“S BOGOM SE UVIJEK MOŽE POČETI IZNOVA”

Papa Ivan Pavao II proveo je jednom čitav dan s tisuću mladih parova. Bilo je tu molitve, pjesme, svjedočenja, ispo­vijesti. U jednom trenutku Papa je ponovno uzeo riječ: „Mladi ljudi, kršćanin zna da se s Bogom uvijek može početi iznova.“ Mislio je na sve moguće zaplete i zavrzlame zajedničkog života. No to vrijedi za sve oblike kršćanskog postojanja na ovoj zemlji. Tu nam misao svake godine iznova želi posvijestiti advent.

U krugu jedne liturgijske godine Crkva želi proslaviti i ponovno proživjeti „spasonosno djelo svoga božanskog zaruč­nika“ (Konstitucija o liturgiji, br. 102). No to nije puko spo­minjanje. Naši su dobri liturgičari latinski memoria (memorijal!) preveli sa spomen-čin. Krist hoće da se u nama dogodi. On nas uvlači u svoje događaje. I to je bit imenice misterij-otajstvo. Na Božić s Kristom zajedno slavimo svoje bogosinstvo, na Uskrs svoju s njime suuskrslost, na Duhove svoju – po njemu – oduhovljenost … „Svi udovi treba da postaju njemu slični dok se u njima ne oblikuje Krist (usp. Gal 4, 19). Zato smo uzeti u misterije njegova života da bismo se njemu sve više suoblikovali kako bismo – s njime suumrli i suuskrsli napokon s njime zajedno sukraljevali“ (Konstitucija o Crkvi, br. 7e). Advent želi u nama pobuditi nov elan za naše uvijek sve svjesnije i založenije suoblikovanje s Kristom.

Još nešto! Ovom liturgijskom godinom gospoduje Evanđe­lje po Mateju. Koncil je odlučio: „Neka se u svetim slavljima obnovi obilnije, raznovrsnije i prikladnije čitanje Svetoga pi­sma“ (SC 35). Ova odredba Koncila provedena je u novom Redu čitanja tako da su za nedjelje i blagdane određena po tri čitanja koja se nižu u trogodišnjem krugu, pa se isti tekstovi čitaju tek svake četvrte godine. Pojedine godine iz niza ozna­čuju se slovima A, B i C. Izračunavaju se tako što se slovom C označuje godina čiji je broj djeljiv s tri (kao da je krug počeo s kršćanskim brojenjem godina). Naravno liturgijske godine počinju prvom nedjeljom došašća koje seže u prethodnu civilnu godinu.

U evanđelju Isus kaže: „Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja medu njima.“ Koncil nas uči da je Krist prisutan u svetoj liturgiji u misnoj žrtvi, u osobi službe­nika, pod euharistijskim prilikama kruha i vina, u sakramen­tima, u svojoj riječi, u Crkvi i njezinim članovima koji se mole … (usp. SC 7). Isus nas dakle sam – po svojoj riječi kako je zapisao sv. Matej – uvodi u otajstva Božja (usp. Mt 13,11).


 

1-nedjelja-dosasca-a

 

Prvo čitanje   Iz 2, 1-5

Gospodin sabire sve narode u vječni mir kraljevstva Božjega.

 

Čitanje Knjige proroka Izaije

Viđenje Izaije, sina Amosova, o Judeji

i Jeruzalemu: Dogodit će se na kraju dana:

Gora Doma Gospodnjega

bit će postavljena vrh svih gora,

uzvišena iznad svih bregova.

K njoj će se stjecati svi narodi,

nagrnut će mnoga plemena i reći:

„Hajde, uziđimo na Goru Gospodnju,

pođimo u Dom Boga Jakovljeva!

On će nas naučiti svojim putovima,

hodit ćemo stazama njegovim.

Jer će iz Siona Zakon izaći,

iz Jeruzalema riječ Jahvina.“

On će biti sudac narodima,

mnogim će sudit plemenima

i oni će mačeve prekovat u plugove,

a koplja u srpove.

Neće više narod dizat mača protiv naroda

nit se više učit ratovanju.

Hajde, dome Jakovljev,

u Gospodnjoj hodimo svjetlosti!

Riječ Gospodnja.

________________________

Božanska utopija ili – plan?

