ISUSE BLAGA I PONIZNA SRCA!

Milenaristi ili tisućgodišnjaci pozivaju se na Otk 20,1-5. Ima ih i danas. Očekivali su i očekuju da će već na zemlji nastupiti vrijeme pobjedne Crkve. Nastupit će razdoblje kad će Bog podložiti „nogama našim“ svoje i naše nepri­jatelje. A ipak, zar ne bi i takvima Isus rekao kao onomadne učenicima, sinovima groma: „Ne znate čijega ste Duha“ (Lk 9,55 po nekim rukopisima). Istina, „kraljevstvo nebesko silu trpi i samo ga silnici osvajaju“ (Mt 11,12). No očito tim riječima Isus ne utemeljuje neku „vojujuću Crkvu“, Crkvu protiv nekog Čovjeka ili grupe ljudi. U pogledu međuljudskih odnosa Isus je odlučni miroljub i mirotvorac. I hoće da takvi budu njegovi učenici. U svoje vrijeme mnoge je uzbudio naputak Kongregacije za nauk vjere „o nekim aspektima teologije oslobođenja“. Kršćanstvo je neodjeljivo od prave teologije oslobođenja. Ona zahtijeva postojano nastojanje i naprezanje da u svim međuljudskim odnosima zavlada pravednost: između po­jedinaca, grupa, naroda, država, blokova. No nikako pu­tem nasilja. Imamo li u tom posve jasna načela? Načela Isusa i njegove Crkve? Papa Ivan Pavao II postojano se zalaže za novu „civilizaciju ljubavi“.


14. nedjelja kroz godinu A

Prvo čitanje   Zah 9, 9-10

Tvoj kralj se evo tebi vraća ponizan.

Čitanje Knjige proroka Zaharije

Ovo govori Gospodin: „Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, krotak jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu. On će istrijebit kola iz Efrajima i konje iz Jeruzalema, on će istrijebit luk ubojni, on će navijestit mir narodima. Vlast će mu se proširit od mora do mora i od Rijeke do rubova zemlje.“

Riječ Gospodnja.


Kralj mironosni

Uz 1. čitanje: Najprije jedan tekst iz „Listića“ (1987, 28,5), napisao ga je F. Jantsch: Jeruzalem znači „grad mira“. Mir je željkovano i tako rijetko stanje svijeta u kojem ne vlada sukob. Mir je glavni preduvjet za dobrobit ljudi. U vrijeme rata mir je čežnja svih ljudi. Kao što se rat rađa iz zla… tako se mir rađa iz dobra. Pravi i puni mir bit će istom na nebu. Stoga je Jeruzalem bio uvijek simbol neba. Mir u Svetom pismu nije toliko politički kao religiozni pojam. Mir znači nebo, znači konačno Boga. Stoga se na Istoku još danas pozdravlja sa „Salem alei-kum!“ a u katoličkom bogoslužju s „Pax tecum!“ – što znači „Mir s tobom!“

Tu upozoravamo na važno poglavlje tzv. tipologije: u slikama Staroga zavjeta označena je Crkva. Jeruzalem je glavni grad Božjega naroda. Sion je najvažniji predio Jeruzalema. Kći Sionska ili Jeruzalemska – sam je Božji narod. Sve te slike u Novom zavjetu, osobito u liturgiji označuju Crkvu. No po Crkvi zahvaćen je i sav svijet, sve Čovječanstvo. I eto, u tom ozračju prorok Zaharija naviješta novoga kralja, Mesiju. I to – neočekivano – mironosca. Dokrajčit će ratove i mržnje i posvuda uspostaviti mir. I u Izraelu i u svijetu. Od mora do mora – od Perzijskoga zaljeva do Sredozemlja, što je tada označavalo cijeli svijet. U tom proroštvu vrlo je važan magarac. Konj je u ono vrijeme bio „ratni materijal“. Stoga zavojevači i silnici dolaze na konju. I u Apokalipsi Sin čovječji uzjahao je konja bijelca, što označuje konačnu pobjedu i uspostavu Božjega svijeta. No Isus ulazi u Jeruzalem na magarčiću (usp. Mt 21,1-5). Baš je istaknuto – „na mladetu magaričinu“. Magarac je miroljubiva životinja, a dotad neuzjahani magarčić – naivčina – još više! Ne podliježemo li nekoj militantnoj, već na zemlji pobjednoj Crkvi u politič­kim kategorijama? Bilo bi to kobno za naše kršćanstvo.


