PRAVA SLIKA O BOGU

Danas se mnogo govori o tom da ljudi nemaju uvijek pravu sliku o Bogu. Ako pročitamo prevažan odlomak koncilskog učenja o ateizmu (GS19-21), očito je da postoje različiti ateizmi i da je ateizmu nerijetko razlogom ili po­vodom kriva slika o Bogu, za koju opet nisu bez odgovor­nosti i sami kršćani. Tako se događa daje netko bogoborac zato što se bori protiv krive slike o Bogu: Bog protiv kojega se bori zapravo ne postoji, a on ga Bogom smatra. Krivoj slici o Bogu često su povodom krivi međuljudski odnosi. Kako će se vinuti k pravom shvaćanju Boga-oca onaj koji ima teško djetinje iskustvo o lošem ocu, itd. Ne može se još procijeniti koliko je utjecao na krivu sliku o Bogu janzenizam u katoličanstvu i puritanizam u protestan­tizmu, napose u Engleskoj. Nemamo prostora da u to ulazimo. Kažemo samo jedno: prekruta slika o Bogu lako postaje povodom da se odbaci sam Bog. Ne smijemo „raz­vodnjavati“ Boga, ali niti ukrućivati. Mnogo će nam po­moći baš današnja čitanja da stvorimo pravu sliku o Bogu. Ili bar da o tom počnemo ozbiljno razmišljati. Bog je „Bog povijesti“. No u toj se povijesti nerijetko Bog čini više odsutnim nego prisutnim. Nije uvijek tako da svi lako možemo imati iskustvo sv. Petra u današnjem evanđelju. Uza sve to, Bog je uvijek Prisutni, pa i onda kada nam se čini Odsutni. „Gdje si bio dosada?“ upitala je sa svom slobodom sv. Katarina Sijenska Isusa. Toliko joj se puta bio već ukazao, a u vrijeme kad je trpjela progonstvo sa svih strana, nikako njezina Isusa. Kad se sve umirilo, eto i njega. „A gdje si bio dosada?“„Bliže tebi no inače: skriven u dnu tvojega srca uživao sam kako me ljubiš i onda kada me nemaš.“


19. nedjelja kroz godinu (A) - uz evanđelje

Prvo čitanje 1Kr 19,9a.11-13a

Stani u gori pred Gospodinom.

Čitanje Prve knjige o Kraljevima

U one dane: Dođe Ilija na Božje brdo Horeb, uđe u neku pećinu i prenoći u njoj. I gle, eto k njemu riječi Gospodnje. Glas mu ­reče: “Iziđi i stani u gori pred Gospodinom. Evo Gospodin upravo prolazi.” Pred Gospodinom je bio silan vihor, tako snažan da je drobio brda i lomio hridi, ali Gospodin nije bio u olujnom vihoru; poslije olujnog ­vihora bio je potres, ali Gospodin nije bio u potresu; a poslije potresa bio je oganj, ali Gospodin nije bio u ognju; poslije ognja šapat laganog i blagog lahora. Kad je to čuo Ilija, zakri lice plaštem, iziđe i stade na ulazu u pećinu.

Riječ Gospodnja.