Uz 1. čitanje: Crkva je uvijek u tom Izaijinu proroštvu prepoznavala sebe. Ona je ta Gora Doma Gospodnjeg, meta velikog pokreta što ga je Bog pobudio u svemu čovječanstvu. Istina, ona se ne smatra još ostvarenom. Svoju puninu dosiže u eshatonu. No već sada treba da postane „znak izdignut među narodima“ (Iz 11, 12; usp. SC 2). Da bi se sa Siona-Crkve uspješno razglasila riječ Gospodnja, mi Sionci, ljudi Cr­kve treba da u njoj budemo što bolje poučeni kako bismo doista stupali stazama njegovim. Već u nastupnoj poruci papa Ivan Pavao II želi suvremenim kršćanima posvijestiti da proživljavamo „novi advent“, idući u susret novoj godini. Da li tako živimo svoje kršćanstvo, da Crkva po nama po­staje kvasac novoga svijeta? Na zgradi UN u New Yorku stoji upisan redak iz današnjeg čitanja: „Prekovat će svoje mačeve u plugove – Neće se više učit ratovanju“ (Iz 2, 4). Da li je to božanska utopija? Tek navještaj budućega svijeta? Ili Božji plan koji treba da ostvarujemo u svom vremenu? Doista, kršćanska eshatologija (nauk o posljednjim stvarima, bolje – zbivanjima), to jest „iščekivanje nove zemlje ne smije oslabiti, nego dapače razbuditi u nama brigu za izgradnjom ove zemlje. Kršćanin – jer „vjeruje u božansku ljubav“ – u svojoj vjeri nalazi „sigurnost da je svima ljudima otvoren put ljubavi i da nije uzaludno nasto­janje da se ostvari opće bratstvo“. Adventska vjera jest za svijet angažirana vjera.

________________________

Otpjevni psalam   Ps 122, 1-2.4-9

Pripjev: Hajdemo radosno u Dom Gospodnji!

Obradovah se kad mi rekoše:

„Hajdemo u Dom Gospodnji!“

Eto, noge nam već stoje

na vratima tvojim, Jeruzaleme.

 

Onamo uzlaze plemena,

plemena Gospodnja!

Po zakonu Izraelovu

da slave ime Gospodnje.

Ondje stoje sudačke stolice,

stolice doma Davidova.

 

Molite za mir Jeruzalemov!

Blago onima koji tebe ljube!

Neka bude mir u zidinama tvojim

i spokoj u tvojim palačama!

 

Radi braće i prijatelja svojih

klicat ću: „Mir tebi!“

Radi Doma Gospodina, Boga našega,

za sreću tvoju ja ću moliti.

________________________

Uz psalam: Već nas je Izaija stavio u pokret: „Hajde, uziđimo!“ Na to se izvrsno nadovezuje ovaj hodočasnički psalam Crkve Božje na putu. Crkva se osjeća ostvarenjem Izaijine vizije. No u isto se vrijeme osjeća i neostvarenom u punini. Bit će ostvarena istom u nebeskom Jeruzalemu. Do­tle treba izvršiti svoj udio u povijesti spasenja. Neka nas prožme posljednja, mirotvorna angažirana molitva. Budimo mirotvorci u Crkvi i u ljudskom društvu.

________________________

Drugo čitanje   Rim 13, 11-14a

Blizu je spasenje naše.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima

Braćo: Shvaćate ovaj čas: vrijeme je već da se oda sna prenemo

jer nam je sada spasenje bliže nego kad povjerovasmo.

Noć poodmače, dan se približi! Odložimo dakle djela tame

i zaodjenimo se oružjem svjetlosti.

Kao po danu pristojno hodimo, ne u pijankama i pijančevanjima,

ne u priležništvima i razvratnostima, ne u svađi i ljubomoru,

nego zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristom.

Riječ Gospodnja.

________________________

Sada je čas?

Uz 2. čitanje: Već prva riječ poslanice kairos puna je kršćanskoga naboja. Vrijeme, grčki hronos postaje kairos, to jest prigoda da se „učini nešto lijepo za Boga“, kako zna reći Majka Terezija. Svaka nova godina, novi advent, novi dan – za kršćanina je nov Božji dar. U temeljna umijeća kršćanske askeze spada: umjeti iskoristiti vrijeme. Vrijeme je bremenito vječnošću. Zapazimo altiteze: noć-dan, svjetlo-tama, no nadasve svući-obući. Ulazeći u krstionicu, kandidat je odlagao odjeću: svlačio je „staroga čovjeka“ da bi obukao novoga, da bi se „zaodjeo Kristom“ (usp. Ef 4, 22; Kol 3, 9 i dr). No ne samo izvana. Isus treba da postane nutarnji oblik našega postojanja. Kršćanin je čovjek po mjeri Krista (usp. Ef 4, 13). On doista treba da bude „drugi Krist“ (usp. Gal 2, 20). Sveti kršćani su na to mislili svakog jutra, dok su se oblačili za nov dan. Krist hoće da se danas dogodi. U meni, po meni posvuda gdje živim i radim, trpim i nadam se. Sa svim ljudima s kojima se danas susretnem.

