski odlomak.


Otpjevni psalam   Ps 23, 1-6
Pripjev: Gospodin je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam!

Gospodin je pastir moj:
ni u čem ja ne oskudijevam;
na poljanama zelenim
on mi daje odmora.
Na vrutke me tihane vodi
i krijepi dušu moju.

Stazama pravim on me upravlja
radi imena svojega.
Pa da mi je i dolinom smrti proći,
zla se ne bojim jer si ti sa mnom.
Tvoj štap i palica tvoja
utjeha su meni.

Trpezu preda mnom prostireš
na oči dušmanima mojim.
Uljem mi glavu mažeš,
čaša se moja prelijeva.

Dobrota i milost pratit će mene
sve dane života moga.
U Gospodnjem ću domu prebivati
kroz dane mnoge.


Intimnost između Boga i pobožnika

Uz psalam: Ovaj je psalam jedan od najčešćih u liturgiji. Nazivaju ga slavujevom pjesmom Psaltira. Najljepše ga kršćanski tumači sv. Grgur iz Nisse: „U Crkvi te Dobri pastir najprije privodi k pašnjacima i izvorima čistog nauka – po katehezi. Zatim treba da budeš s njim ukopan po krstu, no to nije smrt nego sjena smrti. Zatim će te utješiti i ohrabriti palicom Duha, u potvrdi, da ti potom pripravi sakramentalnu trpezu, i to na oči dušmanina, Đavla … (U euharistiji) ti daje piti vina što razveseljuje srce čovječje te dušu opaja da se zanosi ne zbiljama što prolaze nego onima neprolaznima … kada ćemo prebivati u Domu Go­spodnjemu – zauvijek.“


Drugo čitanje   1Pt 2, 20b-25

Obratiste se k pastiru duša svojih.

Čitanje Prve poslanice svetoga Petra apostola

Ljubljeni: Ako dobro čineći trpite pa strpljivo podnosite, to je Bogu milo. Ta na to ste pozvani jer i Krist je trpio za vas i ostavio vam primjer da idete stopama njegovim. On koji grijeha ne učini nit mu usta prijevaru izustiše; on koji na uvredu nije uvredom uzvraćao i mučen nije prijetio, prepuštajući to Sucu pravednom; on koji u tijelu svom grijehe naše ponese na drvo da umrijevši grijesima pravednosti živimo; on čijom se modricom izliječiste. Doista, poput ovaca lutaste, ali se sada obratiste k pastiru i čuvaru duša svojih.

Riječ Gospodnja.


Dobar pastir i Dobro janje

Uz 2. čitanje: U pozadini ovoga krsnog naputka iz Prve Petrove poslanice stoji spjev Izaijin, Četvrti kantik o Sluzi Jahvinu (Iz 53). Tu se budući Mesija oslikava kao „janje koje vode na klanje i ovca, nijema pred onima koji je strižu.“ Krist je dakle i Dobri pastir i Dobro janje. Svaki dakle kršćanin treba da njeguje tu Isusovu janjeću ćud prema svim ljudima, napose u unutarnjim crkvenim odnosima. A treba također da ima i brižljivosti Dobroga pastira za druge. I jedno i drugo na poseban način obvezuje crkvene služitelje. No poslušajmo pomnije samoga Petra. Najprije ističe temeljnu kristovsku, pa stoga i crkvenu krepost – strpljivost. Ona je oličena u Kristu raspetom, u njegovim stavovima prema svojim mučiteljima i progoni­teljima. Čitav kršćanski život jest nasljedovanje Krista. Petar rabi vrlo slikovit izraz: treba da stupamo „stopama njegovim“. Fran Kurelac preveo je slavno djelo „De imitatione Christi“ pod naslovom Stopama Kristovim. Ako nas je Petrova propovijed u 1. čitanju doista potakla na obraćenje, evo nam uzora kako trajno živjeti to obraćenje: očima uprtima na Krista raspetog stupajmo „stopama njegovim“. Poslanica završava divnim Kristovim naslovima Pastir i Čuvar duša naših, koji tako dobro sažimlju poruku današnje nedjelje. Čuvar u grčkom je episkopos koji je sačuvan u našem biskup, a znači nadglednik ili nadzornik, ali ne policijski nego – s angažiranim srcem, punim ljubavi i brižljivosti. Svaki kršćanin, a osobito crkveni služitelj (papa, biskup i svećenik) treba da ostvaruje ono čega se bogohulno odrekao Kajin: „Zar sam ja čuvar brata svoje­ga?“ (Post 4,9). Da upravo to, treba da budemo jedni drugima pastiri i čuvari, ljudi pažljive brižljivosti.


