BOŽJA I NAŠA VELIKODUŠNOST

„Svaki zao čovjek živi ili zato da se popravi ili da se po njemu dobar čovjek u dobru utvrdi“, rekao je jednom sv. Augustin. Prvo nas čitanje i evanđelje ove nedjelje upućuju u tajnu koegzistencije – zasada, do Božjeg okon­čanja povijesti – dobrih i zlih ljudi. Svijet je u nastajanju. Tko misli da stoji neka pazi da ne padne,“ upozorava sv. Pavao (1 Kor 10,12). A na drugom mjestu poručuje grešniku-otporniku: „Ne znaš li da te Božja dobrota vodi obraćenju?“ (Rim 2,4) Sveto pismo govori o Božjoj velikodušnosti (grčki: makrotymia, lat. longanimitas) o strplje­nju na duge rate: „Gospodinovu dugotrpljivost smatrajte spasenjem“, piše 2 Pt 3,15 (usp. 1 Pt 3,20). Pobožnik i u tom nasljeduje Boga. Ne zaziva Božje strijele na svoje suvremenike. On je radije – kao ono Abraham u razgovoru s Bogom o Sodomi i Gomori – zagovornik svojega nara­štaja pred Bogom (Post 18,22 sl).


16. nedjelja kroz godinu A

Prvo čitanje   Mudr 12, 13.16-19
Daješ pokajanje za grijehe.

Čitanje Knjige Mudrosti

Osim tebe, Bože, nema Boga koji se brine za sve da bi mu morao dokazati kako ne sudiš krivo. Jer moć je tvoja načelo pravice tvoje i jer svime vladaš, možeš i sve poštedjeti. Jakost svoju pokazuješ samo onda kad ljudi ne vjeruju u puninu tvoje moći i kažnjavaš drskost onih koji je spoznaše. Ti, silni gospodaru, sudiš blago i upravljaš nama s velikom pažnjom jer kad god hoćeš, moć ti je pri ruci. A takvim si djelima narod svoj poučio da pravednik ima biti čovječan; podario si sinovima svojim dobru nadu jer daješ pokajanje za grijehe.

Riječ Gospodnja.


Bog je čovječan

Uz 1. čitanje: Sveto pismo odgaja u nama pravu sliku Boga. Ta slika nije dana odjednom. Naime Biblija nije napisana kao enciklopedija gdje se znanje o svakoj stvari nalazi sročeno na jednom mjestu. Božja riječ u Bibliji zahtijeva učeničko srce koje sabire, uspoređuje, razmišlja i sumišlja se s Bogom. Netko je kazao: „Bog je uviđavan Gospodin.“ Po ovom odlomku smjeli bismo kazati: „Bog je vrlo čovječan.“ Ta on je filantrop (usp. Tit 3,4). Takva ga ocrtava Knjiga Mudrosti osobito u svom III. dijelu što u našoj Bibliji nosi naslov Mudrost i Bog povijesti. U tri podnaslova tu čitamo o Božjoj popustlji­vosti. Iz toga sklopa uzeto je i današnje čitanje. Bog je, istina, svemoćni i pravedan, ali je baš stoga Bog „koji se brine za sve“„može sve poštedjeti“„sudi blago“„postupa pažljivo“ … daje ljudima „dobru nadu“ i moguć­nost „kajanja“. Uživajmo u takvu Bogu. Takav čovječan Bog i od svojega pobožnika-pravednika zahtijeva da bude – čovječan.


Otpjevni psalam   Ps 86, 5-6.9-10.15-16a
Pripjev:  Ti si, Gospodine, dobar i rado praštaš.

Ti si, Gospodine, dobar i rado praštaš,
pun si ljubavi prema svima koji te zazivaju.
Slušaj, Gospodine, molitvu moju
i pazi na glas vapaja mog.

Svi narodi što ih stvori doći će
i klanjat se tebi, Gospodine,
i slavit će ime tvoje.
Jer ti si velik i činiš čudesa: ti si jedini Bog.

