USTAJ, POSPANČE! NEKA TE RASVIJETLI KRIST!

Krist Prosvjetlitelj – sveobuhvatna je tema ove nedjelje. On je Svjetlost od Svjetlosti kako ispovijedamo u Vjerovanju, on „prosvjetljuje svakoga čovjeka koji dolazi na ovaj svijet“ (Iv 1,9). Krst se u starini nazivao i prosvjetljenje, a krštenici – prosvjetljenici. Sva tri današnja čitanja slijevaju se u jednu poruku: što se to u krstu dogodilo s nama i što to – ako živimo „kao krštene duše“ – treba da se trajno događa i u nama i po nama. Svjetlost je pratemeljni religiozni simbol. Ona je prvo stvorenje Božje: „I reče Bog: Neka bude svjetlost“ (Post 1, 3). Ona označuje Božji svijet, a tama protubožji. Sukob između svjetla i tame opečaćuje Ivanovo evanđelje: „I svjetlo u tami svjetli, i tama ga ne obuze“, piše već u proslovu (Iv 1,5). Krist u razgovoru s Nikodemom označuje svu sudbinu svijeta suodnosom prema njemu koji jest svjetlost (Iv 3, 19-21). Pavao pak zacrtava pravu dramu u 2 Kor 3, 18-4, 6. Stavimo se u situaciju njegove optike. Pođimo od propovjed­nika koji je okrenut slušateljstvu. Bog, Otac, vama odostraga, „prebiva u nedostupnu svjetlu“ (1 Tim 6,16). Vi ga ne vidite. No pred vama je Krist, Svjetlost od Svjetlosti. Na njemu se odrazuje tko je Otac, a svjetlost s Kristova lica odražava se na licu vašem. „Ja sam svjetlost svijeta“ (Iv 8, 12). No njemu odostraga stoje, recimo, nevjernici. Oni ne vide ni lice Isusovo ni lice Očevo. Istom po odrazu Isusa, Svjetlosti na našem licu nevjernici – po nama – mogu prepoznati Isusa i njegova Oca: „Tako neka svijetli svjetlost vaša …“ (Mt 5, 16). Kolika je naša odgovornost za svijet! Da se ne bi dogodilo da mi ljudima „lice Božje više zakrivamo nego otkrivamo“ (GS 19 u završnici).


4. korizmena nedjelja (A)

Prvo čitanje   1Sam 16, 1b.6-7.10-13a
David pomazan za kralja nad Izraelom.

Čitanje Prve knjige o Samuelu

U one dane: Reče Gospodin Samuelu: „Napuni uljem svoj rog i pođi na put! Ja te šaljem Betlehemcu Jišaju jer sam između njegovih sinova izabrao sebi kralja.“

Kad su došli i kad je Samuel vidio Eliaba, ­reče u sebi: „Jamačno, evo pred Gospodinom ­stoji njegov pomazanik!“ Ali Gospodin ­reče Samuelu: „Ne gledaj na njegovu vanjštinu ni na njegov visoki stas jer sam ga odbacio. Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u ­srcu.“

Tako Jišaj dovede sedam svojih sinova pred Samuela, ali Samuel reče Jišaju: „Gospodin nije izabrao nijednoga od ovih.“ Potom zapita Jišaja: „Jesu li to svi tvoji sinovi?“ A on odgovori: „Ostao je još najmlađi, on je na paši, za stadom.“ Tada Samuel reče Jišaju: „Pošalji po njega jer nećemo sjedati za stol dok on ne dođe.“ Jišaj posla po njega: bijaše on rumen, lijepih očiju i krasna stasa. I Gospodin reče Samuelu: „Ustani, pomaži ga: taj je!“ Samuel uze rog s uljem i pomaza ga usred njegove braće; i duh Gospodnji obuze Davida od onoga dana. Riječ Gospodnja.


