BAVITI SE BOŽJIM POSLOM

Advent se najkraće izražava molitvom Očenaša: „Dođi kraljevstvo tvoje!“ To zapravo znači: „Pomozi mi, dragi Bože, da se bavim tvojim poslom.“ Možda vas iznenađuje takav prijevod. Izaija prorokuje budućega Mesiju-Osloboditelja kao Božjega Poslanika koji se bavi malim ljudima, prikra­ćenima, potlačenima, sirotama. I kad ga svečano Krstitelj evo poslanstvo pita: „Jesi li ti onaj pravi?“ On im navodi proroka Izaiju, baš u tom proroštvu: „Slijepi gledaju, hromi hodaju …“ (Iz 35, 5-6 = Mt 11, 5). Doista, kršćanin zna da je Isus, uzlazeći na nebo, svijet ostavio ljubavi, brizi i domišljatosti svojih učenika. Rekao im je na Maslinskoj gori: „Idite u sav svijet!“ (Mt 28,18-20). Možda poruku ove nedjelje, i pomalo cijelog Adventa, najbolje izražava današnji psalam. Kao da se Bog ničim drugim ne bavi nego problemima malih ljudi. Možda nam svijet ne izgleda tako. Ili čak, možda mislimo da ih Bog zaboravlja. No po Pismu, „Božja sirotinja“ predmet je Božje ljubavi i brige. Ne optužujmo Boga! Bavimo se sami tim Božjim poslom. Umjesto da u mnogim prilikama i nepri­likama pitamo: „Gdje je Bog?“ upitajmo se: „Gdje li smo mi?“ Svakomu koji nas treba sam Bog želi pritrčati po nama. Tako Bog dolazi. Tako nastaje novi, Božji svijet. Tako se događa advent.


3-nedjelja-dosasca-a

Prvo čitanje   Iz 35, 1-6a.10
Bog sam hita da nas spasi.

Čitanje Knjige proroka Izaije
Nek se uzraduje pustinja i zemlja sasušena,
neka kliče stepa i kao ljiljan procvjeta!
Nek bujno cvatom cvate, neka od veselja kliče i nek se raduje.
Dana joj je slava Libanona, divota Karmela i Šarona;
oni će vidjeti slavu Gospodnju, divotu Boga našega.
Ukrijepite ruke klonule, učvrstite koljena klecava!
Recite preplašenim srcima: „Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega,
odmazda dolazi, Božja naplata, on sâm hita da vas spasi!“
Sljepačke će oči tad progledati, uši se gluhih otvoriti,
tad će hromi skakati ko jelen, njemákov će jezik klicati,
vraćati se otkupljenici Gospodnji. Doći će u Sion kličuć od radosti,
s veseljem vječnim na čelima; pratit će ih radost i veselje,
pobjeći će bol i jauci.
Riječ Gospodnja.


Tko je nada naroda?

Uz 1. čitanje: Izaija je prorok Božjega adventa. No treba ga umjeti iščitavati iz njegova vremena, iz njegova životnoga, pa i geografskoga okoliša. Istom ga tako možemo pročitati za svoje vrijeme. Takvo je čitanje u najizvrsnijem smislu – liturgijsko. Takvo čitanje zovu aktualizacijom ili podanašnjenjem Sv. pisma. Evo, narod Božji nalazi se u progonstvu, u dalekoj zemlji, u Asiriji, poslije u Babilonu. Prorok Božji podiže mu nadu. Nada mu je Bog Saveznik. Nije moguće da nas zauvijek zaboravi. I evo, prorokuje se veliki povratak u Obećanu zem­lju. Pustinja će procvasti, Palestina će probujati. Povratnici će zadobiti novu snagu. Sva će se zemlja pretvoriti u sveti put. I slijepi i gluhi i hromi i nijemi – svi će moći putovati. Dogodit će se posvemašnji preokret, božanskih razmjera. Ka­da? I mi to stavljamo odveć na kraj vremena, u tzv. Eshatologiju – u tu nepoznatu Božju ondašnjicu. Ne! Eshatologija se već događa gdje god se ljudi pronalaze u Bogu. Često se događa u strpljivosti malih i prikraćenih koji traju i istraju iz dana u dan, kako ćemo začas čuti u poslanici Jakovljevoj.