No ti si, Gospodine Bože, milosrdan i blag,
spor na srdžbu – sama ljubav i vjernost.
Pogledaj na me i smiluj se meni;
daj svome sluzi snage svoje!


Uz psalam: Ovom psalmu ne treba komentara. Kao da slušamo prepjev pročitane Knjige Mudrosti. Uvodi ta­kođer u evanđelje o pšenici i ljulju na jednoj te istoj njivi svijeta.


Drugo čitanje   Rim 8, 26-27

Duh se za nas zauzima neizrecivim uzdasima.


Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima
Braćo!  Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sâm Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima. A Onaj koji proniče srca zna koja je želja Duha – da se on po Božju zauzima za svete.

Riječ Gospodnja.


Duh Sveti moli u nama

Uz 2. čitanje: Duh Sveti je veliki djelatnik u životu svakoga kršćanina. To je najkraći sadržaj cijele glave Rim 8. Zapravo, kršćaninov duhovni život opisuje se kao „život u Duhu“. Današnji, vrlo kratak odlomak povezuje u jedno Duha Svetog i našu molitvu. Po Iv 4,23-24 Duh Sveti pokreće u nama molitvu kao klanjanje Bogu. Po Lk 11,13 vrhunska je želja naše molitve upravo to da nam Otac daruje svojega Duha. A po ovom odlomku Rim 8,26-27 Duh Sveti je subjekt naše molitve: on moli u nama, on „viče“ u nama:Abba! Oče“ (usp. Rim 8,15 = Gal 4,6). Molitva je proživljavanje našega zajedništva s Bogom. Re­ligiozan čovjek, a nadasve vjernik – to je čovjek koji živi u ozračju božanskoga „Ti“. Taj se život najspontanije iz­ražava u molitvi. Istina, molitva je jedno od najvećih čo­vjekovih umijeća. Dade se – u školi Duha i Crkve – i naučiti. No uči se nadasve moleći. Za molitvu nije potrebna „učenost“ nego istinska navika. Temeljno je pravilo: mo­limo kako najbolje umijemo. Duh Sveti će već znati dobro „prevesti“ našu molitvu Bogu, Ocu.


Pjesma prije Evanđelja     usp. Mt 11, 25
Blagoslovljen da si, Oče, Gospodaru neba i zemlje,
što si otajstva Kraljevstva objavio malenima.

Evanđelje   Mt 13, 24-43

Pustite nek oboje raste do žetve.

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Iznese Isus narodu drugu prispodobu: „Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode. Kad usjev uzraste i isklasa, tada se pokaza i kukolj. Sluge pristupe domaćinu pa mu reknu: ‘Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Odakle onda kukolj?’ On im odgovori: ‘Neprijatelj čovjek to učini.’ Nato mu sluge kažu: ‘Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo?’ A on reče: ‘Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. Pustite nek oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu.’“ I drugu im prispodobu iznese: „Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek uze gorušičino zrno i posija ga na svojoj njivi. Ono je doduše najmanje od svega sjemenja, ali kad uzraste, veće je od svega povrća. Razvije se u stablo te dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se po granama.“ I drugu im kaza prispodobu: „Kraljevstvo je nebesko kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne.“ Sve je to Isus mnoštvu zborio u prispodobama. I ništa im nije zborio bez prispodoba – da se ispuni što je rečeno po proroku: Otvorit ću u prispodobama usta svoja, iznijet ću što je sakriveno od postanka svijeta. Tada otpusti mnoštvo i uđe u kuću. Pristupe mu učenici govoreći: „Razjasni nam prispodobu o kukolju na njivi.“ On odgovori: „Sijač dobroga sjemena jest Sin Čovječji. Njiva je svijet. Dobro sjeme sinovi su Kraljevstva, a kukolj sinovi Zloga. Neprijatelj koji ga posija jest đavao. Žetva je svršetak svijeta, a žeteoci anđeli. Kao što se kukolj sabire i ognjem sažiže, tako će biti na svršetku svijeta. Sin će Čovječji poslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike i bace ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi. Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega.“ „Tko ima uši, neka čuje!“

Riječ Gospodnja.


