UMIJEMO LI PREPOZNATI GOSPODINA?

Svaka je nedjelja, već smo rekli, mali uskrs. Rusi nedjelju zovu vaskrsenije. I u nazivima ima teologije. Odakle sam naziv nedjelja? Najstariji kršćanski izvori nedjelju zovu „dan Go­spodnji“, to jest dan posvećen Gospodinu Isusu (usp. Otk 1, 9). S tim se danom povezalo odustajanje od redovitih težačkih i trgovačkih poslova, pa je to bio ujedno i praznik. U roman­skim je jezicima prevladao drugi član naziva: dan Gospodnji dies Dominica, pa stoga u talijanskom domenica, u francuskom dimanche. U nas je pak taj dan prozvan, rekli bismo, po društvenom učinku, kao praznik, to jest neradni dan pa – nedjelja. Kajkavski i čakavski „ne delam = ne radim“, ne težačim. Dotle da se i ime Dominik prevodi sa Nedjeljko. No taj „nerad“ očito ima za cilj veću zaposlenost Gospodinom, Bogom i Božjim zbiljama. U to dakako spada i intenzivniji karitas, dobrotvornostisvsko drugo njegovanje dubljih, srdačnijih međuljudskih odnosa, kao što su: intenzivnije obiteljsko drugovanje, uzajamni posjeti, posjeti u bolnice, vojarne, za­tvore itd. Srce svakoga dana Gospodnjega, nedjelje ostaje bratski sastanak cijele kršćanske zajednice s Gospodinom, na­pose u euharistiji. Tu se na poseban način ostvaruje susret sviju s Gospodinom, Uskrslim (usp. Mt 18, 20 i 28, 20).


3. vazmena nedjelja (A)

Prvo čitanje   Dj 2, 14.22-33
Bijaše nemoguće da grozota smrti njime ovlada.

Čitanje Djela apostolskih
Na dan Pedesetnice ustade Petar zajedno s jedanaestoricom, podiže glas i prozbori: „Židovi i svi što boravite u Jeruzalemu, ovo znajte i riječi mi poslušajte: Isusa Nazarećanina, čovjeka kojega Bog pred vama potvrdi silnim djelima, čudesima

i znamenjima koja, kao što znate, po njemu učini među vama – njega, predana po odlučenu naumu i promislu Božjem, po rukama bezakonika razapeste i pogubiste. Ali Bog ga uskrisi oslobodivši ga grozote smrti jer ne bijaše moguće da ona njime ovlada. David doista za nj kaže: ’Gospodin mi je svagda pred očima jer mi je zdesna da ne posrnem. Stog mi se raduje srce i kliče jezik, pa i tijelo mi spokojno počiva. Jer mi nećeš ostaviti dušu u podzemlju ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda. Pokazat ćeš mi stazu života, ispuniti me radošću lica svoga.’ Braćo, dopustite da vam otvoreno kažem: praotac je David umro, pokopan je i eno mu među nama groba sve do današnjeg dana. Ali kako je bio prorok i znao da mu se zakletvom zakle Bog plod utrobe njegove posaditi na prijestolje njegovo, unaprijed je vidio i navijestio uskrsnuće Kristovo: Nije ostavljen u podzemlju niti mu tijelo truleži ugleda. Toga Isusa uskrisi Bog! Svi smo mi tomu svjedoci. Desnicom dakle Božjom uzvišen, primio je od Oca obećanje, Duha Svetoga, i izlio ga kako i sami gledate i slušate.“
Riječ Gospodnja.


Doživljaj Očeve ljubavi

Uz 1. čitanje: Ovo je izvadak iz svečane Petrove besjede na prve Duhove (Dj 2, 14-36). U cijeloj besjedi, napose u ovom odlomku Petar naglašava da iza Isusa iz Nazareta stoji Bog, Otac. On ga je potvrdio kao svojega Poslanika i Sina „silnim djelima, čudesima i znamenjima“. Vršak svih potvrda upravo su Uskrs i Duhovi. „Bog ga uskrisi!“ Kao Sin Božji Isus je mogao ustati iz groba svojom moći. Ima tekstova Sv. pisma koji i to govore. No ovaj izričaj: „Bog ga uskrisi!“ Isusov uskrs pripisuje Ocu. Bog, Otac uskrsom je zahvatio u povijest Isusa da ga potvrdi i ovjerovi kao Gospodina (usp. 2, 36). Tako je Uskrs za Isusa bio nov, snažan doživljj – doživljen i u ljudskoj naravi – da ga Otac ljubi. I evo, Petar u Isusova usta stavlja Davidov psalam. Iz njegova se presret­noga Srca izvija ova uskrsna pjesma zahvalnici Ocu. Pjeva je za se i – kao naša Glava – za nas, za svoj i naš uskrs.


