KOJE JE SREĆE BOŽJA RIJEČ U NAMA?

Isus je obogatio svjetsku literaturu osobitim žanrom – prispodobama. Matej je sabrao sedam ponajljepših u tzv. Besjedu u prispodobama (Mt 13). Čitat ćemo ih u naredne četiri nedjelje. Prispodoba, grčki parabola, ili usporedba jest živa i privlačna slika iz svagdanjeg života kojom se ocrtava zbilja višega reda. Isus se u svojim prispodobama pokazuje kao izvrstan promatrač: sva mu priroda postaje glasnikom Božjega svijeta. Slike uzima iz poljodjeljstva, vinogradarstva, voćarstva, ribolova, gradnje kuće – dakle iz najbližeg tadanjeg životnog okoliša svojega slušateljstva. Prispodobama upućuje u „tajne Kraljevstva“: koja je narav Božjega kraljevstva, kakav li mu razvoj, nutarnje i vanjske borbe sve do završetka u punini Božje budućnosti.


15. nedjelja kroz godinu A

Prvo čitanje   Iz 55, 10-11
Dažd zemlju oplodi i ozeleni.

Čitanje Knjige proroka Izaije
Ovo govori Gospodin:

„Kao što dažd i snijeg s neba silaze
i ne vraćaju se onamo dok se zemlja ne natopi,
oplodi i zazeleni da bi dala sjeme sijaču i kruha za jelo,
tako i riječ koja iz mojih usta izlazi
ne vraća se k meni bez ploda,
nego čini ono što sam htio
i obistinjuje ono zbog čega je poslah.“
Riječ Gospodnja.


Plodna riječ

Uz 1. čitanje: Biblija se rado služi poetskim govorom za koji je osobito značajna „metafora“, slikovito izražava­nje. Ova Izaijina metafora je višestruka. Kiša i snijeg padaju s neba – oplode zemlju – i vraćaju se (kao para) natrag „na nebo“. Takva je Božja riječ: izlazi od Boga – i prije no što se k njemu vrati treba da oplodi onoga i one kojima Bog tu svoju riječ „šalje“. Božja je riječ također „kruh za jelo“. Oplođuje dakle i hrani.


Otpjevni psalam   Ps 65,10-14
Pripjev:  Sjeme pade na dobru zemlju i urodi.

Ti, Gospodine, pohodi zemlju i ti je natopi,
obogati nju veoma.
Božja se rijeka vodom napuni,
ti pripravi ljudima žito.

Ovako pripremi zemlju:
brazde joj natopi,
grude joj poravna;
kišom je omekša,
usjeve joj blagoslovi.

Ti okruni godinu dobrotom svojom,
plodnost niče za stopama tvojim.
Pustinjski pašnjaci kaplju od obilja,
brežuljci se pašu radošću.

Livade se kite stadima,
doline se pokrivaju žitom:
svagdje klicanje, pjesma.


Sjeme i kiša

Uz psalam: Divni ovaj odlomak na poseban način mogu doživjeti poljodjelci. Gradski ljudi nemaju dosta veze s prirodom, pa su izgubili osjetljivost za tako divne biblijske slike. Posrijedi nije toliko sjeme koliko kiša koja sjemenu daje mogućnost niknuti i donijeti plod. Očito je za svako dobro djelo potrebna Božja i ljudska suradnja.


Drugo čitanje   Rim 8,18-23
Stvorenje sa svom žudnjom iščekuje objavljenje sinova Božjih.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima

Braćo! Smatram, uistinu: sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama. Doista, stvorenje sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih: stvorenje je uistinu podvrgnuto ispraznosti – ne po svojoj volji, nego zbog onoga koji ga podvrgnu – ali u nadi. Jer i stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje. Jer znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada. Ali ne samo ono! I mi koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela.

Riječ Gospodnja.


