PRAVI ODABIRI U PRAVI ČAS

U kršćanskoj duhovnoj nauci ističu se tri tzv. bogo­slovne kreposti (vjera, ufanje i ljubav) i četiri stožerne (razboritost, pravednost, hrabrost i umjerenost). Prve su tri tipično kršćanske, a druge četiri spadaju u opću ljudsku mudrost, no u kršćanstvu dobivaju naročit smisao. Vjero­vati znači prihvatiti Boga kao dar i njemu se uzdarno vratiti. Ufati se znači poduzeti, u svjetlu vjere, svoje puno samoostvarenje – što vrlo često znači i pridonijeti samoostvarivanju drugih – i na tom djelu neumorno ustrajati, na temelju nade u Božju milost i njegova vječna obećanja. Ljubiti, bar pod jednim vidom, znači „ne živjeti samo sebi nego i drugima koristiti“ (sv. Franjo). Kršćanska je ljubav uvijek dvokrilna – prema Bogu i prema ljudima.

Od četiriju stožernih kreposti uvijek se kao prva spo­minje razboritost. Tko je razborit? Tko posjeduje umijeće da u pravi čas odabere prave vrijednosti i za njih se založi. Možda na to nišani Isusova riječ o mudru čovjeku koji iz svoga blaga iznosi staro i novo (današnje evanđelje). Raz­boritost stičemo poukom Sv. pisma i tolikih drugih izvora ljudske mudrosti, a treba da ga steknemo i u vlastitom iskustvu, stalno ispravljajući i pravo usmjerujući sami sebe. Pravednost je nutarnji stav, vrlina, da svakomu podajemo što mu pripada. U svemu tomu potrebna je prava mjera ili umjerenost, a nadasve hrabrost da se pod svaku cijenu založimo za prave vrijednosti, uza sve moguće protivštine. Sam Duh Sveti odgaja i potiče kršćanina da njeguje sve ove kreposti, sve ove duhovne stavove. Prava je svetost u njihovoj skladnoj i postojanoj povezanosti. To se zove herojstvo kreposti: da ih vršimo postojano, u što većem stupnju i uzajamnoj usklađenosti tako te obuhvaćaju svu našu duhovnu i tjelesnu aktivnost i trpljenje.


17. nedjelja kroz godinu (A)

Prvo čitanje   1Kr 3, 5.7-12
Tražio si pronicavost.

Čitanje Prve knjige o Kraljevima

U one dane: Gospodin se javi Salomonu noću u snu. Bog reče: „Traži što da ti dadem.“ Salomon odgovori: „Gospodine, Bože moj, ti si učinio kraljem slugu svoga na mjesto moga oca Davida, a ja sam još sasvim mlad te još ne znam vladati. Tvoj je sluga usred naroda koji si izabrao; naroda brojnog, koji se ne da izbrojiti ni popisati. Podaj svome sluzi pronicavo srce da može suditi tvom narodu, razlikovati dobro od zla, jer tko bi mogao upravljati tvojim narodom koji je tako velik!“ Bijaše milo Gospodinu što je Salomon to zamolio. Zato mu Gospodin reče: „Jer si to tražio, a nisi iskao ni duga života, ni bogatstva, ni smrti svojih neprijatelja, nego pronicavost u prosuđivanju pravice, evo učinit ću po riječima tvojim: dajem ti srce mudro i razumno, kakvo nije imao nitko prije tebe niti će ga imati itko poslije tebe.“

Riječ Gospodnja.


Salomonova molitva za mudrost

Uz 1. čitanje: Salomon, sin Davidov, preuzima kraljevstvo nakon očeve smrti i kraljuje negdje oko 970-931. prije Krista. On je općenito poznat kao oličenje vladarske mudrosti. I evo, prva je mudrost u tom što je umio – dakako Božjim darom – odabrati među Božjim darovima baš mudrost. Bog mu se iskazuje osobito naklonim: „Traži što da ti dadnem!“ A Salomon traži „pronicavo srce“ ili točnije, po izvorniku, „srce poučljivo.“ Srce u Sv. pismu označuje sijelo inteligencije, središte čovjekove osobnosti. I to traži baš kao vladar, kako bi mogao pravo upravljati narodom Božjim. Ta se mudrost srca očituje osobito u tom da pravilno lučimo što je dobro a što zlo, da imamo dakle – kako se kaže – jasnu i bistru savjest. I to onu praktičnu, to jest ne samo da znamo što je dobro, a što zlo, nego da to umijemo u životu ostvarivati, i to s velikim zalaganjem. Mogli bismo produžiti ovo razmatranje jed­nom od najljepših biblijskih molitava za mudrost (čita se u Jutarnji subote 3. tjedna Časoslova = Mudr 9,1-6.9-11).