Izabranici Božji

Uz 1. čitanje: Tekst je vrlo jasan. Dadnimo se odmah na njegovu aktualizaciju. Očitajmo u Davidu svoj kršćanski poziv. Božji poziv je uvijek – Božji odabir. A Bog ima drugačija mjerila i drugačiji poglede. „Moje misli nisu vaše misli“ (Iz 55, 8; usp. 1 Kor 1,25sl). Stari Jišaj izredao je pred prorokom sedam sinova. Davida, pastirčeta, nije se ni sjetio. A upravo je njega Bog izabrao. Biti kršćanin – to je Božja milost, Božji odabir, Božji dar. Pavao često vjernicima to posvješćuje nazi­vajući ih izabranicima Božjim. Da li sebe tako, po Božju, vrednujemo? I svakoga svojega brata i sestru u Kristu? No Božji poziv je odgovornost i za druge, kao i u Davida. Da bismo mogli ispuniti obveze svojega izabranja i mi smo poma­zani uljem u znak darovanoga Duha koji je naša svjetlost i naša snaga. Nakon krštenja krštenikovo se tjeme maže uz riječi: „Pomazujem te uljem spasenja da postaneš i ostaneš živi ud Krista svećenika, kralja i proroka.“


Otpjevni psalam   Ps 23, 1- 6
Pripjev: Gospodin je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam.

Gospodin je pastir moj:
ni u čem ja ne oskudijevam;
na poljanama zelenim
on mi daje odmora.
Na vrutke me tihane vodi
i krijepi dušu moju.

Stazama pravim on me upravlja
radi imena svojega.
Pa da mi je i dolinom smrti proći,
zla se ne bojim jer si ti sa mnom.
Tvoj štap i palica tvoja
utjeha su meni.

Trpezu preda mnom prostireš
na oči dušmanima mojim.
Uljem mi glavu mažeš,
čaša se moja prelijeva.

Dobrota i milost pratiti će mene
sve dane života moga.
U Gospodnjem ću domu prebivati
kroz dane mnoge.


Pjesma sreće

Uz psalam: To je, rekosmo već, jedan od najčešćih litur­gijskih psalama. U uskrsnoj su ga noći pjevali novokrštenici kao izraz svoje sreće. Pun je religiozne, kršćanske simbolike. Kad znamo s koliko je Isus ljepote u priči o Dobru pastiru ocrtao suodnos svoj sa svojim ovcama, i mi pjevamo psalam kao pjesmu svoje sreće.

Tihi izvori označuju konačnu sreću blaženika u Bogu.

Zelene poljane znak su obilne paše Božje riječi koja nas pothranjuje.

Štap i palica znak su brižljive paske Isusove da nas zaštiti od vukova.

Trpeza označuje stol presvete euharistije.

Ulje, već smo rekli, označuje dar Duha Svetoga.

Sve se slike pretvaraju u stvarnost: „Dobrota i milost“ Božja.


Drugo čitanje    Ef 5, 8-14
Ustani od mrtvih i zasvijetlit će ti Krist

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Efežanima

Braćo: Nekoć bijaste tama, a sada ste svjetlost u Gospodinu: kao djeca svjetlosti hodite – plod je svjetlosti svaka dobrota, pravednost i istina – i odlučite se za ono što je milo Go­spodinu. A nemajte udjela u jalovim djelima tame, nego ih dapače raskrinkavajte, jer što potajno čine, sramota je i govoriti. A sve što se raskrinka, pod svjetlošću postaje sjajno; što je pak sjajno, svjetlost je. Zato veli: „Probudi se, ti što spavaš, ustani od mrtvih i zasvijetlit će ti Krist.“ Riječ Gospodnja.


Život na uskrsni način

Uz 2. čitanje: To je odlomak Pavlove pobudnice Efežanima. U svojim poslanicama Pavao najprije izlaže neke temeljne teme kršćanskoga vjerovanja, da iz toga izvede zaključke za angažirani kršćanski život. Potku takva razmišljanja uvijek sačinjava: Krist – kršćanin – svijet. U ovom odlomku bibličari otkrivaju prisjećaje na krsnu katehezu Pracrkve. Temeljni je ugođaj suprotnosti svjetla i tame. Već same te riječi podsjećaju na prvo stvaranje iskazuju da je krštenje novo stvaranje. Stoga svaki krštenik, kršćanin treba da živi kao novi, Božji stvor, kao sudionik i graditelj novoga Božjega svijeta. No za to su potrebni trajni odabiri i uvijek novi angažmani. I oni su označeni u suprotnostima: nekoć-sada, tama-svjetlost, jalovost-plodnost, potajno-javno, spavati-probuditi se. U obredu krsta uvijek su bila prisutna odricanja i opredjeljenja. Katekumen je okrenut prema Zapadu izricao svoj odlučni: „Odričem se!“ a prema Istoku svoj: „Vjerujem.“ Istok označuje Onoga kojega Zaharija naziva „Istok – Mlado sunce s visine“. Posljed­nji redak je valjda ostatak jedne od najstarijih krsnih pjesama. A može se razumjeti i uskrsno. Krist prosvjetitelj ujedno je i uskrisitelj. No kršćanin zna da ne smije čekati istom dan uskrsnuća: sada već treba da živi na uskrsni način, kako će istaknuti poslanica uskrsne noći (Kol 3, 1-4).