Svemir u nastajanju

Uz 2. čitanje: U naše vrijeme ovaj odlomak iz sv. Pavla poprima novo, jako značenje. U konačnoj obnovi Božjega stvaranja, u konačnoj uspostavi Božjega djela uz ljude, sinove i kćeri Božje sudjelovat će u uskrsnoj proslavi cijela priroda, sav kozmos (usp. GS 39a i LG 48a). Uostalom, u sakramentima već materija poprima uskrsnu vrijednost. Postaje nosiva za Božju milost: voda krsta, ulje svetih pomazanja … Doista, kad bi nuklearna energija bila u ruci ljudi u kojima već caruje Kristovo spasenje, materija ne bi bila razorna, prokletstvena nego – blagoslovna. Sav je svemir zajedno s cijelim ljudskim rodom sada „u porođaj­nim bolima“. Još nije nastao, još nije uspostavljen Božji svijet. Istom je u nastajanju. U izvještaju o stvaranju triput se ističe: „I vidje Bog da je dobro!“ štoviše – „veoma dobro“ (Post 1,10.25,31). Otkupljenjem Kristovim zahvaćen čovjek – i kao pojedinac i kao udruženo biće u Crkvi – treba da sudjeluje na uspostavi novoga, dobroga – Bo­žjega svijeta. Marija je tome svijetu, kako piše na Trskom vrhu: Mundi melioris origo – Početak svijeta boljega.“ U uspostavi svijeta u prvotnoj dobroti Boga stvoritelja sudjelujemo: a) pravilno se služeći materijom, na svoju korist i korist svih ljudi i b) unapređujući dobre i sve bolje međuljudske odnose.


Pjesma prije Evanđelja      Mt 4,4b
Sjeme je riječ Božja, a sijač Krist;
tko ga god nađe, ostat će zauvijek.

Evanđelje  Mt 13,1-9  (kraća verzija)
Iziđe sijač sijati.

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

Onoga dana Isus iziđe iz kuće i sjede uz more. I nagrnu k njemu silan svijet te je morao ući u lađu: sjede, a sve ono mnoštvo stajaše na obali. I zborio im je mnogo u prispodobama: „Gle, iziđe sijač sijati. I dok je sijao, nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Nešto opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. A kad sunce ogranu, izgorje i jer nemaše korijena, osuši se. Nešto opet pade u trnje, trnje uzraste i uguši ga. Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk. Tko ima uši, neka čuje!“

Riječ Gospodnja.


Zapreke prihvatu Božje riječi

Uz evanđelje: Prispodoba o sijaču s popratnim Isusovim tumačenjem po sebi je vrlo prožima i očita. Ipak, istak­nimo tri pouke. Prvo, sijač je Isus, propovjednik riječi i za njim svi njegovi nastavljači. Njegovo je sijati. Urod ne ovisi o njemu. To će na drugi način reći apostolima u Ivana „Jedan sije, a drugi žanje“ itd. (Iv 4,35 sl). A u Pavla čitamo: „Ja zasadih, Apolon zali, a Bog dade rasti“ itd. (1 Kor 3,6-9). Nadalje, prispodoba postavlja temeljno pitanje ondašnjim slušateljima i nama: kakvo sam ja tlo u koje se sije Božja riječ? Jesam li tlo kamenito… ili zaraslo trajem… ili sam dobra zemlja?

– Isus po Mateju, u svom tumačenju ide i dalje: postoji protusijač, onaj Zli, Đavao. Iako se do kraja ne veli, on je kao ptica grabljivica koja nastoji pozobati dobro sjeme. Možemo se doumljivati što sve poduzima Đavao da onemogući naš prihvat Božje riječi. Velika je zapreka plodnosti Evanđelja: nestalnost u dobru – progonstvo – zakopanost u sasvim zemaljske brige, osobito obuzetost zemaljskim bogatstvom.

Riječ Božja traži našu suradnju. Nije dosta primiti je, treba nastojati razumjeti je. To zahtijeva dvoje: produbljivanje Božje riječi i umijeće primjene na život.

Iz knjige: „Sijač je Sin čovječji“, Bonaventura Duda