VRIJEME MLADIH MISA – VRIJEME MISIJA

Već smo prošle nedjelje podsjetili da je ovo vrijeme mladih misa. Mladi kršćani koji su osjetili Božji poziv i nastojali mu odgovoriti, nakon propisanih studija i stečenih navika zajedničkoga života i rada, pristupaju biskupu da prime sveti, svećenički red. Na poseban se način darivaju Bogu da ih on, po biskupu ili višem redovničkom pogla­varu, daruje na službu Crkvi Božjoj, svoj i određenoj zajednici vjernika. Po svetom redu i susljednom biskupo­vom odlukom primaju od Krista misiju-poslanje da kao „mudri suradnici biskupskog reda i njegova pomoć i oru­đe … služe Božjemu narodu“ (LG 28c). I na njih se – „budući da sa svojim biskupom tvore jedan prezbiterij“, jednu svećeničku družbu, kako veli isti LG 28c – proteže ona misija-poslanje koju je kao apostolsko breme postavio na ramena svojih apostola Krist Gospodin na dan Uzašašća: „Idite u sav svijet“ (Mt 28,18 itd.).

No, premda ta misija na neki način posebno „optere­ćuje“ biskupski kolegij u zajednici s Rimskim biskupom (LG 20), ona ni najmanje ne dokida nego samo pojačava misiju koju je tim istim riječima primio cijeli Božji narod, svaki pojedini kršćanin i svaka vjernička zajednica (obitelj, župa, samostan itd.). Dosta budi o tom pročitati temeljne stavke konstitucije o Crkvi (LG 33) i dekreta o apostolatu laika (AA 3) te dekreta o misijama gdje izričito stoji: „Crkva u hodu – Crkva kao takva, dakle svi vjernici – jest misionarska po svojoj naravi jer potječe iz slanja Sina i Duha Svetoga po odluci Boga Oca“ (AG 2 = LG 2 sl.).

Stoga je vrijeme mladih misa osobito jako vrijeme da si sav Božji narod posvijesti svoj misijski poziv. Krist je, odlazeći u nebo, svijet ostavio brizi, ljubavi, domišljatosti svih svojih vjernika, dakako osobito onih koje je na pose­ban način pozvao u svetu službu. I oni će tu službu to bolje vršiti što budu jače posvješćivali misijsku odgovor­nost svemu Božjemu narodu.

U osobit vid te zajedničke odgovornosti spada pitanje baš i samih mladih misa. Hoće li Božji narod imati dosta svetih poslužitelja? To je briga cijele Crkve. Koliko god se Crkva ne svodi samo na hijerarhiju, u koju – u širem smislu – spadaju i svećenici, a onda u nekom bližem suod­nosu i redovnici i redovnice, Crkvi su prijeko potrebni sveti služitelji. To je volja Kristova koji je ustanovio sve­ćenički red sa sasvim osobitim opunomoćenjima. To ređe­nike ne stavlja iznad drugih, ali ih i te kako – često nezaobilazivo – stavlja u službu drugih (PO 2). Kome su dakle potrebni svećenici? Kristu ponajprije, da upravo po njima izvrši neke osobite zadaće svoga svećeništva, pastirstva i učiteljstva. A onda dakako – posljedično – i samom Božjem narodu.


11. nedjelja kroz godinu (A)

Prvo čitanje Izl 19,2-6a

Vi ćete mi biti kraljevstvo svećenikâ, narod svet.

Čitanje Knjige Izlaska

U one dane: Izraelci dođu u Sinajsku pustinju i utabore se u pustinji. Postave Izraelci tabor tu pred brdom, a Mojsije se popne k Bogu. Gospodin ga zovne s brda pa mu rekne: „Ovo reci domu Jakovljevu, proglasi djeci Izraelovoj: ’Vi ste vidjeli što sam učinio Egipćanima; kako sam vas nosio na orlovskim krilima i k sebi vas doveo. Stoga, budete li mi se vjerno pokoravali i držali savez moj, vi ćete mi biti predraga svojina mimo sve narode – ta moj je sav svijet! – vi ćete mi biti kraljevstvo svećenikâ, narod svet.’“

Riječ Gospodnja.


Što je Crkva?

