UNIVERZALNOST CRKVE

Doista, ne bismo to od Isusa očekivali: da bi se tako ponio prema ženi inovjerki. Koliko je do njega, lako ćemo riješiti teološku teškoću koju nam pričinja današnje evan­đelje. Isus poštuje božanski plan spasenja; za svog zemalj­skog života nije imao ispuniti svu svoju misiju. Prava misija počinje tek nakon muke, smrti i uskrsnuća. Misijska je zapovijed, koja obuhvaća cijeli svijet i svakog čovjeka, dana tek na oproštaju na Maslinskoj gori. No umjesto da se čudimo Isusu, zar bi Isus smio od nas očekivati toliko suzdržljivosti i uskogrudnosti prema „onima drugima“? Od nas koji treba da zaživimo punu univerzalnost Crkve.

Dana 27. listopada 1986. dogodilo se nešto jedinstveno do sada u povijesti Crkve i svijeta. Zbio se molitveni dan velikih religija svijeta što ga je sazvao Papa. No iznenadio je i sazivom i samim protokolom. Kako se pažljivo vladao da se ne izdiže nad druge… Nije li baš time bio u pravoj mjeri veličine vrhovnog Kristova poslužitelja Evanđelja? Premalo smo dosada razmišljali o tom danu. No Papa se na nj često navraća i dalje razvija, kako rado kaže, „duh Asiza“. Progovorio je o tom na sam Božić, u božićnom nagovoru kardinalima i na novogodišnjem primanju diplo­matskoga kora.

Doista, nije istina da su sve vjere jednake, ali treba da bude istina da mi katolici poštujemo svačije uvjerenje. I još više, treba da postanemo upućeni u pozitivan smisao religija koje su, po zagonetnom ali čudesnom Božjem naumu, providnosni putovi spasenja. Ti se putovi već sada susreću i slijevaju u jedini Put koji jest Krist Isus (usp. LG 16).


20. nedjelja kroz godinu (A)2

Sveopće spasenje

Uz 1. čitanje: Dok nam Bog konačno ne progovori po svom Sinu (Heb 1,1), svidjelo mu se da objava bude pro­gresivna, postupna. Ne sva odjednom. I evo, ovaj je odlomak uzet iz tzv. Trećeg Izaije u čije vrijeme dozrijeva vjera u univerzalnost spasenja. Ne samo Izraelci nego i „sinovi tuđinski“ bit će jedan Božji narod. Jeruzalem će postati sveopće svetište svih Božjih ljudi. No Izrael ima u tom veliku ulogu. Istom kad se u Izabranom narodu zacari Božja pravednost, sve će ljude zahvatiti puno Božje spasenje. Na više se mjesta u dokumentima II. vatikanskog koncila čita da je Crkva „sakrament spasenja“ za čitav svijet (usp. LG 1 i 9; AG 1; GS 42 i 46 i dr). To nije trijumfalistički izraz već izražava zahtjev da Crkva, ova zemaljska, to sve više bude, dakako po nama. Tužimo se kako je svijet zao, no po prvoj riječi ovog čitanja: kad bismo mi bili bolji kršćani, i ljudi bi bili bolji. Religija ne uključuje samo bogoljubnost nego i čovjekoljublje. Pobožnik je čovjek koji poštuje svačije pravo i „čini pravdu“.

Zapazimo također predivan izraz: „Dom moj zvat će se Dom molitve“. Riječi se odnose na Hram u Jeruzalemu. (Isus se poziva na tu proročku riječ kad u mesijanskom žaru intervenira u Hramu: Mt 21,13). No konačno se te riječi odnose na Crkvu kao zajednicu novoga Božjega naroda. Crkva postoji nadasve zato da bude proslaviteljica Boga i klanjateljica te velika pred Bogom zagovornica svega čovječanstva (usp. SC 6 i 10). Gdje god se Crkva sastaje – pa stoga i u ovoj našoj euharistijskoj zajednici – ona tu svoju ulogu izvršuje po nama, vjernicima (usp. LG 26 i SC 42). Jesmo li doista molitelji, klanjatelji, njegujemo li zagovornu molitvu?


