SAV KRŠĆANSKI ŽIVOT POD ZNAKOM USKRSA

Ne valja „novo vino“ prelijevati u „stare mješine“ (Mk 2, 22). Nekoć su se nedjelje od Uskrsa do Duhova zvale „nedjelje po Uskrsu“. Nakon korjenite pokoncilske liturgijske obnove zovu se uskrsne ili „vazmene nedjelje“. Crkva hoće da ih slavimo kao produženi Uskrs. Premalo nam je jedan dan. Uskrsno treba proživjeti cijelu pedesetnicu, kao drugo krilo korizme. Zašto? Da nas posve prožme osjećaj Uskrsa koji treba da se odrazi u cijelom našem kršćanskom životu. Vrije­dilo bi pomno pročitati i proučiti što uči Koncil u toj stvari. U konstituciji Gaudium et spes – Radost i nada koncilski oci, učitelji vjere svu ljudsku djelatnost u svijetu promatraju zahva­ćenu vazmenim misterijem (GS 33-39). Vršak tog koncilskog nauka čitamo u GS 38-39. Sažmimo tu poruku! Svaki čovjek, sve čovječanstvo i sva ljudska djelatnost, zajedno sa stvorenim svijetom u najtješnjem je odnosu s Kristom Uskrslim. On je pošao putem križa te nas „svojim primjerom uči da i mi trebamo nositi križ“ kako bismo ostvarili sveopći „mir i prav­du“. Uskrsli je izvojevao svoju pobjedu. No on snagom svoga Duha „već djeluje m srcima ljudi“. Ulijeva im i snagu i nadu da svaki čovjek i sve čovječanstvo može izvojevati – u zajedništvu s Kristom – svoju uskrsnu pobjedu. „Nepoznato nam je vrijeme dovršenja zemlje i čovječanstva, a ne znamo ni način preobrazbe svemira“. No Uskrs nam daje sigurnost „da Bog sprema novi stan i novu zemlju u kojima će vladati pravednost“. To je temelj nepobjedive volje da se sučelimo sa svim zlom u sebi i u svijetu te uvijek iznova obnavljamo svoj mar i žar da sebe i sve oko sebe – smijemo li tako reći – pouskrisimo.


2. vazmena nedjelja (A)

Prvo čitanje   Dj 2, 42-47
Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko.

Čitanje Djela apostolskih
Braća bijahu postojana u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama. Strahopoštovanje obuzimaše svaku dušu: apostoli su činili mnoga čudesa i znamenja. Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko. Sva bi imanja i dobra prodali i porazdijelili svima kako bi tko trebao. Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu hvaleći Boga i uživajući naklonost svega naroda. Gospodin je pak danomice zajednici pridru­živao spasenike.
Riječ Gospodnja.


Oduševljenje i ustrajnost

Uz 1. čitanje: Uskrsne nam nedjelje umjesto 1. čitanja iz Staroga zavjeta nude odlomke Djela apostolskih. Kroz tri godine pročitat ćemo 9 velikih kadrova u kojima se zrcali vjera i život – uskrsna vjera i uskrsni život – prvih kršćana. Crkva treba da se stalno navraća na taj ideal koji joj je zacrtao u Djelima samo Duh Sveti. Napose su u tom značajni tzv. Lukini sažeci. On svako toliko prekida svoje izvještaje da nam okarakterizira prvu, pouskrsnu, Duhom ražarenu kršćansku zajednicu (2, 42-47 = 4, 32-35 = 5, 12-16 i dr.). Današnji odlomak najprije ističe postojanost-ustrajnost. Kršćanstvo je stvar zanosa i oduševljenja, ali i ustrajati kad prvi zanosi minu. Blagdane treba pretvarati u svakidašnjicu. I evo sada četiri karakteristike: nauk apostolski – zajedništvo – lomljenje kruha – molitve. Pošto ih je Luka nabrojio, sam im daje kratko tumačenje.


Nezaboravne geste Isuse

Crkva, zajednica Kristovih vjernika, jest učenica Božje riječi. U njoj postoji tzv. učiteljstvo koje i danas pripada nastav­ljačima apostola, biskupima u zajednici s papom. No i poučavatelji i poučavani, svi zajedno treba da budu učenici Božje riječi. Druga je karakteristika Crkve koinonia – zajedništvo. To će najljepše iskazati Dj 4,32: „U mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša.“ To je zajedništvo i afektivno i efektivno, odnosi se na zajedništvo svih dobara, i duhovnih, ali i materijalnih. Može se govoriti o komunizmu prve kršćanske zajednice, dakako dragovoljnom, ali istinskom. Vršak toga zajedništva predstavlja zajedničko lomljenje kruha i molitva. Dvije su geste Isusove ostale u Crkvi nezaboravne, stoga ih ona evo već dva tisućljeća sveudilj ponavlja. Nezabo­ravno je kako je Isus svojima lomio kruh, u čudu kruha i na posljednjeg večeri (Mk 6, 41 i Mk 14, 22-26 i ostali sinoptici). Nezaboravno je kako je uvijek pri tom davao hvale Ocu (na istim mjestima), što grčka evanđelja izražavaju glagolom euharistesas, od čega se i prozvala naša euharistija. Crkva je dakle zajedništvo: nauka i prakse, molitve i euharistije. Koliko je to živo u ovoj našoj zajednici, sada okupljenoj?