Pjesma prije evanđelja   Iv 8, 12b

Ja sam svjetlost svijeta, govori Gospodin;

Tko ide za mnom, imat će svjetlost života.

Evanđelje   Iv 9, 1-41
Ode, umije se pa se vrati gledajući.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Isus prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja. Zapitaše ga njegovi učenici: „Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?“ Odgovori Isus: „Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja. Dok je dan, treba da radimo djela onoga koji me posla. Dolazi noć, kad nitko ne može raditi. Dok sam na svijetu, svjetlost sam svijeta.“ To rekavši, pljune na zemlju i od pljuvačke načini kal pa mu kalom premaza oči. I reče mu: „Idi, operi se u kupalištu Siloamu!“ – što znači „Poslanik.“ Onaj ode, umije se pa se vrati gledajući. Susjedi i oni koji su ga prije viđali kao prosjaka govorili su: „Nije li to onaj koji je sjedio i prosio?“ Jedni su govorili: „On je.“ Drugi opet: „Nije, nego mu je sličan.“ On je sam tvrdio: „Da, ja sam!“ Nato ga upitaše: „Kako su ti se otvorile oči?“ On odgovori: „Čovjek koji se zove Isus načini kal, premaza mi oči i reče mi: ‘Idi u Siloam i operi se.’ Odoh dakle, oprah se i progledah.“ Rekoše mu: „Gdje je on?“ Odgovori: „Ne znam.“ Tada odvedoše toga bivšeg slijepca farizejima. A toga dana kad Isus načini kal i otvori njegove oči, bijaše subota. Farizeji ga počeše iznova ispitivati kako je progledao. On im reče: „Stavio mi kal na oči i ja se oprah – i evo vidim.“ Nato neki između farizeja rekoše: „Nije taj čovjek od Boga: ne pazi na subotu.“ Drugi su pak govorili: „A kako bi jedan grešnik mogao činiti takva znamenja?“ I nastade među njima podvojenost. Zatim ponovno upitaju slijepca: „A što ti kažeš o njemu? Otvorio ti je oči!“ On odgovori: „Prorok je!“ Židovi ipak ne vjerovahu da on bijaše slijep i da je progledao dok ne dozvaše roditelje toga koji je progledao i upitaše ih: „Je li ovo vaš sin za kojega tvrdite da se slijep rodio? Kako sada vidi?“ Njegovi roditelji odvrate: „Znamo da je ovo naš sin i da se slijep rodio. A kako sada vidi, to mi ne znamo; i tko mu je otvorio oči, ne znamo. Njega pitajte! Punoljetan je: neka sam o sebi govori!“ Rekoše tako njegovi roditelji jer su se bojali Židova. Židovi se doista već bijahu dogovorili da se iz sinagoge ima izopćiti svaki koji njega prizna Kristom. Zbog toga rekoše njegovi roditelji: „Punoljetan je, njega pitajte!“ Pozvaše stoga po drugi put čovjeka koji bijaše slijep i rekoše mu: „Podaj slavu Bogu! Mi znamo da je taj čovjek grešnik!“ Nato im on odgovori: „Je li grešnik, ja ne znam. Jedno znam: slijep sam bio, a sada vidim.“ Rekoše mu opet: „Što ti učini? Kako ti otvori oči?“ Odgovori im: „Već vam rekoh i ne poslušaste me. Što opet hoćete čuti? Da ne kanite i vi postati njegovim učenicima?“ Nato ga oni izgrdiše i rekoše: „Ti si njegov učenik, a mi smo učenici Mojsijevi. Mi znamo da je Mojsiju govorio Bog, a za ovoga ne znamo ni odakle je.“ Odgovori im čovjek: „Pa to i jest čudnovato da vi ne znate odakle je, a meni je otvorio oči. Znamo da Bog grešnike ne uslišava; nego je li tko bogobojazan i vrši li njegovu volju, toga uslišava. Odvijeka se nije čulo da bi tko otvorio oči slijepcu od rođenja. Kad ovaj ne bi bio od Boga, ne bi mogao činiti ništa“. Odgovore mu: „Sav si se u grijesima rodio, i ti nas da učiš?“ i izbaciše ga. Dočuo Isus da su onoga izbacili pa ga nađe i reče mu: „Ti vjeruješ u Sina Čovječjega?“ On odgovori: „A tko je taj, Gospodine, da vjerujem u njega?“ Reče mu Isus: „Vidio si ga! To je onaj koji govori s tobom!“ A on reče: „Vjerujem, Gospodine!“ I baci se ničice preda nj. Tada Isus reče: „Radi suda dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!“ Čuli to neki od farizeja koji su bili s njime pa ga upitaju: „Zar smo i mi slijepi?“ Isus im odgovori: „Da ste slijepi, ne biste imali grijeha. No vi govorite: ‘Vidimo’ pa grijeh vaš ostaje.“ Riječ Gospodnja.


