gospaKrunica  – „evanđeoska molitva“,  jer  iz  evanđelja  crpi  predmet  otajstava  i  poglavito  svoje  oblike.   Nadahnjuje   se  na  evanđelju  i  nudi  vjernicima  cijeli  misterij  Isusova  života  od  otajstva  začeća  Isusova,  preko  čudesa  i  propovijedanja,  pa  sve  do  njegove  smrti, uskrsnuća  i  uzašašća.  Sveta je krunica bila jedno od najvažniji sredstava u radu Crkve Kristove od vremena sv. Dominika pa do danas.

Krunica ili ružarij je oblik pobožnosti Blaženoj Djevici Mariji. Ona je ujedno i svetačka oznaka sv. Dominika, za koga se drži da je osnivač pobožnosti krunice. Potječe iz 13. stoljeća, u vrijeme borbe protiv heretika albingeneza. Počevši od 17. stoljeća ona je u rukama dominikanaca, koji je usmjeruju među puk. Ponekad se upotrebljava i kao oznaka sv. Katarine Sijenske, velike dominikanske svetice.

Jezgra ove pobožnosti sastoji se u kontinuiranom moljenju pet nizova od po jednog Oče naša i deset Zdravo Marija. Prastari način nizanja napamet znanih molitva, ružarij, u samostanskim je sredinama Istoka i Zapada nadoknadivao količinom ponavljanih istih molitvenih formula u ustima nepismenog redovnika onu količinu pročitanih molitvenih tekstova koje je čitajući molio pismeni redovnik-svećenik. Stoga se broj od 150 Zdravo Marija simbolički poklapa sa 150 psalama iz psalterija. Sistem moljenja u pobožnosti ružarija razvijao se stoljećima. U Buli iz 1479. godine Papa Siksto IV. već spominje da se umeće Oče naš nakon svakih deset Zdravo Marija, ali još ne spominje moljenje otajstva, ni Vjerovanje. Razmišljanje o otajstvima započinje pojedinačno početkom 15. stoljeća, a uvodi se u opću praksu početkom 16. stoljeća.

Nazivružarij“ nastao je u srednjem vijeku asocijacijom na oblik modnog, prigodnog svečanog vijenca od ruža nanizanih na konopac što su ga mlada gospoda i dame u galantnim gotičkim stoljećima stavljala sebi na glavu.

Krunica bez razmatranja je kao tijelo bez duše. Takvo moljenje krunice je mehaničko opetkrunicaovanje formula i suprotstavila se Isusovoj opomeni: „Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštvo riječi biti uslišani zbog svoga nabrajanja. Nemojte ih, dakle, oponašati, jer, prije nego ga zamolite, zna Otac vas sto vam je potrebno.“ (Matej 6,7-8)

Moljenje krunice po samoj naravi zahtijeva polagan ritam, pružanje dovoljnog vremena kako bi molitelj mogao bolje razmišljati o otajstvima života Gospodinova, gledana kroz srce One koja je bila Gospodinu najbliža, pa da bi se na taj način mogla odatle crpsti neslućena bogatstva.

Razmišljanje o otajstvima krunice, time što Kristova otajstva čini dragima duhu i srcu vjernika, može biti vrlo dobra priprava za proslavljanje tih otajstva u liturgijskom dijelu (svetoj misi). Međutim recitiranje krunice za vrijeme liturgijskog čina je zabluda koja se na nesreću još uvijek održava na nekim mjestima.

Krunica sadrži razmatranje u sjedinjenju s Marijom, niza otajstva spasenja, mudro podijeljenih u tri kruga, koji izražavaju radost mesijanskih vremena, spasiteljsko trpljenje Kristovo i slavu Uskrslog koja se razlijeva na Crkvu. To razmatranje po svoj naravi vodi k praktičnom razmišljanju te donosi sa sobom poticajna pravila za život.