NAPREDAK U SHVAĆANJU KRISTOVA OTAJSTVA

Zborna molitva po latinskom izvorniku ove nedjelje uvodi nas u sržni sadržaj, još točnije posao korizme: … da ovogo­dišnjim korizmenim slavljima proživljavanjem uznapredujemo u razumijevanju Kristova otajstva te ga dostojnim životom provedemo u djelo.“ Što je to Kristovo otajstvo? Možemo ukratko odgovoriti: cjelokupno djelo spasenja kako je odvijeka zamišljeno u naumu Boga, Oca, a u vremenu se ostvaruje po Kristu u služenju Crkve (usp. Ef 1, 3-14). U provedbi i ostva­rivanju toga nauma u ovom povijesnom trenutku Crkve ima osobitu ulogu Duh Sveti. Njega nam je kao vrhunski dar Očev poslao proslavljeni Krist Gospodin. Poslao i šalje „da on, Duh, djelo Kristovo dovršuje i izvršuje svako posvećenje“ (IV. euharistijska molitva). No svaki kršćanin i svaka kršćan­ska zajednica, dakako cijela Crkva, treba da stalno napreduje u spoznaju toga Očeva nauma, pa da svaki pojedinac i sva Crkva u tomu preuzme onaj udio svojega ulaganja, svoje marljivosti koji blažena Trojica očekuju od svih nas. Spasenje je dakle zajednički učinak Božjega i ljudskoga sudjelovanja, što ga sveti oci grčki zovu sinergija. U korizmi, pogotovo u godini A, Crkva odabire ključna biblijska mjesta koja nam tumače taj Božji naum spasenja i upućuju nas da u tom djelu spasa založeno zaživimo svoj udio. Korizmena čitanja Godine A imaju prednost – po odabiru voditelja bogoslužja (u čemu dakako treba da sudjeluje cijela zajednica) – pred istorodnim korizmenim čitanjima susljednih godina (B i C). Odatle se vidi koliku im važnost pridaje suvremena Crkva!


1. korizmena nedjelja A

Prvo čitanje   Post 2, 7-9; 3,1-7
Stvaranje praroditelja i grijeh.

Čitanje Knjige Postanka

Gospodin Bog sazda čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah ­života. Tako postane čovjek živa duša. I ­Gospodin Bog zasadi vrt na istoku u Edenu i u nj smjesti čovjeka koga je sazdao. Tada Gospodin, Bog, učini te iz zemlje nikoše svakovrsna stabla – pogledu zamamljiva, a dobra za hranu – i stablo života nasred vrta i stablo spoznaje dobra i zla. Zmija bijaše lukavija od sve zvjeradi što je načini Gospodin Bog. Ona reče ženi: „Zar vam je doista Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?“ Žena odgovori zmiji: „Plodove sa stabala u ­vrtu smijemo jesti. Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog: ’Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj da ne umrete!’“ Nato će zmija ženi: „Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli otvorit će vam se oči i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.“ Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede. Dade i svome mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo. Tada se obadvoma otvore oči i upoznaju da su goli. Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače.
Riječ Gospodnja.


Bijeda i dostojanstvo čovjeka

Uz 1. čitanje: Ova je stranica Sv. pisma vrlo stara. Usme­nom je predajom doprla iz pradavnih vremena, prije II. tisuć­ljeća prije Krista. Ne smijemo je shvatiti ni kao povijesni opis, neku vrst filmskog snimka, ni kao pustu priču. Ta stranica predstavlja mudrosno razmišljanje i o čovjekovu dostojanstvu i o njegovoj bijedi. No valjalo bi odlomak proslijediti do tzv. praevanđelja (Post 3, 15) gdje Bog obećaje veliku čovjekovu budućnost koja će biti plod pobjede što će je izvojevati „Po­tomak ženin“. Poruka je dakle ovog odlomka, ako ga ovako globalno promatramo, posve jasna. Nije nam moguće ovdje ulaziti u pojedinosti koje bi zahtijevale mnoga dodatna tumačenja. Očito, u povijesti svakoga čovjeka i svega čovječanstva igra Bog i čovjek: Bog s čovjekom, čovjek s Bogom, ali i čovjek s drugima. Čovjek se u početku odlomka pojavljuje u svemu dostojanstvu Božjega stvaranja: on je vršak Božjega djela, za njega je sve drugo stvoreno, sa svim stvorenjem ga veže „prah zemaljski“, ali ga s Bogom veže „dah života“. On nije Bog, ali ima u njemu nešto božansko. Štoviše sav teži suživotu s Bogom. Sam mu je Bog usadio tu težnju. No u sebi nosi i tragičnu mogućnost da se promaši, da zaigra na krive karte te konačno samoga sebe proigra. Tu se pojavljuje treći suigrač, Sotona, Napasnik, Zavodnik. On nije takmac Bogu, ali je takmac čovjeku. I evo, dogodio se iskonski pro­mašaj koji se odrazuje u svoj povijesti čovječanstva. Sad se nameće kiša pitanja u kojima čovjek ima napast da na sud potegne samoga Boga. Zašto si takvo biće stvorio? Umijmo se mudro postaviti i prema toj napasti. Optužna pitanja o Bogu plod su nemoći našeg uma da stvari odjednom sa svih strana ogleda. Uostalom, u ovom tragičnom času sveljudske povijesti Bog naviješta novi, spasovni proces (Post 3, 15). Čovjeku je moguće da se ponovno očovječi i pravim putem oboži. Pripazimo dakle da nam pojedinosti ne pokvare te­meljnu korizmenu poruku. Čovječe, i muško ili žensko, i vas dvoje, i svaka ljudska zajednico! Moguće je da se i ti promašiš. No korizma ti otvara put da se ponovno i stalno sve više i više očovječuješ i pobožanstvenjuješ.