Otpjevni psalam   Ps 119, 57.72.76-77.127-130
Pripjev:  O, kako ljubim zakon tvoj, Gospodine!

Dio je moj, Gospodine – rekoh –
da tvoje čuvam riječi.
Draži mi je zakon usta tvojih
no tisuće zlatnika i srebrnika.

Tvoja ljubav nek mi bude tješiteljicom
po obećanju koje si dao sluzi svom.
Nek dođe na me milosrđe tvoje da poživim,
jer zakon tvoj moja je naslada.

Stoga ljubim zapovijedi tvoje
više no zlato, zlato čisto.
Zato hodim po odredbama tvojim,
mrski su mi svi lažni putovi.

Divna su tvoja svjedočanstva,
stoga ih čuva duša moja.
Objava riječi tvojih prosvjetljuje,
bezazlene urazumljuje.


Uz psalam: Ovo je samo šesnaesti dio najvećeg psalma Psaltira (Ps 119). Sav je prožet molitvenim vapajem da nam Bog daruje mudro srce kako bismo u svim prilikama i neprilikama života znali pogoditi što je njegova volja.


Drugo čitanje   Rim 8, 28-30
Predodredi nas da budemo suobličeni slici Sina njegova.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima

Braćo! Znamo da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani. Jer koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom. Koje pak predodredi, te i pozva; koje pozva, te i opravda; koje opravda, te i proslavi.

Riječ Gospodnja.


I od zla – dobro!

Uz 2. čitanje: Postoji osobita kršćanska mudrost – ona je nadasve Božji dar, ali zahtijeva i naš mar – da umijemo i od zla načiniti dobro. Pavao dotiče pitanje tzv. predesti­nacije. Bog sve unaprijed zna, nije li onda čovjek posve određen da učini zlo ili dobro? Nipošto! Bog je stvorio čovjeka toliko slobodna da sam odlučuje svojom sudbinom. Čovjek nije ničim posve određen, nepopravljivo određen, pa ni svojini promašajem, ni svojim grijehom. S Bogom se može početi uvijek iznova. Divnim riječima i krajnje kratko sročeno Pavao izražava cilj cjelokupne Bo­žje povijesti čovječanstva: da svaki čovjek postane što vjernija slika Sina Božjega. Doista, viši nam cilj Bog nije mogao postaviti. No nije nas ostavio vlastitim snagama. Naš Bog jest Bog suradnik, i to suradnik koji „na dobro surađuje.“ Mogli bismo reći da je on sam, Bog, izvršio i izvršuje glavni dio posla. On nam daje i „htjeti“ i „dovršiti“ (Fil 2,13; usp. Rim 7,18). No treba da i mi budemo surad­nici Božji, da u Božje djelo unesemo svoju velikodušnu suradnju. Tako smo Božjim darom i svojim marom kadri ostvariti i najteže Božje pozive. Uživajmo u ovom veleb­nom naslovu Isusovu: on je prvorođenac medu mnogom braćom. Isus, naš prvorođeni brat! On je uzorak Božji našega ostvarenja. No to zahtijeva naše hrabre odabire u pravi čas, i to kada god smo izazvani izravno ili neizravno od Boga, da se hrabro unesemo u svoje samoostvarenje, što često uključuje dužnost da poradimo za samoostvarenje drugih. Tako se u naš život – žrtveno, spasiteljski, otkupno – u svojoj smrti na križu uložio sam Isus, naš brat prvoro­đeni.


Pjesma prije Evanđelja   usp. Mt 11, 25
Blagoslovljen da si, Oče, Gospodaru neba i zemlje,
što si otajstva Kraljevstva objavio malenima.

Evanđelje   Mt 13, 44-52

Proda sve što ima i kupi onu njivu.