Neobičan Ilijin doživljaj Boga

Uz 1. čitanje: Ilija je jedan od „starijih proroka“, a po evanđeljima preobraženja on je njihov predvodnik. Tako „Mojsije i Ilija“ predstavljaju cijeli Stari zavjet, to jest „Zakon i Proroke“ (Mt 17,3 i paralelna mjesta). Pojavljuje se kao revnitelj za čistu i nepatvorenu Jahvinu religiju u zlo i opako doba Sjevernoga kraljevstva, Izraela (u prvoj polovici IX. st.) za vrijeme kralja Ahaba i poganke Izabele (1 Kr 17 do 2 Kr 2). U nas se veoma štuje, osobito u Bosni, a zaštitnikom je Biskupije đakovačko-srijemske, nekoć bosanske. U narodu je zapamćen kao Ilija Gromov­nik, a takvo mu je cijelo proročko služenje: pod znakom Boga Jahve koji ga kao „gorljiva borca Zakona“ uznese na nebo (1 Mk 2,58) „u vihoru ognja, u kolima s plamenim konjima“ (Sir 48,9). Stoga je ova zgoda u njegovu životu to značajnija: ispravlja odveć jednostranu sliku Boga Revnitelja te je upotpunjuje crtama Božje dobrote i blagosti. Odlomak nas uvodi u mistično iskustvo Ilijino. On je nekako više i češće, ako ne uvijek, doživljavao Boga kao „olujni vihor“ i „potres“. A evo danas, Gospodin ne bijaše u olujnom vihoru ni u potresu, ne bijaše ni u ognju: pojavio se kao „šapat laganoga i blagoga lahora.“ Boga je nemo­guće iskazati odjednom, Bog je nesvodiv na neki „zajed­nički nazivnik“. Sveto pismo nas uvodi na sto i tisuću načina da mu sa strahopoštovanjem, ali i s djetinjim pou­zdanjem pristupamo i njemu se obraćamo. Ipak, sv. Terezija Velika napisa da ima, rekli bismo, grubih duša i du­hova koje može potresti samo Bog Ljubomorni i Osvetnik, ako tako smijemo reći. No jednako je istina da će mnoge duše ne zgromiti nego naprosto satrti jednostrano propo­vijedani Bog lijeve strane Sudnjega dana, kakva ga slika Michelangelo na svom „Posljednjem sudu“. Isus je rekao, istina: „Odlazite, prokleti!“ i nije nam slobodno to prešu­tjeti. No ne smijemo sav Sudnji dan svesti samo na te riječi. Reći će on i drugu riječ: „Dođite, blagoslovljeni!“ Treba propovijedati „cijeloga“ Boga, pa stoga i ovoga Jahvu iz današnjega prorokova doživljaja.


Otpjevni psalam Ps 85,9ab.10-14
Pripjev: Pokaži nam, Gospodine, milosrđe svoje i daj nam svoje spasenje!

Da poslušam što mi to Gospodin govori:
Gospodin obećava mir.
Zaista, blizu je njegovo spasenje
onima koji ga se boje
i slava će njegova prebivati u zemlji našoj.

Ljubav će se i vjernost sastati,
pravda i mir zagrliti.
Vjernost će nicat iz zemlje,
pravda će gledat s nebesa.

Gospodin će dati sreću,
i zemlja naša urod svoj.
Pravda će stupati pred njim,
a mir tragom stopa njegovih.


Veliki zagrljaj neba i zemlje

Uz psalam: Ne znam koliko puta sam odlučio da više neću nikad napisati da je ovo „jedan od najljepših psalama.“ Ali eto, baš je tako. Psalam počinje divnim riječima: „Zavolje opet Jahve zemlju svoju.“ U sklopu Sv. pisma to znači: makar je svoj narod i „svoju zemlju“, to jest zemlju Izabranoga naroda odbacio, odbacio kao „nevjernu ženu“ prepustivši je zarobljivačima, opet se vratio svojoj „prvoj ljubavi“. Dva temeljna svojstva toga Boga Vjerno­ga, Saveznika, jesu hebrejski „Hesed Veemet“ ili hrvatski „Ljubav i Vjernost“. To je navještaj anđeoskoga slavoslovlja u Betlehemu: Ljubav i Vjernost Božja i Pravda i Mir medu narodima – nebo i zemlja u neraskidljivu zagrljaju. Doista, vizija novog svijeta! Koliko nam je ta nada danas baš potrebna, nada na Božjem obećanju ute­meljena!


Drugo čitanje Rim 9, 1-5
Htio bih ja sâm proklet biti za braću svoju.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima
Braćo: Istinu govorim u Kristu, ne lažem;
susvjedok mi je savjest moja
u Duhu Svetom: silna mi je tuga
i neprekidna bol u srcu.
Da, htio bih ja sâm proklet biti,
odvojen od Krista, za braću svoju,
sunarodnjake svoje po tijelu.
Oni su Izraelci, njihovo je posinstvo,
i slava, i savezi, i zakonodavstvo,
i bogoštovlje, i obećanja;
njihovi su i oci, od njih je, po tijelu,
i Krist, koji je iznad svega,
Bog blagoslovljen u vjekove. Amen.
Riječ Gospodnja.


