OSJEĆAJ CRKVE – OSJEĆAJ BRATSTVA I SESTRINSTVA

Iz nedjelje u nedjelju, zapravo danomice toliko puta u liturgiji čujemo: „Braćo i sestre!“ Možda smo se tomu već toliko privikli da ni ne svraćamo pažnje. Šteta! Isus je nedvojbeno htio među svojim učenicima uspostaviti sasvim nove, obiteljske odnose. No ne utemeljene „ni na krvi, ni na volji tjelesnoj, ni na volji muževljevoj“ (usp. Iv 1,13). Do te mjere da je onomadne naoko zapostavio i samu svoju majku, kada su mu bili javili: „Eno vani majke tvoje i braće tvoje, traže te“. A on okruži pogledom one koji su sjedili oko njega: „Evo majke moje, evo braće moje“ (Mk 3, 32-35). Štoviše do te mjere da sâm htjede biti „Prvorođeni među mnogom braćom“ (Rim 8,29). Nije li stoga povijesni paradoks da se već u visoko uspostavljenu „kršćanskom društvu“ dogodila god. 1789. Francuska revolucija koja je kao neku veliku novost – nakon 18. stoljeća kršćanstva – izviknula: „Fraternite! Bratstvo!“ Paradoks se i dalje nastavlja, sada i u kršćanstvu i u tom revolucionarnom društvu! Zar nismo još daleko od toga da zavlada pravo bratstvo, jednakost i sloboda? II. vatikanski koncil je tomu posvetio dosta pažnje. Dosta je navesti posljednji stavak koncilskih dokumenata, u neku ruku završnicu Koncila: „Otac (nebeski) hoće da u svima ljudima – dakle, ne samo kršćanima – priznamo brata Krista!“ (GS 93).


23. nedjelja kroz godinu (A) - evanđelje

Prvo čitanje   Ez 33, 7-9

Ako bezbožnika ne opomeneš, krv njegovu tražit ću iz tvoje ruke.

Čitanje Knjige proroka Ezekiela

Ovo govori Gospodin: „Tebe sam, sine čovječji, postavio za stražara domu Izraelovu: kad čuješ riječ iz mojih usta, opomeni ih u moje ime. Reknem li bezbožniku: ’Bezbožniče,umrijet ćeš!’ – a ti ne progovoriš i ne opomeneš bezbožnika da se vrati od svojega zloga puta, bezbožnik će umrijeti zbog svojega grijeha, ali krv njegovu tražit ću iz tvoje ruke. Ali ako bezbožnika opomeneš da se vrati od svojega zloga puta, a on se ne vrati sa svojega puta on će umrijeti zbog svojega grijeha, a ti si spasio život svoj.“

Riječ Gospodnja.


Proročka dužnost

Uz 1. čitanje: Prorok Ezekiel živi u teško doba Božjega naroda, nakon razaranja Jeruzalema god. 587. po Nabukodonozoru. I sam je bio odveden u babilonsko sužanjstvo, živi s deportiranim stanovništvom, živi težak prognanički život. K tome, Bog je na nj navalio teret prorokovanja. I evo, osjeća se pred Bogom odgovornim za svoj narod i za svakoga pojedinca. „Jao meni ako Evanđelja ne propovijedam“, zavapio je jednom sv. Pavao (1 Kor 9,16). Porok zna da ne smije šutjeti kad Bog po njemu prekorava, inače će biti krivac smrti grešnikove. Među duhovnim djelima milosrđa spominje se kao prvo: „Grešnika pokarati.“ Ima momenata kad nam je to teška i izravna dužnost. U tom treba da svaki kršćanin ima jasno informiranu savjest. No, na jedan oblik prijekora svi smo dužni – prijekor dobrim primjerom. Pitao je netko sv. Franju kako da se spasi: prijatelj mu je javni grešnik, a on se ne usuđuje da mu to spočitne. „Živi tako – odgovori svetac – da tvoj život bude živa opomena!“


Otpjevni psalam   Ps 95, 1-2.6-9

Pripjev: O da danas glas Gospodnji poslušate, ne budite srca tvrda!

 

Dođite, kličimo Gospodinu,
uzvikujmo Hridi, Spasitelju svome!
Pred lice mu stupimo s hvalama,
kličimo mu u pjesmama!

Dođite, prignimo koljena i padnimo nice,
poklonimo se Gospodinu koji nas stvori!
Jer on je Bog naš, a mi narod paše njegove,
ovce što on ih čuva.

O da danas glas mu poslušate:
„Ne budite srca tvrda kao u Meribi,
kao u dan Mase u pustinji
gdje me iskušavahu očevi vaši,
iskušavahu me premda vidješe djela moja.“


Tvrdokornost

Uz psalam: Psalam 95 odnosi se na tvrdokornost Božjega naroda i otpornost božjoj riječi na putu kroz pustinju (usp. Heb 2,7 sl). Ovim psalmom Crkva svakoga jutra počinje svoj Časoslov: „Danas ako glas Gospodnji čujete!“ Opasno je oglušiti se Božjim pozivima i prijekorima. No ponajčešće nam on progovara neizravno, po dobrim primjerima, događajima … Imajmo uzdignute antene srca i duše.