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: „Kraljevstvo je nebesko kao kad je blago skriveno na njivi: čovjek ga pronađe, sakrije, sav radostan ode, proda sve što ima i kupi tu njivu. Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad trgovac traga za lijepim biserjem: pronađe jedan dragocjeni biser, ode, rasproda sve što ima i kupi ga. Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad mreža bačena u more zahvati svakovrsne ribe. Kad se napuni, izvuku je na obalu, sjednu i skupe dobre u posude, a loše izbace. Tako će biti na svršetku svijeta. Izići će anđeli, odijeliti zle od pravednih i baciti ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi. Jeste li sve ovo razumjeli?“ Odgovore mu: „Jesmo.“ A on će im: „Stoga svaki pismoznanac upućen u kraljevstvo nebesko sličan je čovjeku domaćinu koji iz svoje riznice iznosi novo i staro.“ Kad Isus završi sve ove prispodobe, ode odande.
Riječ Gospodnja.


Mudrost kraljevstva Božjega

Uz evanđelje: Ovo je završnica Isusova govora u prispo­dobama kako ih donosi, u jednoj cjelini, Matejevo evan­đelje. I one očituju posebnu Isusovu mudrost koji za stil svojega naučavanja odabire jednostavnu, rekli bismo, pri­ču, u isto vrijeme privlačivu i zagonetnu, da izaziva pažnju slušatelja i daljnje razmišljanje, a k tome svu usmjerenu otkrivanju pravih vrijednosti. Svim je prispodobama sad­ržaj „kraljevstvo nebesko“. Što li znači taj izričaj? Ima mnogostruko značenje, no možemo ga prevesti: novi, Bo­žji svijet s novim međuljudskim odnosima koji otpočinje u Kristu Isusu, a u koji se uključuju svi njegovi učenici. Evo, to „kraljevstvo“, taj novi Božji svijet Krist Isus pri­kazuje krajnje poželjnim, toliko poželjnim i dragocjenim da zaslužuje da čovjek proda „sve što ima“. Recimo ukrat­ko: ne kupuje se srebrom i zlatom, nego – samim sobom. U konačnici, to „kraljevstvo“ znači da nam se sam Bog dariva, te očekuje da mu se i mi sebedarno uzvratimo. Treća prispodoba, upravo završna, ima eshatološki naboj, a nadovezuje se na prispodobu o žitu i kukolju. Egzegeti ističu glagol koji izražava puninu: „Kad se napuni“. Povi­jest spasenja ustrajnim tijekom teži k punini k ispunjenju. Svi su ljudi pozvani, svi su zahvaćeni mrežom. Ipak, postoji mogućnost da se tko promaši, da u samoostvarenju – zbog svog nemara – ne dosegne puninu koju Bog zahtijeva. Upozorenje o „peći ognjenoj“, o paklu također je spasitelj­ska istina: objavljuje nam se da bismo ozbiljnije prionuli uz djelo spasenja, radeći na svom dovršenju i dovršetku svijeta i svih ljudi s kojima nas Božja providnost povezuje u ovom našem času. Isusov upit: „Jeste li razumjeli sve ovo?“ potiče da uvijek iznova produbljujemo Božju riječ, prihvaćajući njezine izazove, te da pronalazimo kako da tu Božju riječ „utjelovimo“ u svoj život, u svoj okoliš, u svoj povijesni trenutak. AMEN!


Velika Kristova novost

Posve na kraju Krist se ponovno vraća na vrlo važnu svoju temu o odnosu „starog“ i „novog“. Tu se treba prisjetiti njegove riječi da nije došao dokinuti stari “za­kon“, to jest plan spasenja što ga je Bog uspostavio po Mojsiju; došao je da ga dovede do punine (Mt 5,17 sl). No njegovu novost ne valja mjeriti starim mjerilima, napro­tiv – staro treba da bude podvrgnuto toj novosti, kako veli u prispodobi o novom vinu i novim mješinama (Mt 9,17 = Mk 2,22). Krist je uveo novo, pravo bogoštovlje, propovijeda nove odnose među ljudima, nudi nečuveno novu intimnost s Bogom. U kršćanskoj predaji skovao se vrlo značajan aksiom koji izražava sveopći suodnos između Starog i Novog saveza: Novum in Vetere patet – Vetus in Novo latet / Novi se u Starom skriva – Stari se u Novom otkriva“ (usp. DV 16). Zaživimo tu cjelokupnu novost koju je Bog uspostavio u Kristu, zaživimo Božje kraljev­stvo! AMEN!

Iz knjige: „Sijač je Sin čovječji“, Bonaventura Duda