Pjesma prije evanđelja   Iv 10, 14
Ja sam pastir dobri, govori Gospodin;
ja poznajem ovce svoje i mene poznaju moje.

Evanđelje   Iv 10, 1-10

Ja sam vrata ovcama.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Reče Isus: „Zaista, zaista, kažem vam: tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače, kradljivac je i razbojnik. A tko na vrata ulazi, pastir je ovaca. Tome vratar otvara i ovce slušaju njegov glas. On ovce svoje zove imenom pa ih izvodi. A kad sve svoje izvede, pred njima ide i ovce idu za njim jer poznaju njegov glas. Za tuđincem, dakako, ne idu, već bježe od njega jer tuđinčeva glasa ne poznaju.“ Isus im kaza tu poredbu, ali oni ne razumješe što im htjede time kazati. Stoga im Isus ponovno reče: „Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama. Svi koji dođoše prije mene, kradljivci su i razbojnici; ali ih ovce ne poslušaše. Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.“

Riječ Gospodnja.


Vrijednosti i nevrijednosti

Uz evanđelje: Dosadašnji biblijski odlomci izvrsno stva­raju ozračje za proglas evanđelja. Tu se skriva jedan od glavnih zakona kršćanskoga čitanja Biblije. Svaku riječ i odlomak treba shvaćati u sklopu cjeline, a opet tako da budemo pažljivi što koji odlomak pridonosi boljem shva­ćanju te cjeline. Osim toga, slika o Bogu-Dobrom pastiru, duboko je ukorijenjena u Stari zavjet: usp. Iz 40,10-11; Jer 23,1-4; Ez 34,1-24 i dr. Bitna je novost Evanđelja što se Isus sam poistovjećuje s Dobrim pastirom: „Ja sam Pastir dobri“ (Iv 10,11). U njemu se za čovjeka i čovječan­stvo pobrinuo sam nebeski Otac. I tu vrijedi: „Ja i Otac jedno smo“, što piše u Ivana, baš u produžetku ove glave (Iv 10,31). Ove godine čita se prvi odlomak prispodobe o Dobrom pastiru. Tek se zacrtavaju osnovne slike i ugo­đaji, pomaljaju se vrijednosti i protuvrijednosti, točnije nevrijednosti. S jedne strane Bog ili Krist, Dobri pastir-Božji narod, ovce. Zatim ovčinjak, ograđen tor koji štiti ovce od vukova i tatova, simbol Crkve. S druge strane, tuđinac-razbojnik-najamnik itd. Sigurnost ovaca jesu vrata u ovčinjak: „Ja sam vrata!“ I s tim u vezi „ulaziti-izlaziti – pašu nalaziti“, i protivno „ukrasti-zaklati-pogubiti“. Intimnost između Pastira i ovaca izražava se glagolima „ići za“ (i protivno „bježati“) te „poznavati glas“ Pastirov „ne poznavati glas“ tuđinčev. Doista, ovo potonje vrlo je snažno istaknuto te u prvi plan stavlja osjetljivost ovaca-vjernika za Isusovu riječ. AMEN!