Nije kukolj nego ljulj

Uz evanđelje: Nastavljamo Isusovu Besjedu u prispodo­bama. Ima ih sedam, a liturgija ih razvija kroz četiri nedje­lje (15-18). Možemo ih ovako ukratko sročiti.

Prispodoba o sijaču = Crkva nastaje sjetvom Božje riječi u srcima vjernika. Prispodoba o kukolju = zasada u svijetu i u Crkvi na istoj njivi raste pšenica i kukolj, to jest koegzistiraju dobri i zli ljudi. Prispodoba o zrnu goru­šice i kvascu = rast i dinamizam Božjega kraljevstva, Cr­kve. Prispodoba o blagu i zrnu bisera =  Kraljevstvo se Božje nalazi u intimnosti ljudskih savjesti. Prispodoba o mreži = konačno, eshatološko ostvarenje Kraljevstva Bo­žjega.

Ljudevit Rupčić je upozorio da nije riječ o kukolju nego o ljulju. „Ljulj je sličan pšenici (= teško ga je razli­kovati) i otrovan je. Tek kad isklasa jedno i drugo, vidi se medu njima razlika. Kukolj je, čim izraste, vidljiv.“ Ipak, ta je Isusova riječ o kukolju toliko poslovična da je nismo mijenjali. Evo odmah i Rupčićeva tumačenja prispo­dobe. Prije svega, „Božja providnost dopušta mješavinu dobra i zla na ovom svijetu do sudnjega dana.“ Razlog je tome onaj Augustinov, naveli smo ga u uvodu. Bog daje zlima mogućnost obraćenja, a dobrima da rastu u dobroti. No prispodoba želi reći više, veli Rupčić: „Dobro sjeme koje donosi rod jesu sinovi kraljevstva (13,36-39). Njihova je uloga da u suradnji s Bogom pospješuju dozrijevanje kraljevstva na zemlji, unatoč djelovanju protivnih sila.“ AMEN!


Pakao je spasiteljska istina

Koliko god je ova Isusova prispodoba utješna i ohrabru­juća, ona ima vrlo ozbiljnu završnicu, pogotovo u poprat­nom Isusovom tumačenju. Postoji, kao i u prispodobi o sijaču, Zli, Đavao. Moguće je da se svrstamo u „sinove Zloga“. Postoji kraj pogodnoga vremena za spasenje – svršetak svijeta, ovoga sadašnjega, svršetak povijesti spase­nja. I postoji kobna mogućnost da se promašimo. Isus govori o „peći ognjenoj gdje će biti plač i škrgut zuba“. Ne igrajmo se Božjom dobrotom! Pakao spada u Božju objavu. No smijemo reći da je i pakao spasiteljska istina: objavljen nam je da bismo ga izbjegli. Nema razloga očaju: „Onomu koji sve čini što može Bog ne krati svoju milost.“ A samo će On moći prosuditi tko je taj koji „nije učinio svoje“. Inače, ovaj posljednji odlomak priče o kukolju podsjeća na evanđelje o Posljednjemu sudu (Mt 25). Ne propustimo zapaziti tzv. lutajuću riječ Isusovu. Ponavlja se na više mjesta (Mt 13,9.43; 11,25) a osobito je česta u Apokalipsi (Otk 2,7.11.17.29 i 3,6.13.22). I to baš u eshatološkom sklopu. Tim izričajem: „Tko ima uši da čuje neka čuje!“ Isus daje svojim eshatološkim riječima osobitu težinu. Pazimo da se ne poigramo Božjom dobrotom! AMEN!

Iz knjige: „Sijač je Sin čovječji“, Bonaventura Duda