Otpjevni psalam   Ps 146, 6c-10
Pripjev: Dođi, Gospodine, da nas spasiš!

Gospodin ostaje vjeran dovijeka,
potlačenima vraća pravicu,
a gladnima kruha daje.
Gospodin oslobađa sužnje.

Gospodin slijepcima oči otvara.
Gospodin uspravlja prignute,
Gospodin ljubi pravedne.
Gospodin štiti pridošlice.

Sirote i udovice podupire,
a grešnicima mrsi putove.
Gospodin će kraljevati dovijeka,
tvoj Bog, Sione, od koljena do koljena.


Odah i predah

Uz psalam: Stoga je umjestan pripjevni vapaj: „Dođi, Go­spodine, da nas spasiš!“ Spasenje nije samo onaj konačni odah nego i trenutni predah. Spasenje je često: danas izdržati. Ako u svoj tjeskobi svog vremena prepoznajemo Božju zaokuplje­nost oko nas, tada je Bog ponosan na nas, svoje vjernike. Takve nas odgaja ovaj psalam.


Drugo čitanje   Jak 5, 7-10
Očvrsnite srca jer se Dolazak Gospodnji približio!

Čitanje Poslanice svetoga Jakova apostola
Strpite se, braćo, do dolaska Gospodnjega!
Evo: ratar iščekuje dragocjeni urod zemlje,
strpljiv je s njime dok ne dobije kišu ranu i kasnu.
Strpite se i vi, očvrsnite srca jer se dolazak Gospodnji približio!
Ne tužite se jedni na druge da ne budete osuđeni!
Evo: sudac stoji pred vratima! Za uzor strpljivosti i podnošenja zala
uzmite, braćo, proroke koji su govorili u ime Gospodnje.
Riječ Gospodnja.


Kao noćna straža

Uz 2. čitanje: Temeljna kršćanska krepost, adventska kre­post jest strpljivost. U ovoj poslanici ona se izriče četiri puta. Povezana je s iščekivanjem i podnošenjem. Uzor joj je ratar, zemljoradnik. Kada je bacio sjeme u zemlju, treba vremena dok ono ne nikne, uzraste i rod donese. Ako pravo hoćemo, Jakov ne govori naprosto o strpljivosti. Uobičajena je grčka riječ za strpljivost hupomone, što zapravo znači postojana izdržljivost. A makrotumia o kojoj je ovdje riječ znači baš „strpljivost na duge rate“. Kao što noćne straže iščekuju kadli će zora da dobiju smjenu, tako vjernik iščekuje Gospodinov dolazak (usp. Ps 130). Ne samo onaj konačni, nego – onaj svakidašnji.


Pjesma prije evanđelja   Iz 61,1
Duh Gospodnji na meni je,
blagovjesnikom biti ubogima posla me.

Evanđelje   Mt 11, 2-11

Jesi li ti onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Kad Ivan u tamnici doču za djela Kristova, posla svoje učenike da ga upitaju: „Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?“ Isus im odgovori: „Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli: Slijepi proglédaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje. I blago onom tko se ne sablazni o mene.“ Kad oni odoše, poče Isus govoriti mnoštvu o Ivanu: „Što ste izišli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izišli vidjeti? Čovjeka u mekušasto odjevena? Eno, oni što se mekušasto nose po kraljevskim su dvorima. Ili što ste izišli? Vidjeti proroka? Da, kažem vam, i više nego proroka. On je onaj o kome je pisano: ‘Evo, ja šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da pripravi put pred tobom.’ Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja. A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega!“

Riječ Gospodnja.