„Pastir“ u Bibliji

Slika je pastira u Bibliji veoma važna. Izraelovi su praoci – patrijarsi, rodozačetnici, bili pastiri. Stoga se naglasuje kako je i David kao pastir pozvan biti kralj (2 Sam 7,8), a Amos prorok (Am 1,1; 7,14). Pastiri se spominju i kao prvi svjedoci božičnoga događaja (Lk 2,8sl), možda baš stoga što su pastire smatrali nečasnima („nestalo“ bi po koje grlo povjerena im stada), grešnicima (jer zbog svoga poziva nisu mogli ispunjavati sve farizejske propise), nepouzdanima (te nisu mogli biti npr. svjedoci na sudu), siromasima i odbačenima. Na više se mjesta u Bibliji (npr. Iz 44,28; Jr 3,15) s pastirima uspoređuju vladari (kao i u Sumeraca, Babilonaca, Asiraca, Grka). Pri tom se naglasuje razlika između dobrih (Ez 34,11-16) zlih (Iz 56,11; Ez 34,2 ssl) vladara, već prema tome zastupaju li interese drugih ili samo svoje. I Bog se prikazuje kao pastir (Ps 23; Iz 40,11; Jr 31,10). On će se za svoj narod brinuti bolje nego Izraelovi pastiri, raspršene sabirati i dati im što im treba. Na toj pozadini treba čuti današnje Evanđelje: Isusovo djelo i služenje prikazuje Iv u slici Dobroga pastira (Iv 10; usp. 1 Pt 2,25; Heb 13,20) i suprotstavlja ga najam­niku, koji napušta stado tek što je u opasnosti. Pastirima se napokon zovu Isusovi učenici i nosioci posebnih služba u zajednici: Petar će imati pasti ovce i jaganjce (Iv 21,15ssl), voditelji se zajednice zovu pastiri (Ef 4,11; Dj 20,28) kao i u Starom zavjetu, tj. žive vjerni zadaći i zauzetosti za ljude koji su im povjereni. Zanimljivo je da su i Židovi Isusova vremena slavili subotu Dobroga pastira kao što slavimo i mi danas nedjelju Dobroga pastira. AMEN!


Život u izobilju

Inače, kroz povijest su dana mnoga tumačenja ove prispodobe, zapravo alegorije, a mogu se svesti na dva temeljna. Po prvom tumačenju, Isusova riječ o Dobrom pastiru nadovezuje se na svu dramatičnost što se odvija nakon izlječenja slijepca od rođenja (Iv 11) te Isus tim riječima nišani na loše pastire, vođe tadanjega Izraela. Hprizejima nije bilo do čovjeka, slijepca i njegova ozdrav­ljenja, nego su izmanipulirali cijeli „slučaj“ da izvuku adute u bici protiv Isusa. Po drugom tumačenju, Ivanova alego­rija je uperena protiv loših pastira u samoj Crkvi, pastira koje dobro žigoše crkvena povijest. U svakom slučaju, Isus je mjerilo pravoga postupka prema svakom čovjeku i svakoj skupini ljudi i prema cijelom čovječanstvu. Čovjek je prvi zakon evangelizacije, on je „put Crkve“, reći će u svojoj nastupnoj enciklici papa Ivan Pavao II. Sva je nedjelja o Dobrom pastiru nagnuta na svoje težište, što ga izriče završnica evanđelja: Krist po svojoj Crkvi i po svima nama kršćanima želi ljudima posredovati život, i to „život u izobilju“. Ta on je „Kruh živi“ – „za život svijeta“ (Iv 6,51). I to po svojoj riječi, po Evanđelju, po Euharistiji, po cijeloj aktivnosti Crkve, osobito po Karitasu, i po slož­noj suradnji svih vjernika sa svima ljudima dobre volje za novi, Božji svijet. AMEN!

Iz knjige: „Sijač je Sin čovječji“, Bonaventura Duda