Prvo čitanje Iz 56, 1.6-7

Sinove tuđinske dovest ću na svoju svetu goru!

Čitanje Knjige proroka Izaije

Ovo govori Gospodin: „Držite se prava i činite pravdu, jer će uskoro doći moj spas i objaviti se moja pravednost. A sinove tuđinske koji pristadoše uz Gospodina da mu služe i da ljube ime Gospodnje i da mu budu službenici, sve koji poštuju subotu i ne oskvrnjuju je i postojani su u savezu mojem, njih ću dovesti na svoju svetu goru i razveseliti u svojem domu molitve. Njihove žrtve paljenice i klanice bit će ugodne na mojem žrtveniku, jer će se dom moj zvati dom molitve za sve narode.“

Riječ Gospodnja.


Otpjevni psalam Ps 67, 2-3.5-6.8

Pripjev: Neka te slave narodi, Bože, svi narodi neka te slave!

Smilovao nam se Bog i blagoslovio nas,
obasjao nas licem svojim,
da bi sva zemlja upoznala putove tvoje,
svi puci tvoje spasenje!

Nek se vesele i kliču narodi
jer sudiš pucima pravedno
i narode vodiš na zemlji.

Neka te slave narodi, Bože,
svi narodi neka te slave!
Bog nas blagoslovio, Bog naš!
Neka ga štuju svi krajevi svjetski!


Široko srce

Uz psalam: To je jedan od tzv. univerzalističkih psalama. Starozavjetni pobožnik vapi da se svi narodi okupe u jedan Božji narod, S koliko emfaze psalmista pjeva: sva zemlja, svi narodi, svi puci! Kad god molimo, neka nam srce bude široko kao čitav svijet. Dilatentur spatia caritatis – Neka se rašire prostori ljubavi!“ Ta Augustinova riječ bijaše draga velikom papi Pavlu VI.


Drugo čitanje Rim 11, 13-15.29-32

Neopozivi su dari i poziv Božji Izraelu.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima

Braćo: Vama, poganima, velim: ja kao apostol pogana službu svoju proslavljam ne bih li na ljubomor izazvao njih, tijelo svoje, i spasio neke od njih. Jer ako je njihovo odbačenje izmirenje svijeta, što li će biti njihovo prihvaćanje ako ne oživljenje od mrtvih? Ta neopozivi su dari i poziv Božji! Doista, kao što vi nekoć bijaste neposlušni Bogu, a sada po njihovoj neposlušnosti zadobiste milosrđe, tako i oni sada po milosrđu vama iskazanu postadoše neposlušni da i oni sada zadobiju milosrđe. Jer Bog je sve zatvorio u neposlušnost da se svima smiluje.

Riječ Gospodnja.


Kršćani i Židovi

Uz 2. čitanje: Pavla muči problem Izraela. Kako to da oni kao izabrani Božji narod postadoše otpornici Evanđe­lju? Pavao dakako misli globalno i u kategorijama ovozemne povijesti spasenja. Ni najmanje ne ulazi u plan konačnog Božjega milosrđa sa svakim pojedincem. No iz svoje vjere u Boga zaključuje da je to globalno odbačenje Izraela samo privremeno. Zašto? Bog je uvijek vjeran svojem Savezu, makar se njegovi saveznici iznevjeriše. Možda su nam ova razmišljanja tuđa. No Pavao je silno ljubio svoj narod. Što se nas tiče, nije dosta što smo, kao narod već trinaest stoljeća kršćani. Neće nas spasiti vjera naših djedova, nego naša vjernost Bogu i ljudima. Svatko od nas, a i svi kao cjelina, treba da uvijek iznova njegujemo čistu i punu religioznost. Još nešto! Kršćani treba da steknu novu crkvenu svijest o odnosu prema Židovima. Postoje o tom važni dokumenti suvremene Crkve, kao npr. koncilski dekret Nostra aetate – U naše vrijeme“ o odnosu prema drugim religijama (usp. LG 16) te naputak o isprav­nom prikazivanju Židova i židovstva (Niz Dokumenti 77, izdanje KS, Zagreb 1986).


Pjesma prije Evanđelja    usp. Mt 4,23
Isus je propovijedao evanđelje o Kraljevstvu
i liječio svaku nemoć u narodu.