Drugo čitanje   Rim 13, 8-10

Ispunjenje Zakona jest ljubav.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima

Braćo: Nikomu ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite. Jer tko drugoga ljubi, ispunio je Zakon. Uistinu: Ne čini preljuba! Ne ubij! Ne ukradi! Ne poželi! I ima li koja druga zapovijed, sažeta je u ovoj riječi: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Ljubav bližnjemu zla ne čini. Punina dakle Zakona jest ljubav.

Riječ Gospodnja.


Zakon i ljubav

Uz 2. čitanje: Svratimo pažnju i nekim stilističkim osobinama. Npr.: „Nikome ništa ne dugujte!“ Kako je odlučna ta riječ Pavlova! Ona izražava smisao kršćanske pravednosti: „Dati svakomu svoje!“ I to u pravi čas, mjerom nabijenom, natresenom (usp. Lk 6,39). No ima duga kojega se nikada ne možemo riješiti, a to je ljubav prema bližnjemu. To ipak nikako ne znači, kako su razumijevali Židovi, samo prema sunarodnjaku ili npr. prema katoliku. Svakom čovjeku i – što danas treba isticati – svakoj grupi ljudi – dugujemo ljubav. Piše Pavao „jedni prema drugima“. Već je Isus Zakon i proroke sveo na jednu, dvokrilnu ljubav: prema Bogu i bližnjemu (usp. Mt 22,40). Pavao sve zapovijedi druge ploče Dekaloga – i koju god drugu – također svodi na ljubav prema bližnjemu. Sve su one oblik ljubavi. No završna rečenica ćeli reći i više: „Punina Zakon jest ljubav“. Zakonu se zadovoljava i s minimumom, i s izvanjskim izvršavanjem. Kršćansko ispunjenje Zakon teži k punini ljubavi. I to se ne odnosi samo na moralne zakone. I društveni zakoni, bar u globalu teže k sređenomu društvu, pa čak i najobičniji prometni propisi. Kršćanin i u njima umije pročitati poziv na ljubav. I nije uvijek riječ o grijehu nego baš – o ljubavi, i to čestoj maloj, maloj ljubavi (ako uopće ljubav može biti mala).


Pjesma prije Evanđelja   2 Kor 5,19
Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio i položio u nas riječ pomirenja.

Evanđelje   Mt 18, 15-20

Ako te posluša, stekao si brata.

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:  „Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik.

Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu. Nadalje, kažem vam, ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago, dat će im Otac moj, koji je na nebesima. Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.“

Riječ Gospodnja.


Čuvar brata svoga

Uz evanđelje: Što se to mene tiče? Ili još češće: Što se to tebe tiče? Svi smo jedni za druge odgovorni pred Bogom. Razumio je dobro što ga Bog pita, razumio je dobro Kajin kad je čuo riječi: „Gdje ti je brat?“ A odgovorio je drsko: „Zar sam ja čuvar brata svoga?“ Da, upravo to, svaki od nas treba da bude čuvar brata svoga. Istina, to ne znači da treba da se jednim drugima stalno postavljamo za tutore. No ima momenata kad smo dužni upozoriti, prigovoriti, ukoriti …

Ovo je odlomak iz tzv. „Isusove besjede o Crkvi“. Uočimo najprije glavni naglasak početnog pitanja: „Pogriješi li brat tvoj …“ Snaga u ovom „brat tvoj“, pa u susljednomu „stekao si brata“. Uvijek može biti prikladno, a nekada nam je i neizbježna dužnost – o tom treba svaki kršćanin biti dobro informiran – da pokaramo grešnika. No kakav god bio grešnik, treba da ga tretiramo najprije kao „brata svojega“. To je silno naglasio Isus u neusporedivoj priči o mlađem bratu (Lk 15,11 sl). Isus nadalje ističe proceduru: nasamo … pred dva svjedoka … pred Crkvom. Procedura je zahtjev ljubavi i pravednosti. Tu nema poprečnih putova. Iz pretjerane želje da se uspostavi red lako se popusti hirovitosti i samovolji. O bratu se radi, brata treba – steći.

Treba istaknuti i ovo: što nedavno predade Isus Petru – vlast vezanja i razrješivanja (pretprošle nedjelje) – to, evo, daje Crkvi (usp. Iv 20,22). Jest, u Crkvi postoji „otpuštenje grijeha“ za život vječni. Crkva ima vlast da i juridički prosuđuje i osuđuje djela i zlodjela svojih članova. No nadasve, kako smo više puta isticali, ona treba da bude prostor oprosnoga milosrđa. AMEN!

Iz knjige: „Sijač je Sin čovječji“, Bonaventura Duda