Otpjevni psalam   Ps 118, 2-4. 13-15. 22-24
Pripjev:   Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar, jer je vječna ljubav njegova.

Neka rekne dom Izraelov:
„Vječna je ljubav njegova!“
Neka rekne dom Aronov:
„Vječna je ljubav njegova!“
Svi koji se Gospodina boje neka reknu:
„Vječna je ljubav njegova!“

Gurahu me, gurahu da me obore,
ali mi Gospodin pomože.
Gospodin je moja snaga i pjesma,
on mi je spasitelj.
Čuj! Radost i spasenje
odzvanja šatorima pravednika:
Gospodnja se proslavi desnica!

Kamen koji odbaciše graditelji
postade kamen zaglavni.
Gospodnje je to djelo:
kakvo čudo u očima našim!
Ovo je dan što ga učini Gospodin:
kličimo i radujmo se njemu!


Uz psalam: Ponavljamo usisni pripjev i psalam. Danas, u našoj zajednici Krist Uskrsli proglasuje svoju riječ, danas nastavlja svoju euharistiju. Doista, vječna je ljubav njegova!


Drugo čitanje    1Pt 1, 3-9
Uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih iznova nas rodi za životnu nadu.

Čitanje Prve poslanice svetoga Petra apostola
Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista koji nas po velikom milosrđu svojemu uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodi za životnu nadu, za baštinu neraspadljivu, neokaljanu i neuvelu, pohranjenu na nebesima za vas, vas koje snaga Božja po vjeri čuva za spasenje, spremno da se objavi u posljednje vrijeme. Zbog toga se radujte, makar se sada možda trebalo malo i žalostiti zbog različitih kušnja: da prokušanost vaše vjere – dragocjenija od propadljivog zlata, koje se ipak u vatri kuša – stekne hvalu, slavu i čast o objavljenju Isusa Krista. Njega vi ljubite iako ga ne vidjeste; u njega, iako ga još ne gledate, vjerujete te klikćete od radosti neizrecive i proslavljene što postigoste svrhu svoje vjere: spasenje duša.
Riječ Gospodnja.


Zajedničari božanske naravi

Uz 2. čitanje: To je svečani blagoslovili proslov Prve Pe­trove poslanice. Još se i danas osjeća srce Prvaka apostolskoga u kojemu vrije trajna uskrsna radost. Kršćanin se osjeća zahvaćenim u osobne odnose s Bogom, Ocem, s Kristom Isusom, sa Duhom Svetim. Već sada živi kao „zajedničar božanske naravi“ sa Svetom Trojicom (usp. 2 Pt 1, 4). Istina, bolno proživljava svoj, kako učeni bibličari kažu, eshatološki interim, eshatološko međuvrijeme. Po božanskom životu što ga u sebi nosi – rado ga zovemo „milost posvetna“ – on već jest spašen, a ipak i nije još sasvim spašen. U potpuno ostvarenje spasenja svak treba da unese i svoj mar i žar, svoju izdržljivost. Treba da se izvojuje kao dozrio kršćanin. Odatle u poslanici prizvuci još neostvarena spasenja. No podržava nas „snaga Božja po vjeri“ koja je temeljem krepke i izdržljive „životne nade“. U poslanici je snažno naglašena i treća bogoslovska krepost, ljubav. Zemlja se i nebo u nama združuju po ljubavi. I ta je ljubav izražena silno osobno: mi već ljubimo Njega, Krista i po Kristu Boga Oca. I tako svoje nebo u sebi nosimo, boreći se da ga posvema izvojujemo. On se bori s nama i u nama.


Pjesma prije evanđelja   Iv 20, 29
Jer si me vidio, Toma, povjerovao si, govori Gospodin:
blaženi koji ne vidješe, a vjeruju.

Evanđelje   Iv 20, 19-31
Nakon osam dana dođe Isus.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
Kad bî uvečer onoga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: „Mir vama!“ To rekavši, pokaza im ­svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici ­vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: „Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.“ To rekavši, dahne u njih i kaže im: „Primite Duha Svetoga. Kojima ­otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.“
Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanae­storice, ne bijaše s njima kad dođe Isus.
Govorili su mu dakle drugi učenici: „Vidjeli smo Gospodina!“ On im odvrati: „Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.“
I nakon osam dana bijahu njegovi ­učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: „Mir vama!“ Zatim će Tomi: „Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.“
Odgovori mu Toma: „Gospodin moj i Bog moj!“ Reče mu Isus: „Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“
Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.
Riječ Gospodnja.