Evanđelje Mt 15, 21-28

O ženo, velika je vjera tvoja!

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Ode Isus i povuče se u krajeve tirske i sidonske. I gle: žena neka, Kanaanka iz onih krajeva, iziđe vičući: „Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!“ Ali on joj ne uzvrati ni riječi. Pristupe mu na to učenici te ga moljahu: „Udovolji joj jer viče za nama.“ On odgovori: „Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.“ Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: „Gospodine, pomozi mi!“ On odgovori: „Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.“ A ona će: „Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!“ Tada joj Isus reče: „O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.“ I ozdravi joj kći toga časa.

Riječ Gospodnja.


Euharistijsko čudo – za sve ljude

Uz evanđelje: Doista, začuđuje nas Isus prvom i ponov­ljenom hladnoćom. No, on je sam tumači: postoji božanski plan kojemu se pokorava. A zašto mu se radije ne bismo divili što je ipak ušao u dijalog sa ženom inovjerkom? Osim toga, i učenici su se umiješali njoj u prilog. Isus konačno popušta. Ima li u nas takve navalne vjere kakva bijaše u Kanaanke? Ima li u nas duše i srca Isusovih učenika? Njegujemo li zagovornu molitvu za sve ljude? Isus najprije postupa po božanskom planu spasenja, zasa­da, za svog zemaljskog života. No ipak već pretječe ono buduće vrijeme kad će spasenje postati pozivom i darom svim ljudima. A mi? Nismo li često takvi da bismo se htjeli domoći Boga protiv svojih neprijatelja? Svojatamo sebi Boga za kojega znamo da je Otac svima. Neka nam evanđelje već jednom raširi srce!

Riječ je i o „mrvicama što padaju sa stola.“ U vezi s evanđeljem pretprošle nedjelje, ove mrvice imaju euharistijski prizvuk. Kad bi naša euharistija bila »ona prava«, obilna, iz nje bi potekla snažna misijska i karitativna ak­tivnost Crkve koja bi zahvaćala sav svijet. U njoj bi se događalo i krušno i euharistijsko čudo: bez obzira na vjeru i naciju, svi bi ljudi osjetili – po našem karitasu – da doista već postoji Božji narod na zemlji što je „za sav ljudski rod jaka klica jedinstva, ufanja i spasenja“ (LG 9).

Zapazimo također snagu molitve, i izravne (žena) i zagovorne, molitve za druge (apostoli). Molitva je u odre­đenom smislu svemoguća. I Marijina je zagovorna molitva u Kani ubrzala Isusov čas!


Nova svijest Crkve

Za vrijeme Univerzijade u Zagrebu, u srpnju 1987, rodio se u Zagrebu Gašpar Matej, petmilijarditi stanovnik zemlje. I Papa se tri puta navratio na taj događaj. Ta nas je činjenica – piše uvodničar „Listića“ (1987, 34-35,1) – mogla ponovno podsjetiti na novost situacije u kojoj živi suvremeni čovjek u odnosu na prijašnja vremena. Još su prije nekoliko desetljeća kod nas mnogi ljudi mogli imati dojam da se sve što je važno za pojedinca događa u okviru grupe, sela ili najviše naroda ili države u kojoj živi. Ekonomska kriza i sve što je s njom povezano, pa černobilska katastrofa već su nam prije pokazali da o našoj sudbini može odlučiti i ono što se događa u dalekim krajevima svijeta …

Čovječanstvo je sve brojnije i međusobno sve povezanije ne samo sistemima informacija nego i sudbinski. Stoga sve manje smijemo misliti samo u okvirima svoje grupe ili naroda, a sve više nas’ mora prožimati osjećaj suodgo­vornosti za cijeli svijet.

U današnjem evanđelju opisan je jedan od događaja koji pokazuje kako je Isus prelazio granice svoga naroda donoseći univerzalno spasenje svim ljudima … Tako je po­čeo proces integracije čovječanstva – i zapravo bi kršćani morali biti najspremniji za današnju situaciju, kao novi ljudi za novi svijet. Morali bi biti. A jesmo li? AMEN!

Iz knjige: „Sijač je Sin čovječji“, Bonaventura Duda