PROSJAJI BOŽJEGA SVIJETA

Trebalo bi se zamisliti u neke temeljne glagole naše kršćan­ske egzistencije. Glagoli su riječi koje znače događanje. I evo tih uistinu temeljnih glagola koji su važni za razumijevanje ove nedjelje: poći – ići – doći; uputiti se – ustrajati – prispjeti, stići. U prvom prodoru u svijet kršćanstvo su nazivali Putem. Pavao je ishodio od sinedrija punomoć da uhiti „sve koje nađe od ovoga Puta“ (Dj 9, 2 = 19, 9. 23; 24, 22 i dr.). Vjernik je čovjek koji je „osjetio“ Glas da krene na put. Nije to uvijek tako jasno baš Božji glas. I taj Glas ne treba biti ni „viđen“ ni „čuven“. Vjerni je čovjek koji ima antenu za ono što je Božje, za „glasove s one strane“, kako pjeva Tagore: „O carstvo s one strane kako neodoljivo zove tvoja frula.“ Na vjernikov put – na putove vjere svega čovječanstva – probijaju svjetla i iskustva Vječnosti. No redovito se putuje „u noć vjere“. Vjera je uvijek iskorak: iz sebe, iz svoga. I uvijek je korak prema drugomu i u konačnici prema – Drugomu. Samo valja reći da Bog uvijek ima inicijativu. On je uvijek Prvi: Onaj koji se umiješao u karavanu čovječanstva da je – puto­vima povijesti – privede k Nadpovijesti. Da bi se s većom nadom i izdržljivošću putovalo, potrebni su prosjaji, proboji Božjega svijeta u ovaj naš svijet. To je smisao i Abrahamova izlaska i Isusova Preobraženja i konačnice koja se nekako pomalja u Pavlovoj današnjoj poslanici.


2. korizmena nedjelja A

Prvo čitanje   Post 12, 1-4a
Poziv Abrahama, oca naroda Božjega.

Čitanje Knjige Postanka
U one dane: Gospodin reče Abramu:

„Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u zemlju koju ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati i sam ćeš biti blagoslov. Blagoslivljat ću one koji te blagoslivljali budu,koji te budu kleli, njih ću proklinjati; sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati.“ Abram se zaputi kako mu je Gospodin rekao.
Riječ Gospodnja.


Zemlja Božjih obećanja

Uz 1. čitanje: S Abrahamom smo u Bibliji u pravoj povi­jesti. No to nije obična povijest nego – povijest spasenja. Bog je njezin tajni, katkada i očiti Pokretač, on joj je i Smjerokazi konačno Prispjeće. Jednoga je dana Abraham snažno osjetio Božji zov: da napusti sve – „zemlju svoju, zavičaj i dom očinski“. I krenuo je. Kamo? U Obećanu zemlju. No ta je zemlja bila tek nada. Još je nije ni vidio a kamoli zaposjeo. A ipak je krenuo. Povijest smješta njegov put u drugu četvrt II. tisućljeća (oko 1750.) prije Krista. Pošao je sa dna Mezo­potamije, pri Perzijskom zaljevu sve do na vrh Sirije da se spusti do Egipta. Prolazio je – i odlazio je i dolazio – zemljom Božjih obećanja, gotovo nikada u njoj ne počinuvši osim u smiraju smrti. Istom mu je tada Bog otkrio – na pragu vječnosti – kamo je onomadne odlučno krenuo: u Obećanu zemlju vječnosti. Tako nas uči Poslanica Hebrejima (Heb 11,13-16). S Abrahamom je počela povijest Izraela, Izabranoga naroda. Bog je otpočeo u povijesti pripravu na Krista. Krist je već došao, no povijest spasenja se nastavlja do njegove Parusije-Dolaska, zovemo ga Drugim dolaskom. Dotle, svaki je kršća­nin mali Abraham. Ta on je praotac svih vjernika (Rim 4, 11-12). Svih koji na glas Božji idu putem vjere.


Otpjevni psalam   Ps 33, 4-5.18-20.22
Pripjev: Neka dobrota tvoja, Gospodine, bude nad nama, kao što se u tebe uzdamo!

Prava je riječ Gospodnja
i vjernost su sva djela njegova.
On ljubi pravdu i pravo:
puna je zemlja dobrote Gospodnje.

Evo, oko je Gospodnje nad onima
koji ga se boje,
nad onima koji se uzdaju
u milost njegovu:
da im od smrti život spasi,
da ih hrani u danima gladi.

Naša se duša Gospodinu nada,
on je pomoć i zaštita naša.
Neka dobrota tvoja, Gospodine,
bude nad nama,
kao što se u tebe uzdamo!


„Nada ne vara“

Uz psalam: Pripjev je stavljen u usta nas, Božjih putnika. A i cijeli današnji psalamski odlomak možemo pjevati kao pjesmu Crkve Božje na putu. Riječ nas gospodinova pokreće naprijed. Znamo da je on vjeran u obećanjima. Na našem životnom putu nad nama je oko Božje, Bog bdi nad nama. Vjeru nam sokoli i podupire čvrsta nada „u milost njegovu“ i u njegovu „vjernost“. Ne, neće nas prevariti naša nada. Ta „nada ne vara“ (Rim 5, 5).


Drugo čitanje   2Tim 1, 8b-10
Bog nas zove i prosvjetljuje.

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Timoteju

Ljubljeni: Zlopati se zajedno sa mnom za evanđelje, po snazi Boga koji nas je spasio i pozvao pozivom svetim – ne po našim djelima, nego po svojem naumu i milosti koja nam je dana u Kristu Isusu prije vremenâ vjekovječnih, a očitovana je sada pojavkom Spasitelja našega Krista Isusa, koji obeskrijepi smrt i učini da zasja život i neraspadljivost – po evanđelju.