________________________

Pjesma prije evanđelja   Ps 85, 8

Pokaži nam, Gospodine, milosrđe svoje i daj nam svoje spasenje.

 

Evanđelje   Mt 24, 37-44

Bdijte da budete pripravni!

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

Kao u dane Noine, tako će biti i dolazak Sina Čovječjega.

Kao što su u dane one – prije potopa – jeli i pili, ženili se

i udavali do dana kad Noa uđe u korablju i ništa nisu ni slutili

dok ne dođe potop i sve odnije – tako će biti i dolazak Sina Čovječjega.

Dvojica će tada biti u polju: jedan će se uzeti, drugi ostaviti.

Dvije će mljeti u mlinu: jedna će se uzeti, druga ostaviti.

Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi.

A ovo znajte: kad bi domaćin znao o kojoj straži kradljivac dolazi,

bdio bi i ne bi dopustio potkopati kuće. Zato i vi budite pripravni

jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.

Riječ Gospodnja.

________________________

Zaposlena budnost

Uz evanđelje: S ovom nedjeljom počinje opet Godina A ili prvi godišnji krug nedjeljnih evanđelja u kojima se čita Matejevo evanđelje. Današnji je odlomak možda odveć istrgnut iz svojega sklopa, iz posljednjeg Isusova govora. To je tzv. Eshatološka besjeda ili Dovršenje Božjega djela. Učenici po­stavljaju temeljno pitanje: kada će to biti i koji će tomu biti znak (Mt 24,3). Isus na to ne odgovara. Kaže im nešto mnogo važnije: Dan Gospodnji bit će iznenadan i stoga treba uvijek biti pripravan. Na to smjeraju sve slike: kao u Noino vrijeme, kao što se smrt događa nenadano i po čudnom izboru, kao tat … Stoga je potrebna budnost. Gregoreite, grčki! Vigilate, latinski! Budni budite, hrvatski! Odatle i značajna kršćanska imena: Gregorije (Grgur) – Vigilije – Budimir ili Butko (pisac Hrvojeva Misala!). No budnost nije besposlena! Kršćanska je budnost stanje pripravnosti: zaposlenost u ljubavi pema Bogu i ljudima. „Krist … snagom svojega Duha već djeluje u srcima ljudi. U njima ne budi samo želju za budućim vijekom nego također samim time nadahnjuje, pročišćuje i utvrđuje ona velikodušna nastojanja kojima se ljudska obitelj trudi da poboljša životne uvjete … Vrednote čovječjeg dostojanstva bratskoga zajedništva i slobode, sve dobre plodove prirode i našega truda koje budemo po Gospodinovoj zapovijedi i u njegovu Duhu na zemlji razmnožili naći ćemo poslije opet … kad Krist bude predao Ocu … kraljevstvo.“ Adventski kršćanin je vrlo zaposlen čovjek.

Egzegeti upozoravaju na prezent na kraju evanđelja: „Sin čovječji stalno dolazi!“ Njegov je Drugi dolazak iruptivan: provaljuje u našu svakidašnjicu, u našu sadašnjost. “Evo, stojim na vratima i kucam … Blago onom koji čuje moj glas i otvori mi vrata“ (Otk 3, 20). Danas! Ovog adventa!

Na to u homiliji upozorava sv. Augustin: „Dolazi Gospodin prije po svojim propovjednicima i ispunja svijet. Ne odupirimo se tomu prvom dolasku da se ne bismo morali prestrašiti pred drugim … Tko je bezbrižan sigurno čeka kadli će doći njegov Gospodar. Jer kakva je to ljubav prema Kristu: bojati se da on dođe? Braćo, nije li nas stid? Ljubimo, a bojimo se da on dođe. Doista, ljubimo li, ili više ljubimo svoje grijehe? Stoga, mrzimo svoje grijehe i ljubimo Onoga koji dolazi kazniti gri­jehe. Doći će on, htjeli mi ili ne htjeli. Ako nije došao, ne znači da neće. Doći će kad ne znaš. Nađe li te pripravna, ništa ne smeta što ne znaš.“

Iz knjige: „Sijač je sin čovječji“, Bonaventura Duda