Uz 1. čitanje: Ovaj je odlomak Knjige Izlaska vrlo važan. Stoga je tako svečan. Nalazi se u odlomku o Savezu na Sinaju (19,1 – 24,8 i dalje), i to kao pročelni tekst, pročelna objava. Savezom Jahvinim sav je narod promak­nut u sveti narod jer je stupio s Jahvom – prvenstveno Jahvinim izborom – u posve osobito suodnose. Možda je najjednostavnija saveznička gesta rukovanje. Partneri se kunu jedno drugom, pružajući si – stiskom – ruke. Pove­zuju se u zajedničku sudbinu, obećaju si posvemašnju pri­padnost. „Ne želim bez tebe, ne mogu bez tebe. Na mene se možeš osloniti, ja te neću prevariti.“ Bog na osobit način postaje svojinom svoga naroda, a narod Božjom svojinom i Božjom svojtom. To će kroz Stari zavjet izra­žavati posebna riječ segullah-predraga svojina, svojta koja se po prvi puta pojavljuje baš ovdje (Izl 19,5 = Pnz 7,6; 14,2; 26,18 – usp. Ef 1,14). No Izrael preuzima na svoj način odgovornost za Boga posred cijeloga čovječanstva. Bog se na njih može osloniti, oni će poraditi da se po njima sav svijet oboži. Tako poziv i izabranje, zapečaćeni Savezom, postaju sami po sebi i misijom. Taj je odlomak ponovio sv. Petar u svom temeljnom nagovoru o dostojan­stvu i odgovornosti svih kršćana (1 Pt 2,4-10) i taj tekst je ušao u stupovlje koncilskog nauka o dostojanstvu i odgovornosti svih kršćana (LG 9 i 10; AA 3 i 18 te PO 2). On se tiče i današnjih mladomisnika ali i njihovih roditelja, braće i sestara – tiče se svih nas.


Otpjevni psalam Ps 100,2-3.5

Pripjev: Njegov smo narod i ovce paše njegove.

Kliči Gospodinu, sva zemljo!
Služite Gospodinu u veselju!
Pred lice mu dođite s radosnim klicanjem!

Znajte da je Gospodin Bog:
on nas stvori i mi smo njegovi,
njegov smo narod i ovce paše njegove.

Jer dobar je Gospodin,
dovijeka je ljubav njegova,
od koljena do koljena vjernost njegova.


Koljenovići Božji

Uz psalam: U ovom se psalmu starozavjetni pobožnik – i pojedinac i sav narod – osjeća prisno povezan s Bogom. Kad se u izraelskoj kući rodilo dijete, uzeli bi ga od majke i položili ocu na koljena; tim ga je on priznao svojim zakonitim sinom i nasljednikom. Postao je koljenović! Kako se množio narod i trajao „od koljena do koljena“, prenosio je Bog na svakoga koljenovića svoje milosrđe i svoju vjernost – svoj Savez.


Drugo čitanje Rim 5,6-11

Ako se s Bogom pomirismo smrću Sina njegova,
mnogo ćemo se više spasiti životom njegovim.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima

Braćo! Dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro. Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije. Koliko li ćemo se više sada, pošto smo opravdani krvlju njegovom, spasiti po njemu od srdžbe? Doista, ako se s Bogom pomirismo po smrti Sina njegova dok još bijasmo neprijatelji, mnogo ćemo se više, pomireni, spasiti životom njegovim. I ne samo to! Dičimo se u Bogu po Gospodinu na­šemu Isusu Kristu po kojem zadobismo pomirenje.

Riječ Gospodnja.