Otpjevni psalam   Ps 16, 1-2a.5.7-11
Pripjev: Pokaži mi, Gospodine, stazu života!

Čuvaj me, Bože, jer se tebi utječem.
Gospodinu rekoh: „Ti si moj gospodar.“
Gospodin mi je baština i čaša:
ti u ruci držiš moju sudbinu.

Blagoslivljam Gospodina koji me svjetuje
te me i noću srce opominje.
Gospodin mi je svagda pred očima
jer mi je zdesna da ne posrnem.

Stog mi se raduje srce i kliče duša,
pa i tijelo mi spokojno počiva.
Jer mi nećeš ostavit dušu u podzemlju
ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda.


Zajedničari s Kristom

Uz psalam: U psaltiru psalam, izvorno, izražava zahvalnost ugrožena pobožnika Jahvi za izbavljenje. Petar psalam primje­ćuje na Isusa, a današnja ga liturgija stavlja nama u usta. Pripjev izražava najveću našu molitvenu želju: da nam se cijeli ovozemni život odvija kao „staza života“, kao put u sretnu vječnost. Tebi zdesna, uza te – u tebi, Gospodine! Ako s Kristom „pijemo iz iste čaše“ koju mu je namijenio Otac, kao zajedničari njegova križa, smrti i muke, bit ćemo također zajedničari njegova uskrsnuća: usp. Mt 20, 22 = Mk 10, 38 = Iv 18, 11 = 1 Kor 10, 16.


Drugo čitanje    1Pt 1, 17-21
Otkupljeni ste dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca bez mane.

Čitanje Prve poslanice svetoga Petra apostola
Ljubljeni: Ako Ocem nazivate njega koji nepristrano svakoga po djelu sudi, vrijeme svoga proputovanja proživite u bogobojaznosti. Ta znate da od svog ispraznog načina života, što vam ga oci namriješe, niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane. On bijaše doduše predviđen prije postanka svijeta, ali se očitova na kraju vremenâ radi vas koji po njemu vjerujete u Boga koji ga uskrisi od mrtvih te mu dade slavu da vjera vaša i nada bude u Bogu.
Riječ Gospodnja.


Skupo plaćeni

Uz 2. čitanje: Reći ćemo najprije, kao usput: u Godini A Petar je glasnogovornik i tumač Kristova Uskrsa, i u 1. i u 2. čitanju. Luka mu u Djelima, od samog početka pouskrsnog kršćanstva pridjeljuje prvu ulogu. I danas Pe­tar još uvijek govori, kao osobit predgovornik svega katoličkog svijeta u svom nasljedniku rimskom biskupu kojega mi katolici nazivamo Sveti otac papa. U svoje su vrijeme oci Kalcedonskog koncila, god. 451, poslušali poruku pape Leona Velikoga riječima: Petrus per Leonem locutus est – Petar je progovorio po Leonu!“ Zapazimo silno nagla­šenu teocentričnost ove Petrove poslanice. Bog, Otac, stoji na početku i svršetku sve povijesti spasenja, i svijeta i pojedinca. No također i kristocentričnost: Krist stoji iz­među Boga, Oca i ljudi. On nam je dao milost da Boga zovemo Ocem (usp. Rim 8,15), da postanemo njegovi sinovi i kćeri (usp. Iv 1,12), da se tako i zovemo i to da budemo (1 Iv 3,1).

No nije dosta zvati se! Bog je i Sudac. Kršćanstvo je odgovornost, stoga treba da to i budemo pa da se prema Bogu odnosimo kao sinovi i kćeri, a jedni prema drugima kao braća. Petar ističe i drugi razlog ozbiljnosti kršćan­skoga imena: Krist nas je skupo platio, svojom dragocje­nom krvlju. „Nisam te od šale ljubio“ rekao je jednom Raspeti sv. Anđeli iz Foligna. Novi zavjet često ističe krv Isusovu kao cijenu našega spasenja (usp. Rječnik biblijske teologije, str. 468). Poslanica Hebrejima odatle izvodi vrlo ozbiljan naputak: „Još se niste do krvi oduprli grijehu“ (12,4).


Pjesma prije evanđelja   usp. Lk 24, 32
Gospodine Isuse, otkrij nam Pisma;
ražari nam srce dok nam govoriš!