Isus u sredini

Uz evanđelje: Današnja nedjelja združuje prvi i osmi dan onoga prvoga Uskrsa. Prvi je dan sav prošao u silnom uzbu­đenju. Ivan nas uvodi u završno, večernje, a ujedno – najtemeljnije i najsvečanije nezaboravno – i to zajedničko apostol­sko iskustvo Krista Uskrsloga. I to u dva tako dramatska uskrsna događaja. Prvi dio, sam Uskrs, je trodjelan: ukazanje s provjerom identiteta Raspetoga-Uskrsloga i popratnom radošću – poslanje – dar Duha Svetoga. Bibličari ističu ono „stane Isus u sredinu“, ne samo prostorno: odsada je uvijek on središte Crkve („Ja sam s vama“ – Mt 18, 20 i 28, 20). Tri puta Isus Mironosac pozdravlja s: „Mir vama!“ Kraj toga dijela označuje izvor mira: oproštenje grijeha i intenzivan život u darovanom Duhu. Bibličari vole upozoriti da je to podsjećaj na Jeremijino i Ezekielovo proroštvo o Novom Savezu: Duh Sveti jest oproštenje grijeha. Zapravo, Ivan spaja u jedan spasovni događaj: Uskrs, Uzašašće i Duhove.


Ne vidjeti, a vjerovati

Drugi dio evanđelja, nakon osam dana, opet možemo označiti trodjelno: ukazanje Dvanaestorici, zajedno s Tomom, Nevjerovanim – Isus i Toma – blaženstvo vjere za buduće učenike koji neće imati apostolskog iskustva „vidjeti“ nego samo vjerovati. U neku ruku glavni cilj je Ivanov da u nama, danas, ovdje nazočnima izazove čin vjere, istovjetan Tominu: „Ti si, Uskrsli Kriste, moj Gospodin i Gospodar, Ti si Bog moj!“ Zapazimo i to: Toma je provjerio, ali vjera nije samo plod provjere, ona je dar Duha. Stoga je drugi cilj Ivanov da se ne smatramo manje blaženima od onih kojima je bilo dano iskustvo. „Vid i opip, okus varaju se tu – Al’ za čvrstu vjeru dosta je što čuh. / Daj da vjera moja uvijek življe sja – Da se ufam u te, da te ljubim ja.“ Tomin slučaj nas uči dvojemu: opasno je odvajati se od zajednice i – zajednica treba da bude strpljiva s „nevjerovanima“. Često treba čekati da Isus posre­duje. No zato je važno ustrajati u zajednici.


Mir vama!

U današnjem Evanđelju Isus triput pozdravlja učenike tim pozdravom, koji se i danas susreće u židovskom te u arapskom i muslimanskom pozdravu.

Mir u Bibliji ne znači tek ono što i u današnjim jezicima. Šalom – mir izrazuje čežnju podijeljena čovjeka za ponovnom cjelovitošću te označuje psihofizički sklad čovjeka; njegov „biti dobro“, osjećati se ugodno. Na to među ostalim spada u Biblji i mirno posjedovanje zemlje (Pnz 12, 9-12) nakon lutanja kroz pustinju. Svakidašnji židovski pozdrav glasi: „Jahve s vama“ (u kasnijem obliku „Gospodin s vama“, kako se još danas nalazi i u kršćanskom bogoslužju) ili „Mir s vama“ (isto tako zastupljen i danas u bogoslužju koje predvodi biskup). Taj pozdrav uključuje želju: imati mir s Bogom, uživati njegov blagoslov (usp. Mt 10, 12-13). Isus preuzima taj židovski pozdrav (današnje Evanđelje). Svijet želi mir u opisanu smislu i Uskrsli mu ga donosi kao svoj pozdrav.

S toga gledišta biblijski mir ne isključuje uvijek nužnost rata, nego se čak nekad mora radi takva mira zametnuti rat. Pobjeda se u ratu često shvaća kao izraz mira s Bogom (Suci 2,11-22). Ipak se u proročko vrijeme shvaća da stoljeća ratova i okupacija nisu spojiva s mirom tako shvaćenim. Tako nastaje čežnja za konačnim-sveobuhvatnim mirom kao osnovnom sa­stavnicom eshatološke egzistencije (Iz 4, 2sl). Taj će „mir biti djelo pravde“ (Iz 32, 17), tj. nagrada za vjerničku vjernost Jahvi (Iz 26, 12); NZ tom riječju izrazuje spasovno značenje Isusova djela, mesijanskoga spasenja (Ef 2,14-16; Mk 5, 34), život Crkve (Dj 9, 31), težnju Duha (Rim 8, 6), kraljevstvo Božje (Rim 14, 17), znak dovršenja (Iv 14, 27).

Evo zaključne riječi sv. Ćirila Aleksandrijskoga: „Riječima ‘Mir vama!’ Krist pozdravlja svoje učenike. Samog sebe naziva Mirom jer – oni kojima je Krist nazočan, svakako su mirni. To je želio i Pavao vjernicima kad kaže: ‘Nek mir Kristov koji nadilazi svaki osjećaj čuva vaše pameti’ (Fil 4, 7). Taj Kristov mir koji nadilazi svaki osjećaj nije nitko drugi, po Pavlu, doli Kristov Duh. Tko u njemu ima udjela ispunjen je svakim dobrom.“ AMEN!

Iz knjige: „Sijač je Sin čovječji“, Bonaventura Duda