BOG DOLAZI LJUDIMA – PO LJUDIMA

Marija je utjelovljeno Došašće. Nitko kao ona nije u sebi nosio tako duboku čežnju za spasenjem, za Spasiteljem. Ona je bila sama čežnja za njim. Stoga s njezinom dušom zajedno osjetimo vapaj kojim počinje današnje bogoslužje: „Rosite, nebesa, odozgor – Nek se rastvori zemlja da procvate Spasi­teljem!“ Ona nije ni slutila, u svojoj malenosti, da će upravo po njoj Bog, Spasitelj, zahvatiti u povijest čovječanstva odlučnim, konačnim zahvatom. No Bog – Otac, Sin i Duh Sveti – Sveta Trojica naumiše da se utjelovljeni Sin Božji rodi u ljudskoj obitelju. Stoga se po božanskoj Providnosti združiše Josip i Marija u zakoniti brak. Ipak, Sin će se Božji roditi na čudesan način: u ljudskoj obitelji, ali ne iz ljudske obitelji. Snagom Božjom, snagom Duha roditelji „daju život“ novom Božjem stvoru. No Bog Stvoritelj uvijek je onaj prvi koji život daje. Stoga Bog sam može uvijek stvarati novo ljudsko biće i neposredno, bez ičijeg sudjelovanja. Bog je ipak odabrao put da Sinu njegovu utjelovljenomu prvu materiju ljudskoga tijela daruje sama sveta Djevica. No time Josip nije isključen, nego na nov način uključen u djelo spasenja. O tom ga poučava sam Bog. I tako ga Bog s Djevicom, njegovom zakonitom ženom združuje na nov, jedinstven način koji je u svoj svojoj ljepoti i zbilji ostao poznat samo njima. Nama je objavljen samo toliko da naslućujemo Božje čudo. Uostalom, ljubav se može zaživjeti na tisuću i jedan način. Nije li i to jedan od sadržaja nade Došašća za sve ljude koji se vole?


4-nedjelja-dosasca-a

Prvo čitanje   Iz 7, 10-14

Evo, djevica će začeti.

Čitanje Knjige proroka Izaije

U one dane: Gospodin opet progovori Ahazu i reče mu:

„Zaišti od Gospodina, Boga svoga,

znak za sebe iz dubine Podzemlja

ili gore iz visina.“ Ali Ahaz odgovori:

„Ne, neću iskati i neću iskušavati Gospodina.“

Tada reče Izaija:

„Čujte, dome Davidov. Zar vam je malo dodijavati ljudima,

pa i Bogu mom dodijavate! Zato, sam će vam Gospodin dati znak:

Evo, djevica će začeti i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel!“

Riječ Gospodnja.


Emanuel – Isus nada čovječanstva

Uz 1. čitanje: Općenito bibličari smještaju ovo veliko, mo­žda najveće Izaijino proroštvo u kobno vrijeme asirske opasnosti, polovicom VIII. stoljeća prije Krista. Prorok nagovara kralja Ahaza da ne stavlja svoje nade u varljivu politiku nego u Boga. „Zaišti od Boga znak“, zazovi ga da čudesno zahvati u povijest Izraela. „Ne, neću tražiti znak!“ Sam ću preuzeti odluke. Izaija gleda „znak“ u mladoj Ahazovoj ženi koja je trudna. To će dijete biti znakom da će „preživjeti ovaj narod“. To bi bilo značenje proročke riječi na prvoj, neposredno po­vijesnoj razini. No to je Izaijino proroštvo u Božjem narodu s vremenom raslo. Poprimalo je mesijanske razmjere. „Mlada žena“, djevojka postaje „djevicom“, a „sin“ – on postaje u očekivanjima Božjega naroda čudesnim Sinom u kojemu će nas pohoditi sam Bog. Odatle to divnog doista perspektivno ime Emanuel, što znači sa-nama-Bog. Bog će se svom narodu po njemu i u njemu – u svom Sinu i približiti na doista neočekivan način. Matej navodi to Izaijino mjesto po grčkom prijevodu Septuaginte, Sedamdesetorice. A Crkva ga u svojoj liturgiji razumije o Mariji, Djevici-Majci i o utjelovljenomu Sinu Božjemu. U svako krizno vrijeme – a koje vrijeme povi­jesti nije takvo? – na njega treba nasloniti sve nade u spasenje.


Otpjevni psalam   Ps 24, 1-4b.5-6

Pripjev: Nek uniđe Gospodin: on je Kralj slave!

Gospodnja je zemlja i sve na njoj,

svijet i svi koji na njemu žive.

On ga na morima utemelji

i na rijekama učvrsti.

Tko će uzići na goru Gospodnju,

tko će stajati na svetom mjestu njegovu?

Onaj u koga su ruke čiste i srce nedužno:

duša mu se ne predaje ispraznosti.

On blagoslov prima od Gospodina

i nagradu od Boga, Spasitelja svoga.

Takav je naraštaj onih koji traže njega,

koji traže lice Boga Jakovljeva.


Otvorite vrata Kristu!

Uz psalam: Psalam 24 vrlo je slikovito spjevan. Sva zemlja, sav svemir zamišljen je kao veličanstveni Božji hram. U psalmu se čuju riječi: „Podignite vrata, nadvratnike svoje da uniđe Kralj slave!“ Sjetimo se nastupne besjede pape Ivana Pavla II: „Otvorite širom svoja vrata Kristu!“ Hoće li ovaj Božić biti korak naprijed u tomu da Krist doista uniđe, uniđe i ostane naš voljeni Kralj? Da uniđe u život svakoga pojedinca, obitelji, kršćanske zajednice, župe, našega grada, domovine, svega svijeta? Znamo da se to zbiva na osobit način u svakoj pričesti. No, i gdje god se u ljubavi darivamo „jednomu od najmanje njegove braće“ (Mt 25, 40. 45).