Onaj pravi

Uz evanđelje: Židovi su očekivali Mesiju. I to kroz duga stoljeća. Ta se mesijanska nada izvila iz stalno ponavljanih proročkih navještaja. No danas znamo da se to iščekivanje bilo razvilo jednosmjerno i jednostrano. Samo su izabrane duše pogodile pravu Božju misao, Božje obećanje. Većina ljudi Isusova vremena iščekivala je Mesiju kao političkog oslo­boditelja, Mesiju Gromovnika koji će zgromiti svoje i njihove neprijatelje. Isus je imao mnogo muke, i sa svojim učenicima, s njima baš najviše, da ih privije svojoj vlastitoj slici o sebi. I evo, u srcu Matejeva Evanđelja, u najvećem razvoju Isusove mesijanske aktivnosti, sam Ivan šalje svoje učenike da ga pitaju: „Jesi li ti Onaj …“ Rekli bismo „Onaj pravi“. Da li je to Ivan pitao i sam sa svoje strane? Ništa ne priječi da mislimo kako je i on napredovao u razumijevanju Isusova mesijanstva. No svakako je htio da mu učenici iz usta samoga Mesije čuju riječ. Pitanje se nadovezuje na „djela Kristova“. Ona su bila predmet nejasnoće i nesigurnosti. Manje su se očitovala kao „sjekira položena na korijen stablima“, a više su očitovala opraštanje i mir. Krist nije došao „rukom jakom i mišicom ispruženom“, nego kao onaj koji „stijenja što još tinja ne gasi i ne krši trstike polomljene“ (Mt 12, 20 = Iz 42, 3). Nije se uključio u svijet moći i snage, u više slojeve, nego ga zanima mali svijet. I eto, baš taj i takav Krist delegaciji Ivanovoj ne odgovara izravno. Navodi Izaijine riječi upravo iz današnjega čitanja (Iz 35, 5-6 = Mt 11, 5). Isus se legitimira kao Mesija Osloboditelj, Spasitelj, Ozdravitelj, Čovjekoljubac…

Poslanstvo odlazi. Da li su bili zadovoljni s Isusovim odgo­vorom? Očito neki nisu. Ostadoše „ivanovcima“. Više im se sviđao oštri i opori Navjestitelj no blagi i oko malih ljudi zaposleni Navješteni (usp. Iv 1, 8 i Dj 19,3).

Isplati li se?

Isus iskorišćuje prigodu da uzvrati svome Navjestitelju komplimentom. Kako li ga portretira? On je doista prorok. No njegovo mu prorokovanje nije donijelo položaj utjecaj, standard. Skupo ga je stajalo. Ali je ostao neslomljiv i nepo­kolebljiv. Ne osjećamo li da nam Crkva danas nudi ovaj Isusov tekst kako bismo se omjerili tom Kristovom mjerom? Mi bismo tako vruće željeli da nam se „isplati“ što smo Kristovi. Ivanu se to nije isplatilo, on je za to platio. I to je smatrao svojom srećom.

Još nešto! Isus se ne zaustavlja na Ivanu. Želi pokazati „pravu mjeru“ ikvakoga svojega učenika. Biti kršćaninom, zvati se Kristovim imenom prava je veličina, silno dostojanstvo. Dakako, ako se vladamo kao „drugi Krist“. To znači ako se, kao naš Krist, bavimo Božjim poslom na zemlji; ako se – u duhu današnjega psalma – dobrotom, ljubavlju, postojanom brižljivošću ugrađujemo u život drugih ljudi. Kršćanstvo je altruistično. Pogledajmo Klaićev Rječnik stranih riječi: Al­truizam – etički termin koji označuje nesebičnu brigu za bla­gostanje ljudi i spremnost na žrtvovanje svojih interesa za druge.“ AMEN!

Iz knjige: „Sijač je Sin Božji“, Bonaventura Duda