Otpjevni psalam   145, 1-2.8-11.13c-14

Pripjev: Blagoslivljat ću ime tvoje dovijeka, Bože, kralju moj.

Slavit ću te, o Bože, kralju moj,

ime ću tvoje blagoslivljat uvijek i dovijeka.

Svaki ću dan tebe slaviti,

ime ću tvoje hvaliti uvijek i dovijeka.

Milostiv je i milosrdan Gospodin,

spor na srdžbu, bogat dobrotom.

Gospodin je dobar svima,

milosrdan svim djelima svojim.

Nek te slave, Gospodine, sva djela tvoja

i tvoji sveti nek te blagoslivlju!

Neka kazuju slavu tvoga kraljevstva,

neka o sili tvojoj govore.

Vjeran je Gospodin u svim riječima svojim

i svet u svim svojim djelima.

Gospodin podupire sve koji posrću

i pognute on uspravlja.


Bog na strani malenih

Uz psalam: Bog je doista na strani malenih, potlačenih, bačenih na rub, prikraćenih. Takav je i njegov pobožnik. To je najizrazitija psalamska duhovnost. Označila je čitav niz psalama „Jahvine sirotinje“, ubogara – ljudi kojima je Bog jedina nada. Psalam je most između Zaharijine i Isusove pouke o krotkosti.


Drugo čitanje   Rim 8, 9.11-13

Ako Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima

Braćo! Vi niste u tijelu, nego u Duhu, ako Duh Božji prebiva u vama. A nema li tko Duha Kristova, taj nije njegov. Ako li Duh onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, onaj koji uskrisi Krista od mrtvih oživjet će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama. Dakle, braćo, dužnici smo, ali ne tijelu da po tijelu živimo! Jer ako po tijelu živite, umrijeti vam je, ako li pak Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete.

Riječ Gospodnja.


Tko su ljudi Duha?

Uz 2. čitanje: Osma glava Poslanice Rimljanima ocrtava kršćaninov život baš kao – duhovni život. Pridjev duhovni treba shvatiti u jakom smislu. To je cjelokupni kršćaninov život pod snažnim poticajem Duha Svetoga.Duhovan“ je onaj kršćanin koji unosi dvokrilnu ljubav prema Bogu i bližnjemu u sve svoje odnose prema Bogu, prema sebi i prema svim ljudima. I to sve žarče i cjelovitije. Zapazimo neke osobite naglaske. Taj je Duh u isto vrijeme: i Duh Kristov i Duh Božji i – Duh naš. I nas prenosi u zanos odnosa božanskih osoba! Još više, tri put se ističe da taj Duh „prebiva u nama“. U Ivana Isus kaže: „Tko mene ljubi ljubit će ga moj Otac i k njemu ćemo doći i – stanovati u njemu“ (Iv 14,23). Spojimo li ta dva mjesta, Sveta Trojica stanuju u nama. Mi smo doista Hram Božji u Duhu (usp. 1 Kor 6,19 i Ef 2,21-22). Dakako, život u Duhu zahtijeva stalnu oporbu protiv – tijela. Tijelo-sarks u Pavla ne znači prvenstveno „putenost“, prevlast neukroćene spolnosti. „Tjelesan“ čovjek jest čovjek zatvoren u sebe, koji od sebe počinje i sa sobom svršava. Nema osjećaja za vlastitu bogoodnosnost, pa se i prema ljudima ne odnosi dobro: i ljude potčinja sebi. On je veliki manipulant. Dakako, istom na vratima vječnosti ocijenit će se sam kao – promašeni čovjek koji nije ulagao svoj kapital u prave vrijednosti. Poslanica nas poziva da budemo „ljudi Duha“ koji sve procjenjuju po Božjim mjerilima, sve važu Božjim vagama. I znaju se suprotstaviti svemu što ih ugrožava u takvu vrednovanju.


Pjesma prije evanđelje    Mt 11,25
Blagoslovljen da si Oče, Gospodaru neba i zemlje,

što si otajstva Kraljevstva objavio malenima!

Evanđelje   Mt 11, 25-30

Krotka sam i ponizna srca.

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme reče Isus: „Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo. Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti. Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.“

Riječ Gospodnja.