Otpjevni psalam   Ps 51, 3-6a.12-14.17
Pripjev: Smiluj nam se, Gospodine, jer smo sagriješili!

Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!
Operi me svega od moje krivice,
od grijeha me mojeg očisti!

Bezakonje svoje priznajem,
grijeh je moj svagda preda mnom.
Tebi, samom tebi ja sam zgriješio
i učinio što je zlo pred tobom.

Čisto srce stvori mi, Bože,
i duh postojan obnovi u meni!
Ne odbaci me od lica svojega
i svoga svetog duha ne uzmi od mene!

Vrati mi radost svoga spasenja

i učvrsti me duhom spremnim!
Otvori, Gospodine, usne moje,
i usta će moja navješćivati hvalu tvoju.


Srce čisto stvori mi!

Uz psalam: Psalam 51 je možda najpoznatiji, spada među najljepše stranice svjetske literature. Biblija ga stavlja u usta, još točnije u srce raskajanoga Davida nakon mnogostrukoga zločina. Za ocjenu grijeha bitan je redak: „Tebi, samom te­bi …“ Grijeh je nepažnja prema Bogu, manjak ljubavi, otklon od Boga ka stvorenju, „ljubav prema stvoru koja ide do pri­jezira Boga“ (sv. Augustin). Čovjek je kadar griješiti, samo Bog može oprostiti. Kad Bog oprosti, to je novo stvaranje: „Srce čisto stvori mi!“ Kao kad sva priroda nakon kiše oživi i iznova cvate i plodi. Pjevajmo danas, i često u korizmi, ovaj psalam kao pokajanje svoje i svega čovječanstva.


Drugo čitanje   Rim 5, 12-19
Gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima

Braćo: Kao što po jednom čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt … Doista, do Zakona bilo je grijeha u svijetu, ali se grijeh ne ubraja kad nema zakona. Da, ali smrt je od Adama do Mojsija doista kraljevala i nad onima koji ne sagriješiše prekršajem sličnim kao Adam, koji je pralik Onoga koji ima doći. Ali s darom nije kao s grijehom. Jer ako su grijehom jednoga mnogi umrli, mnogo se obilatije na sve razlila milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku, Isusu Kristu. I dar – to nije kao kad je ono jedan sagriješio: jer presuda nakon jednoga grijeha posta osudom, a dar nakon mnogih grijeha – opravdanjem. Uistinu, ako grijehom jednoga smrt zakraljeva – po jednome, mnogo će više oni koji primaju izobilje milosti i dara pravednosti kraljevati u životu – po Jednome, Isusu Kristu. Dakle, grijeh jednoga – svim ljudima na osudu, tako i pravednost Jednoga – svim ljudima na opravdanje, na život! Doista, kao što su neposluhom jednoga čovjeka mnogi postali grešnici tako će i posluhom Jednoga mnogi postati pravednici.

Riječ Gospodnja.