Krist je naša dika

Uz 2. čitanje: Ovo je samo dio vrlo opsežna i osobita teška Pavlova izlaganja o našemu dostojanstvu – i sreći – koje nam izvire iz činjenice Što nas Bog, Otac, ljubi. Dokaz ljubavi Božje prema nama je Krist Isus, Raspeti i Uskrsli (usp. Iv 3,16 i Rim 8,32sl). Krist koji je iz ljubavi prema nama krv svoju na križu prolio za nas. Rekao je negdje sv. Bonaventura, zapravo moli se Kristu da mu dadne milost te sav svijet promatra sanguine Obrati rubricatum – ocrvenjen krvlju Kristovom.“ Nad svakim čovjekom bli­sta rabin krvi Kristove. Kršćanska ju pobožnost zove „predragocjena Krv“. Ona je cijena našega dostojanstva, kako nas opominje i uči i sv. Pavao (ovdje i u 1 Kor 6,26) i sv. Petar (1 Pt 1,9). No dok nas krv prolivena spominje nje­gova raspeća i smrti, to što smo mi sada za Boga drago­cjenost plod je njegova uskrsnuća. On, sada živi, temelj je našega novoga statusa pred Bogom, Ocem: njegov uskrsli život u nas se slijeva, osobito po sakramentima kojima su osobiti djelitelji svećenici Isusovi (usp. 1 Kor 4,1 sl). Kakva je sreća biti kršćanin! Ali i odgovornost! Divno pjeva himna Svetom križu na Veliki petak o svijetu oku­panom u Krvi što je navrla iz otvorena boka Isusova: „O gle vrela koje pere – Zemlju i svijet čitavi!“ Evo mi dosto­janstva svih nas i svega svemira! Evo misije – to svima naviještati životom i riječju.


Pjesma prije evanđelja Mk 1,15

Približilo se kraljevstvo Božje:

obratite se i vjerujte Evanđelju

Evanđelje Mt 9,36 – 10,8

Dozva dvanaestoricu svojih učenika i posla ih.

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Kad Isus ugleda mnoštvo, sažali mu se nad njim jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira. Tada reče svojim učenicima: „Žetve je mnogo, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju.“ Dozva dvanaestoricu svojih učenika i dade im vlast nad nečistim dusima: da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć. A ovo su imena dvanaestorice apostola: prvi Šimun, zvani Petar, i Andrija, brat njegov; i Jakov, sin Zebedejev, i Ivan, brat njegov; Filip i Bartolomej; Toma i Matej carinik; Jakov Alfejev i Tadej; Šimun Kananaj i Juda Iškariotski, koji ga izda. Tu dvanaestoricu posla Isus uputivši ih: „K poganima ne idite i ni u koji samarijski grad ne ulazite! Pođite radije k izgubljenim ovcama doma Izraelova!

Putom propovijedajte: ’Približilo se kraljevstvo nebesko!’ Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite! Besplatno primiste, besplatno dajte!“

Riječ Gospodnja.


Svećeništvo, no i svaka misija – služba je ljubavi

Uz evanđelje: Glavu 10. Matejeva evanđelja okrstiše bibličari Misijskom besjedom Isusovom. Tu Matej sabire, kažu, sve što se odnosi na poslanje apostola, pa dakako i na poslanje cijele Crkve. No veoma je važno da nedjeljni ulomak počinje od prethod­noga Mt 9,36-38. Isus, ganut i sažalan nad mnoštvom, kao Dobri pastir, šalje svoje učenike s opunomoćenjima u svijet. Nije li time snažno naglašeno da je svaka služba u Crkvi – pa onda i cjelokupna služba Crkve svijetu pod znakom Kristove ljubavi? Da, Crkva „ancilla mundi“, to je duboko označio svijet Crkve II. vatikanskog koncila, kako je to jednom izrijekom naglasio papa Pavao VI. To je prva tema kad razmišljamo o poslanju: i cijele Crkve i svakoga kršćanina i svakoga svećenika, a naročito danas – svakoga mladomisnika. I još nešto: misije – to je svet posao. Svet dakako, ali nadasve posao. Velika je riječ sv. Grgura Velikoga: „Svijet je prepun svećenika, no u žetvi se Gospodnjoj nađe po koji taj poslenik!“ Sav je taj misijski posao – naročito to da Crkvi ne ponestane svetih poslenika – Krist stavio pod zakon molitve: i za njih, ali i njihove – i za se i za sve kojima su poslani. Ne propustimo zapaziti i ovo: gospodar žetve, pastir stada – uvijek je sam Bog, Otac. Dakako po Kristu, Dobrom pastiru (usp. Ez 34 – Iv 10). No među temeljne oznake Božjega djelovanja u povijesti spasenja, i naroda i pojedinaca, spada da se Bogu sviđa djelovati za ljude po ljudima. Bog dakle traži surad­nike, on ih zove, on očekuje odgovor, i nakon odgovora – velikodušnu, ustrajnu, revnu suradnju.