Vjerovati i klanjati se

Uz evanđelje: Uživajmo u samom tkanju-tekstu epizode. Ivan doista umije pisati. S koliko dramatike, i to u stalnom usponu, do krajnjih zapleta. U središtu nije slijepac, nego – Krist. Sve više i više prosjajuje njegova osoba i otkriva se tko je on. Na jednoj strani slijepac koji sve više otkriva i – slijepci, farizeji koji su sve tvrđi, u se zatvoreni i začahureni. Očito je da nas Ivan putem vjere slijepca želi sve više i više dovesti do njegove ispovijesti. Slijepac sve bolje vidi – vjeruje. Krist je za njega: čovjek Isus – prorok – od Boga – Sin čovječji –Gospodin, Kyrios. Ivan opisuje i drugu stranu medalje. Krist je izazov, ne može se proći kraj njega bez opredjeljenja. Dva su stava moguća: otpor i predanje. Upozoravamo na značajnu knjigu naše hrvatske teološke literature Vjera i nevjera koju je napisao biskup Mijo Škvorc. No ta dva svijeta još nisu okončana. Svatko je još na ispitu. Slijepčev „Vjerujem“ pre­tvara se u njegov „Klanjam se!“ Vjera je u srži trajan čin klanjanja i poklanjanja Isusu. Divna je dvoznačnost hrvatskoga glagola poklanjati se. Stavimo naglasak na smisao: Uvjeti trajno poklonjen, to jest darovan Kristu. I radi Krista ljudima. Tako se tema svjetlosti pretvara u temu dobrote i ljubavi. Spajaju se u jedno: bogoljublje – kristoljublje – bratoljublje – čovjeko­ljublje. Na to nas upućuje sv. Ambrozije: „Čuo si, brate, evanđeosko čitanje… Gospodin je u prolazu vidio slijepca od rođenja. Ako ga Gospodin nije mimoišao, ni mi ne smijemo mimoići …“

Ne zaboravimo ni temu o bolesti kao kazni Božjoj. Sv. Kamilo Lelis zvao je bolest „Božjim milosrđem“. Svaka je nevolja prilika da se iskažemo u dobroti i da se proslavi Bog.

No vratimo se opet i drugoj strani medalje. Ivan ocrtava od početka svog Evanđelja sukob svjetla i tame. Kraj ozdravljenika ocrtava i otpornike svjetlu. Oni najprije osporavaju čudo, pa vjerodostojnost svjedočanstva, a onda opovrgavaju dostojanstvo Ozdravitelja, itd. Negdje u psalmu, iz Vulgate, stoji: „I slagala je zloća samoj sebi!“

Pustimo njih! Kršćanin, iako je po krstu prosvjetljenik, u načelu otvoren Bogu i Božjoj istini, treba da stalno bdije da se ne bi zatvorio Božjem svjetlu. I nakon krsta treba da napredujemo te riječ Božja bude stalno u životu, u radu i trpljenju, u svemu „nozi mojoj svjetiljka“ (Ps 119). Pavao shvaća vjeru kao trajnu kritičku, istraživalačku i raspoznajnu moć koja raskrinkava prividnosti te svakoj stvari i zbilji otkriva njezinu pravu vrijednost, odnosno nevrijednost.

U tom Kristovu svjetlu i Crkva treba da se uvijek iznova – a u korizmi posebno – pita, čini li ono što je Bogu milo, tj. da li je zajednica svjetla u kojoj i kroz koju se ljudima otvaraju oči da priznaju Isusa Spasiteljem i vide trajno djelo­vanje Božje u svijetu. AMEN!

Iz knjige: „Sijač je Sin čovječji“, Bonaventura Duda