Drugo čitanje   Rim 1, 1-7

Isus Krist, potomak Davidov, Sin Božji.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima

Pavao, sluga Krista Isusa, pozvan za apostola, odlučen za evanđelje Božje –

– koje Bog unaprijed obećavaše po svojim prorocima u Pismima svetim

o Sinu svome, potomku Davidovu po tijelu, postavljenu Sinom Božjim, u snazi,

po Duhu posvetitelju uskrsnućem od mrtvih, o Isusu Kristu, Gospodinu našem,

po komu primismo milost i apostolstvo da na slavu imena njegova k poslušnosti

vjere privodimo sve pogane, među kojima ste i vi pozvanici Isusa Krista:

svima u Rimu, miljenicima Božjim, pozvanicima, svetima.

Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista.

Riječ Gospodnja.


Jesmo li mi – Krist?

Uz 2. čitanje: Ovo je svečan uvod u Poslanicu Rimljanima. Pavao u svojim proslovima razvija temeljne točke svojega propovijedanja i kršćanskoga vjerovanja. Temeljna riječ je Evanđelje-Blagovijest. A srce Blagovijesti jest: Isus Krist, Sin Božji odvijeka, a u vremenu potomak Davidov. Taj Krist Utjelovljeni sada živi kao Krist Uskrsli i Proslavljeni. On je snagom Duha djelatan u svojoj Crkvi, u nama. U njemu je Bog zahvatio najodlučnijim, spasiteljskim zahvatom u ljudsku povijest. U povijest svakoga čovjeka pojedinca i svake ljudske zajednice. „Ništa za svijet nije kobnije, nego ne prihvatiti Krista“, rekao je u IV. stoljeću sv. Hilarije. Prihvat Krista Pavao zove posluh vjere. To pretpostavlja marljiv osluh svake njegove riječi. Još više! Taj osluh-posluh vjere znači biti na istomu valu ne samo s njegovom naukom nego – s Njim, s njegovom Osobom. Pavao će to na tolikim mjestima sliti u formulu biti u Kristu Isusu. To znači omogućiti Kristu da nas posvema obuzme i od nas načini sebe. Tako njime obogaćeni postajemo njegov dar: i nebeskomu Ocu i svim ljudima s kojima živimo. Uživajmo i u svojim naslovima: mi smo – i treba da budemo – „miljenici Božji“, pozvani na svetost.


Pjesma prije evanđelja

Evo, Djevica će začeti i roditi Sina

i nadjenut će mu ime Emanuel! – S nama Bog!

Evanđelje   Mt 1, 18-24

Isus će se roditi od Marije, zaručene za Josipa, sina Davidova.

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

Rođenje Isusa Krista zbilo se ovako.

Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše,

nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan,

ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti.

Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče:

„Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju.

Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina,

a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.“

Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku:

„Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel –

– što znači: S nama Bog!“

Kad se Josip probudi oda sna,

učini kako mu naredi anđeo Gospodnji:

uze k sebi svoju ženu.

Riječ Gospodnja.


I po nama se događa Advent

Uz evanđelje: Ovo se evanđelje nadovezuje na rodoslovlje Isusovo. Isus se ugrađuje u ljudsku povijest. Dvije su osobe „most“ po kojemu božansko provaljuje u ljudsko, nebesko u zemaljsko. Te dvije osobe jesu Josip i Marija. Dok Luka ističe Marijin udio u otajstvu spasenja, Matej svraća pažnju na Jo­sipa. Oboje su poučeni od Boga o svom udjelu, o svojim odgovornostima. To ni najmanje ne dokida njihova svetoga veza, njihovih zaruka i svete ženidbe. Naprotiv, uspostavlja između tih dvaju bića nove odnose poštivanja, ljubavi, predanja i suradnje. U središtu i Matejeva i Lukina navještanja jest On, Isus, taj jedinstveni dar Boga, Oca svemu čovječanstvu po Mariji i Josipu. Njegovo je utjelovljenje djelo Duha Sveto­ga, kako ispovijedamo u Vjerovanju: „Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa. I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice i postao čovjekom.“ Staroslavenski tu stavlja riječ: „Vačloveči se – Učovječi se! Sin Božji postade čovjekom da bismo svi mi postali više ljudi, da bismo se i kao pojedinci i kao udružena bića što više očovječili. Još više! On se učovječio da bismo mi postali pobožanstvenjeni ili, kako vole reći Istočni kršćani, oboženi. U tom se sastoji spasenje. Spasenje je očovječenje i pobožanstvenjenje svakoga čovjeka, s razmjerima svega čovječanstva. No iako Josip i Marija ostaju dvoje sasvim osobito povlaštenih, Bog hoće da svaki od nas – osobito svaki Kristov vjernik – u tom očovječenju i pobožanstvenjenju dadne svoj doprinos. Stoga nas ovo evanđelje zove da zaigramo u vječnom Božjem Adventu-Došašću. Ono se još nije do kraja dogodilo. Još se uvijek događa jer povijest spasenja još uvijek traje. Do drugoga Kristova dolaska. On hoće da u svakomu od nas bude Emanuel, to jest Sa-nama-Bog. I da po nama bude – Bogočovjek za druge. AMEN!

Iz knjige: „Sijač je Sin čovječji“, Bonaventura Duda