Evanđelje   Lk 24,13-35
Prepoznaše ga u lomljenju kruha.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki
Onog istog dana – prvog u tjednu – dvojica Isusovih učenika putovala su u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima. On ih upita: „Što to putem pretresate među sobom?“ Oni se snuždeni zaustave te mu jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: „Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?“ A on će: „Što to?“ Odgovore mu: „Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok – silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga g­lavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo. A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu, ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da su im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe.“ A on će im: „O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?“ Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu. Uto se približe selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: „Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!“ I uniđe da ostane s njima. Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju. Tada rekoše jedan drugome: „Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?“ U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše: „Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!“ Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha.

Riječ Gospodnja.


Isusova krušna gesta

Uz evanđelje: Liturgija se u uskrsno vrijeme vrlo rado navraća na Isusovo ukazanje učenicima na putu u Emaus Mi smo Isusovi učenici na putu, mi smo „Ecclesia peregrinans – Crkva u hodu“ ovom zemljom prema vječnoj domo­vini. I nama se Isus očituje – i danas – po Svetom pismu i Euharistiji. Veliki petak prouzročio je u onoj dvojici duboku krizu vjere i nade: „A mi smo se nadali!“ I nade su propale. Kao dezerteri napuštaju zajednicu, vraćaju se u svoje selo. Na putu im se pridružuje neznani Isus. Oni ga napustiše, ali ne on njih. Tumači im Pisma. Poslije će ustanoviti kako ih je hvatao za srce. No još ga ne prepo­znaju. Prepoznat će ga u „lomljenju kruha“. Tako se u prvoj Crkvi nazivala euharistija (usp. Dj 2,42.46; 20,7 i 27,35). U uspomeni učenika ostala je nezaboravna ta Isu­sova gesta. Samo je on s takvom pažnjom s takvom ljubavlju i pobožnošću postupao s kruhom. I inače, evanđelja rado spominju tu Isusovu krušnu gestu: euharistesas pišu grčki – zahvalio bi Ocu za dar kruha, a potom ga dijelio učenicima. Jesti od istog kruha, piti iz iste čaše s Isusom bijaše znak osobita zajedništva s njime i među sobom. Tako nam ovo uskrsno evanđelje naviješta „dva stola“ svake nedjeljne mise: stol Božje riječi stol Božjega kruha (DV 21). Bez poniranja u Sveto pismo ne možemo upo­znati Krista. Poznata je Jeronimova riječ: „Ignorantia Scripturarum – ignorantia Christi“, tko ne pozna Pisma ne pozna Krista! No to nije dosta. Istom po najintimnijem druženju s njim po pričesti postaju nam jasna i sama Pisma. Istom po pričesti dakle, rekao bi Ćiril Jeruzalemski u krsnim katehezama, postajemo „sysomoi kai synhaimoi“, zajedničari tijela i krvi Kristove.


Euharistija, poslanje, ljubav

Zamijetimo i treći vid ovog evanđelja: euharistija se pretvara u misiju. Učenici trče k svojima da im navijeste Krista Uskrsloga. Euharistija se i prozvala misom, na kršćanskom Zapadu. Stari: „Ite, missa est“ zapravo je značio: “Pođite u sav svijet!“ (usp. Mt 128,28-20). Pretvo­rimo euharistiju u misiju. Neka svi osjete da smo danas bili na misi. Svi – i naši ukućani i sustanari i sugrađani. A onda, otkrijmo i „treću dimenziju“ i euharistije i misije, a to je – karitas, dobrotvornost. Istom kad su ugostili Neznanca otkrili su Krista Isusa. Tako se ovo evanđelje približava Matejevu koje utemeljuje – civilizaciju ljubavi: „Što god ste učinili … meni ste učinili“ (Mt 25,40.45). U dobrotvornosti se mi drugima iskazujemo kao Isus i u drugima poslužujemo Krista. Koliko li će iznenađenja biti „u onaj dan“! On neće prepoznati „kršćane“ koji ga nisu umjeli prepoznati u drugima, potrebnima, a prepoznat će ga oni koji ga Neznana poslužiše. U ovoj noći svijeta naučimo se ovoj divnoj molitvi: „Ostani s nama, Gospodine, skoro će pasti noć!“ Molimo svake večeri za onu posljednju noć. Molimo u svakoj noći. I kao Isus, umijmo biti jedni uz druge, jedni s drugima, jedni za druge. AMEN!

Iz knjige: „Sijač je Sin čovječji“, Bonaventura Duda