Na riječ Kristovu

Uz evanđelje: Bibličari nazivaju „ivanovskim“ ovaj je­dinstveni Matejev (Mt 11,25-30) i Lukin odlomak (10,21- 22). Toliko je lijep i svečan. Odaje Isusovu „samosvijest“ o najvećoj intimnosti između njega i Oca. Isus tako govori da je očito riječ o dvojici, a opet ih veže nerazdvojivo jedinstvo. U Ivanu će Isus progovoriti i o Trećemu, o Duhu. Tako je Crkva iz Isusovih riječi poučena o Svetoj Trojici. Tijekom vremena izvilo se vrlo duboko i svestrano razmišljanje o Presvetom Trojstvu. U nas je napisao doista remek-djelo o tom pok. profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta dr. Stjepan Bakšić (1889-1963). No i na početku1 na kraju svega razmišljanja stoji riječ Isusova kao temelj naše vjere. Vjerujemo na riječ Kristovu. A on je govorio kao onaj koji „pozna“ Oca. – No Trojedini ne ostaje zatvoren u sebe. Isus je objavitelj Oca. On nas ipak ne uvodi samo u poznavanje Boga, Svete Trojice. On je došao da nam priopći ljubav kojom nas Bog Trojedini ljubi. Isus nas po svomu Duhu uvodi u samu Božju intimnost: da i sami zaživimo životom Svete Trojice jer smo „suzajedničari božanske naravi“ (1 Pt 1,5). Dakako, živeći svoju novu bogoodnosnost treba da i prema svim ljudima zaživimo nove, na Svetoj Trojici utemeljene međuljudske odnose. Odatle temeljni Isusov zakon: dvokrilna ljubav prema Bogu i bližnjemu. AMEN!


Mali i veliki

Današnje evanđelje započinje svečanom molitvom pohvalnicom. Isus slavi Oca. Zbog čega? Po Luki (10,21) Isus je duboko dirnut uspjehom svojih učenika koji se vraćaju s prve evangelizacije. Isus u tom doživljava ljubav svojega Oca prema sebi i učenicima. Oni su ti maleni koji su prihvatili ljubav Očevu koju on objavljuje. Oni i svi koji povjeravaše na riječ njihovu. – Izraz mudri i umni ima ovdje loš prizvuk. Isus nišani na otpor koji prema njemu i njegovoj riječi pokazuju ljudi vodećih krugova, farizeji, saduceji, pismoznanci … dok ga mali svijet rado prima. Bilo bi krivo kad bismo te Isusove riječi upotreb­ljavali za neki antiintelektualizam, kao da intelektualci ne bi bili podobni za evanđelje. Naš pastoral treba da bude mnogostruk, svaka sredina i svaki soj ljudi zahtijeva pose­ban napor navjestitelja. Sjetimo se Pavla! No istina je da i najveći i najmudriji treba da pred Bogom budu – maleni, potrebni Boga, ne samouvjereni, na se naslonjeni. Evan­đelje od svih zahtijeva obraćenje. AMEN!


Blago srce i dobra duša

Na kraju imamo Isusov autoportret. Poziva nas na na­sljedovanje. Ne da se učimo od njega stvarati svemir! Nego – da se od njega učimo dobroti srca i duše, lijepu pristupu i postupku sa svima. On je „blaga i ponizna srca“. Blagost i krotkost spada u Isusovih osam blaženstava. Ivan XXIII je pod jednu svoju sliku stavio potpis: „Blagost je najveća snaga.“ – Posljednje Isusove riječi ne utemeljuju neko slatkasto kršćanstvo ili tzv. kvietizam. Evanđelje zah­tijeva velika opredjeljenja, zanosno je i poduzetno. No uza svu hitnost i ushitnost koju treba kršćanin njegovati, on je – čovjek u Bogu smiren. „Samo je u Bogu mir, dušo moja!“ (Ps 62 = Biblija, str. 514). – Neki ovaj dragulj Matejeva evanđelja nazivaju Isusov Magnifikat. Marija je u Magnifikatu, u svojoj pjesmi Veliča duboko dirnuta do­brotom Božjom prema sebi i svima ljudima, osobito ma­lenima. Tako i Isus. Pođimo u školu Isusa i Marije. AMEN!

Iz knjige: „Sijač je Sin čovječji“, Bonaventura Duda