Crkva je hijerarhijsko društvo

U Crkvi postoji sveta vlast. Krist nekima, odabranima, daje posebna opunomoćenja. No uvijek na službu svima drugima (usp. LG 18 sl, zatim LG 32 i dr). Stoga je svaka vlast u Crkvi služenje, i nije nad Božjim narodom nego u Božjem narodu„in societate fidelium“ kako veli dekret o službi i životu svećenika (PO 2). Dakako, ta sveta vlast uključuje i službu upravljanja koja u mnogome zahtijeva suodnos poglavar-podložnik, no uvijek u specifičnom ozračju Crkve kako je hoće Gospodin Isus, a to je ozračje bratstva, obazrivosti, uzajamnog prihvaćanja i poštovanja (doista pročitajte što piše u LG 32 te završnicu LG 28).

I evo, pojavljuje se posvećen novozavjetni izraz Dva­naestorica (u Marka prvi put Mk 6,7, u Luke 9,1). Uz Isusa susrećemo uvijek tri kategorije osoba: mnoštvo – učenici – Dvanaestorica. Luka će dodati još Sedamdeseto­mu (10,1 sl). Matej ih predstavlja kao opunomoćenike Kristove s obzirom na nečiste duhove, bolesti, i naviještanje Božje riječi. Ovo potonje Petar će proglasiti u Djelima vrhovnom zadaćom (usp. Dj 6,3). No mogli bismo povezati oboje: karitas je neodjeljiv od evangelizacije. Iz daljnjega razvoja, koji se zamjećuje već u Evanđelju, pomalja se trostruka vlast ili opunomoćenje: svećeničko-sakramentalno, upravno-pastoralno i proročko-učiteljsko. Katolička vjera proniče oduvijek specifično mjesto koje u kolegiju Dvanaestorice ima Petar. On nije prvi samo po redu nego i po funkciji. Dosta budi spomenuti da mu je Isus nadjenuo posebno ime Kefas, smijemo reći Kamenko, s obzirom na službu koju mu je dodijelio (usp. Mt 16,13 sl).


Još neke opaske

Možda će nas malo zasmetati, rekli bismo, „diskrimi­nacija“ u činu poslanja: ono je suženo samo na Judeju i Galileju, Samarija je izričito isključena, a što onda sav drugi svijet! No, očito, evangelizacija svijeta odvija se po Božjem planu kojemu je tumač Isus. Uostalom, na dan Uzašašća reći će: „Idite u sav svijet!“ (Mt 28,18). Sve ima svoj razvoj, pa i sjeme Isusova evanđelja. Danas je Crkva svjesna – s osobitim posvješćenjem sa II. vatikanskog kon­cila – koliko joj je misija svestrana: u širinu, dubinu, dužinu i visinu. Evangelizacija još neevangelizirana svijeta i reevangelizacija svijeta nekoć kršćanskoga sada raskršćanjena. No sve to uvelike ovisi koliko kvasac evanđelja djeluje u nama samima.

Ne smijemo propustiti ni posljednjega naputka Isusova, orio o besplatnosti služenja za Evanđelje. Istina, Crkvi su potrebna i novčana sredstva. I sam ih je Isus sa svojom Dvanaestoricom imao. No nije li veliko upozorenje po­sljednje ime u popisu Dvanaestorice, Juda. On je bio za to zakonito zadužen, a ipak ga je to odvelo na putove izdajstva. Zanimljivo, Pavao je ponovio riječ Isusovu o poslenikovoj plaći (1 Tim 5,18). Potvrdio je pravo da „oni koji Evanđelje navješćuju … od Evanđelja žive“ (1 Kor 9,3-18). No sam se tim pravom nije služio da nekako i u tom, sam se uzdržavajući, pridonese progresu Evanđelja. Čudne li i čudesne logike! Imala je uvijek u Crkvi nasljedovatelja. Uostalom, ljudi će uvijek imati razumijevanja: i sami će priteći u pomoć da se namaknu sredstva za Evanđelje, pa i za njegove poslužitelje. No također su i osjetljivi, štoviše i preosjetljivi kada sredstva nekako po­stanu ciljevi. Nije sve to, dakako, najvažnije. No nije nevažno. Završavamo baš tim jer tako završava i današnje evanđelje. AMEN!

Iz knjige: „Sijač je Sin čovječji“, Bonaventura Duda