Kristova milost za Izraelce

Uz 2. čitanje: Kao uvijek, drugo čitanje teče svojim tokom i ne uklapa se izravno u ostala. Pavao u Rim 9 počinje razvijati tešku temu o kojoj je osobno angažiran: kako to da Izraelci ne prihvatiše Krista. Rješenje će dati nakon zamornoga izlaganja: budući daje Bog vjeran, očito je njihovo odbačenje privremeno; Kristova će milost i njih jednom zahvatiti. No neka nas potakne da poput njega duboko suosjećamo i s onom našom braćom ljudima – i u svom vlastitom rodu i u svima drugim narodima – koji se Bogu čak i opiru. Da li u nas ima Pavlove ljubavi da bismo za njih i prokleti htjeli biti, samo da se oni spasu? Koliko li još treba vremena i snage da se Kristova ljubav prema svim ljudima u nama duboko ukorijeni? Nismo li i mi radije Ilije Gromovnici, više za druge nego za se?


Pjesma prije Evanđelja Ps 130, 5
U Gospodina ja se uzdam,
duša se moja u njegovu uzda riječ.

Evanđelje Mt 14, 22-33

Zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

Pošto je nahranio mnoštvo, Isus odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam. ­Lađa se već mnogo stadija bila otisnula od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar. O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: „Utvara!“ I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: „Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!“ Petar prihvati i reče: „Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!“ A on mu reče: „Dođi!“ I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, ­pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: „Gospodine, ­spasi me!“ Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: „Malovjerni, zašto si posumnjao?“ Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: „Uistinu, ti si Sin Božji!“
Riječ Gospodnja.


Da bi Crkva bila svima poželjna

Uz evanđelje: Možda ću napisati nešto za neke uši banalno, ali to nije moja nakana. Kažu da se papa Pio XI. jednom tužio na prilike i neprilike Crkve. Neki mu je komornik, kao da ga želi utješiti, malo dodvorno rekao: „Sveti oče, ne treba se bojati: Kristova lađa neće nastra­dati.“ Rekao je: „Znam to dobro, ali nije svejedno kako će se u toj lađi ljudi osjećati.“ Ne bojmo se za lađu Crkve Isusove, ne, neće potonuti. No neka nam to ne bude alibi da ne uložimo svu svoju umješnost kako bismo pridonijeli te svima u njoj bude – koliko je do nas – što udobnije, a osobito da drugi zavole njome putovati. Svakako, prva je poruka ove zgode da Isus, i kada spava, bdije nad svojom Crkvom. No evanđelista je imao drugi cilj: da nas kroz tu zgodu privede dubokom doživljaju vjere koji se izvio iz duša i srdaca učenika – vjere da je on doista Sin Božji. Treba imati izvježbano oko da čitajući povijest Crkve za­mijetimo u njoj živu prisutnost Božjega Sina, uza sve krive crte na kojima se ta povijest često piše. I nije bilo jedanput – to se bolje poslije uoči – da su veliki vjernici hodali neustrašivo prema Kristu baš „po vodi“, usprkos najvećim valovima. I još nešto! Sv. Ivanu Krizostomu je bilo stalo da svoje slušatelje upozori na početak evanđelja, na Isu­sovu potrebu da se povuče u osamu i posveti duboko molitvenu susretu s Ocem: „Zašto Isus uziđe na goru? Da nas pouči da je za molitvu pogodna pustinja i osama. Stoga se on često povlači u osamljena mjesta i provodi noć u molitvi. Tim nas poučava i potiče da za molitvu osiguramo nesmetano vrijeme i prostor. Samoća je majka mira.“ AMEN!

Iz knjige: „Sijač je Sin čovječji“, Bonaventura Duda