Dva Adama

Uz 2. čitanje: I ovaj teški Pavlov tekst ima jasnu globalnu poruku. Prokleto čovječanstvo ima jednu glavu, prvog Adama – i spašeno čovječanstvo ima jednu glavu, drugog Adama, Krista. Pod prvim režimom vlada: grijeh i smrt; u drugom režimu vlada: pravednost i život. Zaključak je neodoljiv: držimo se nove glave čovječanstva, Krista. Možda nam je ovaj odlomak najviše stran po ovomu: kako je moguće da nam je toliko naškodio prvi čovjek, Adam? No prije nego se namu­čimo s odgovorima, zar nije važnije da nam može i te kako uskoristiti povezanost s drugim čovjekom, Kristom. Treba znati da istom iz Biblije saznajemo tko je i što je čovjek, po Božju, Čovjek je svakako individualno biće, svaki pojedinac. I svatko će pojesti svoju kašu koju je sam skuhao. No po Bibliji, čovjek je također i udruženo biće. Svi – hoćemo li ili ne – pridonosimo zajedničkom zlu ili dobru. Na tom se temelji dogma o tzv. istočnom, iskonskom grijehu. Ovdje ne ulazimo u daljnja tumačenja. No i opet, Krist je kamen temeljac novoga, u Bogu udruženoga – spašenoga čovječanstva, to jest Crkve. Zaključak je uvijek isti: čvrsto se držimo Krista, za nj se opredijelimo. No nije moguće biti i ostati Kristov a da ne stupimo, kako kršćanska ascetika uči, u odlučnu borbu protiv „staroga čovjeka“, protiv ostatka prokletstva prvoga Adama u sebi. Korizma je vrijeme novih, nanovo zauzetih krsnih opredjeljenja i angažmana.


Pjesma prije evanđelja   Usp. Mt 4, 4b
Ne živi čovjek samo o kruhu,
nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.

Evanđelje    Mt 4, 1-11
Isus posti četrdeset dana i đavao ga iskušava.

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Duh odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje. Tada mu pristupi napasnik i reče: „Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom.“ A on odgovori: „Pisano je: ’Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.’“ Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama i reče mu: „Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: ’Anđelima će svojim  zapovjediti za tebe i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.’“ Isus mu kaza: „Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!“ Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu pa mu reče: „Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.“ Tada mu reče Isus: „Odlazi, Sotono! Ta pisano je: ’Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!’“ Tada ga pusti đavao. I gle, anđeli pristupili i služili mu.

Riječ Gospodnja.


Pas na lancu

Uz evanđetje: U konačnici, naša je borba protiv svakoga zla u sebi i oko sebe borba protiv Sotone. Po Bibliji, postoji osobna zla moć koja se može ispriječiti između nas i Boga. Stoga se ta zla moć, taj Zli i zove po hebrejskom Satan, po grčkom Diabolos – Đavao, što znači po staroslavenskom Vrag ili Neprijatelj – Protivnik (usp. Rječnik biblijske teologije, str. 1225-1237). No vrlo često, umjesto da se pobijemo izravno s njim, treba da se pobijemo sa samima sobom, sa zlom u sebi. Sv. Ivan to zove: požuda tijela – požuda očiju – oholost života (1 Iv 2, 16). Neću gospodara nad sobom, pa ni Boga – hoću da živim na visokoj nozi, pa platio i samim sobom – želim uzeti sve što mi život pruža, pa makar na tuđi račun i uz cijenu Judinu. I opet, ne ulazimo u svu debatu koja se nameće: zašto je Bog dopustio i dopušta da Sotona ima toliku moć. Neka nam zasada bude dosta napomena sv. Augustina: „Pas, bijesni pas je đavao, ali na lancu: grize samo onoga koji mu se približi!“ Važnijemu nas poslu želi naučiti današnje evanđe­lje: kako se đavlu odrvati. Krist je došao da shrva Staroga neprijatelja, kako ga zove Apokalipsa (Otk 12, 9). I mi treba da vlastitim ulogom nastavimo i za se izvojujemo – s Kristom zajedno – tu borbu.


Prodati se đavlu?

Značajno je iz današnjega Evanđelja da se đavao umije ušuljati – zato ga oličava zmija – u sve naše brige i uspjehe: da se olako domognemo kruha i krova, društvenoga položaja i moći… Zar olako? Na kraju, ali već od početka – treba se njemu pokloniti, prodati se đavlu. Čovjek se u svakom slučaju mora klanjati: ili Bogu ili đavlu. Možda ćete reći da alternative nisu nikada tako oštre. Možda nisu uvijek tako izričite, ali tu su, u kakvu god se obliku pojavljuju. Kršćanin je ponovno pozvan da se Bogu jedinomu klanja i poklanja, to jest dariva, pa i uz cijenu kruha i krova i društvenog položaja. Evanđelje nas upućuje na temeljnu snagu kršćaninovu, a to je riječ Božja, Sveto pismo. Ne propustimo zapaziti: i đavao je majstor Bibli­je. Navodi je vješto ali istrgnuto, no ne bez privida istine. Služi se poluistinama. Krist mu suprotstavlja cjelovitu Bibliju. Eto nam korizmene pouke i poziva. Hoćemo li izdržati borbu koja nam se nameće, pođimo ponovno u školu Božje riječi.

Iz knjige: „Sijač je Sin čovječji“, Bonaventura Duda