Riječ Gospodnja.


Budućnici u Kristu

Uz 2. čitanje: Splet prošlosti, sadašnjosti i budućnosti! Riječ je o Božjem naumu „prije vremenit vjekovječnih“. Bog, Otac, planira odvijeka svoj put spasenja: za svakoga čovjeka i za sve čovječanstvo. Njegov je „put“ Krist Gospodin. Ta on je sam za se rekao: „Ja sam Put“ (Iv 14, 6). Budućnost je nagoviještena u Kristu Uskrslomu. Pavao živi pod znakom njegova konačnoga Pojavka-Epifanije. On je svojim Uskrsom već „obeskrijepio Smrt“ i za se i za nas. Njegova uskrsna pobjeda treba da se – na putovima povijesti – dovrši u svakomu njegovu pozvaniku i u svakoj pojedinoj epohi Crkve i svijeta. Stoga je za nas, ljude suvremene sadašnjice i svakidašnjice, silno važan Pavlov poticaj, upućen dragom učeniku i suradniku Timoteju: „Zlopati se zajedno sa mnom za Evanđelje“. Evan­đelje je silno bogata riječ prvog kršćanstva. Treba da nam u toj riječi uvijek zazvoni njezin temeljni ugođaj: „Dobra, Ra­dosna vijest!“ Krist je prošao kroz muku i smrt i izvojevao uskrsnu pobjedu za se i za nas! U njemu je već otpočela naša Budućnost! U njemu smo već i mi – Budućnici, kako bi rekao Tin Ujević. No u ovom trenutku potrebno je izdržati životnu muku: „Zlopati se!“


Pjesma prije evanđelja
Iz sjajnog oblaka začu se Očev glas:
Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!

Evanđelje   Mt 17,1-9
Lice mu zasja kao sunce.

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Isus uze sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu, i preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost. I gle: ukazaše im se Mojsije i Ilija te razgovarahu s njime. A Petar prihvati i reče Isusu: „Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.“ Dok je on još govorio, gle, svijetao ih oblak zasjeni, a glas iz oblaka govoraše: „Ovo je Sin moj ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!“ Čuvši glas, učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše. Pristupi k njima Isus, dotakne ih i reče: „Ustanite, ne bojte se!“ Podigoše oči, ali ne vidješe nikoga doli Isusa sama. Dok su silazili s gore, zapovjedi im Isus: „Nikomu ne kazujte viđenje dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne.“

Riječ Gospodnja.


Treba sići s gore

Uz evanđelje: Matejev je prikaz preobraženja osobito sve­čan i nekako najpuniji. Bibličari upozoruju na mjesto koje sva trojica sinoptika (Mt, Mk, Lk) pridaju Isusovu preobraženju. Stavljaju ga, nakon Petrove ispovijesti (Mt 16, 13-20), u sklop prvog i drugog navještaja muke, smrti i uskrsnuća (Mt 16,2-23; Mt 17,1-13; Mt 17,22-23). Najpoznatiji je komentar napisao papa Leon što se danas čita u Časoslovu: „Prvenstveno se je pri tom preobražaju radilo o tome da iz srdaca učenika bude otklonjena sablazan križa kako ne bi poniznost voljno prihvaćene muke uznemirila vjeru onih kojima bi objavljena uzvišenost skrivenog dostojanstva.“ Svakako je značajno što Isus sa sobom uzima baš tu trojicu učenika koji će biti najbliži predoči njegove Getsemanske agonije (Usp. Mk 14,33). Isu­sovo preobraženje samo je časovit prosjaj listova božanstva, proboj Onostranosti u ovaj svijet. Petar je mislio da je već nadošao konačni čas Budućnosti. Tako bi rado tu zauvijek ostao. No treba sići s gore preobraženja i zlopatiti se zajedno s Isusom. Uskrsnuće je naviješteno, ali istom nakon muke i smrti. AMEN!


Čudo se ponavlja

Kako da protumačimo događaj? Zar se samo jednom do­godilo u povijesti mistike da su Božji ugodnici bih zahvaćeni usred svoje ovovremenosti Božjim svijetom? Zar se samo

jednom dogodilo čudesno preobraženje? Možda nikada niste gledah s oltara na Polnoćki ozarena lica vjernika, kao da su zahvaćeni – ah zašto da kažemo „kao da su“ – lica vjernika zahvaćenih Bogom. Zahvalimo Bogu što u povijesti Crkve ponavlja čudo Isusova preobraženja, što nam sjaje sjajna Božja svjetla s tako raznolikih likova naših svetaca.

Ipak je vrhunska poruka ovog evanđelja ona ista koju smo čitah na blagdan Krštenja Isusova. Posrijedi je teofanija-bogojavljenje. Nebeski Otac danas i nama – baš nama skupljenima na ovu svoju vjerničku svečanost Preobraženjske nedjelje – poručuje: „Ovo je Sin moj! Ljubljeni moj! Njega slušajte!“ Svakako smo ponovno potaknuti da ispitamo svoj suodnos s Kristom: da li je on naš voljeni učitelj, a mi njegovi odani učenici? No smijemo uživati i u prvom dijelu Očeva glasa. U Kristu Isusu on i nama kaže: „Ti si sin moj, ljubljeni moj!“ Jesmo li to? Možda nam je to poziv na korizmenu ispovijed i pričest. No ne samo jednom u godini. U svakoj pričesti već nosimo u sebi Uskrsloga i njegovim se uskrsnućem hranimo. AMEN!

Iz knjige: „Sijač je Sin čovječji“, Bonaventura Duda