Svetkovina Presvetoga Trojstva; BOG JE UVIJEK VEĆI, Bonaventura Duda

Svetkovina Presvetoga Trojstva (B) - najavaBog u sebi nije osamljenik – samoživac nego trojstven, dinamika odnosa triju različitih Osoba u jedinstvu jedne božanske naravi. Ta je dinamika izvor naše plodnosti, naše ljubavi i naše osobnosti. Bez otajstva i otajstvenosti ne možemo se ostvariti kao ljudi. A to svi želimo i zato nam je potreban Trojstveni Bog. Bog Otac je Stvoritelj. Bog Sin je Otkupitelj (Spasitelj). Bog Duh Sveti je Životvorac (Sveznajući, Posvetitelj, koji Oživljuje).

Liturgijska razmatranja uz svetopisamska čitanja pročitajte u nastavku

Svetkovina Presvetoga Trojstva

Svetkovina Presvetoga Trojstva (B) - najava1Presveto Trojstvo je katolički blagdan, jedan od najvažnijih u crkvenoj godini. Slavi se u prvu nedjelju nakon blagdana Duhova (nedjelja prije blagdana Tijelovo).

Svetkovinu  Presvetoga Trojstva u liturgiju sveopće Crkve uveo je Papa Ivan XXII1334. god., za vrijeme avinjonskog sužanjstva. Time je dao poticaj da jednom u liturgijskoj godini svjesnije slavimo ono što je prisutno u svakoj našoj misli: vjernički pristup Ocu po Sinu snagom Duha Svetoga te udio na životu otajstvenog Boga kako nam ga je objavio Gospodin Isus. Naš udio na Božjem životu počinje u toku zemaljskog proputovanja i nastavlja se i nakon fizičke smrti.

Za Katoličku Crkvu, svetkovina je u čast Presvetog Trojstva. Svetkovinom Presvetoga Trojstva ispovijedamo vjeru u jednoga Boga u tri božanske osobe – Oca i Sina i Duha Svetoga. To je najdublja i najveća tajna naše vjere, tajna intimnoga Božjeg života. Svojim umom to ne možemo dokučiti ni shvatiti, jer je Bog neizmjerno veći od nas i našega razuma.

Jedinstvo u Trojstvu – Čovjek nikada ne bi mogao svojim ograničenim umom nazrijeti intimni život božanskih Osoba. Ali Bog, neizmjerna i sama ljubav objavio je čovjeku svoj život. Objavio ga je iz ljubavi prema stvorenju. Pozvao je čovjeka da jednom bude sudionik intimnoga Božjeg života i zato mu je omogućio da nazre tajnu života što se odvija u krugu presvetoga Trojstva.

U cijeloj su prirodi vidljivi tragovi Boga Stvoritelja. Svako nam biće svjedoči da postoji Bog i da je ono Njegovo stvorenje, djelo Njegovih ruku. A da je božanska bit u trima osobama, to  ne možemo vidjeti ili pročitati iz stvorenja. Tu tajnu objavio nam je sam Bog Otac po svome Sinu, koji je druga božanska osoba i koji nam se pojavio u obličju čovjeka. Po objavi nam je poznato da među osobama nema razlike u dostojanstvu i savršenosti. Sve tri osobe na isti su način Bog. Nije jedna više, a druga manje Bog, a ipak se jedna od druge razlikuju.

Prvu „osobu“, koja je bez početka i porijekla, promatramo kao davaoca života svemu što postoji. Ta osoba s pravom nosi ime „Otac“ i ona to jest. Od nje potječe svako očinstvo na nebu i na zemlji. On je prisutnost u sebi i poznaje sebe u svoj svojoj punini, a sebe izriče u svojoj osobnoj Riječi, a ta je Riječ njegov Sin. Otac u svomu Sinu gleda odraz samoga sebe i daruje mu svu svoju ljubav. Istim intenzitetom Sin uzvraća svoju ljubav Ocu. „Abba, dobri oče!“, to je njegov usklik, zov koji izvire iz srca Sina. To je međusobno darivanje Oca i Sina u ljubavi, a ta ljubav opet je osoba – treća božanska osoba – Duh Sveti.

Slaveći ovu svetkovinu prihvaćamo važnost zajedništva u životu Boga i ljudi. Bog je Bog zato što se dariva u ljubavi unutar Tri Božanske Osobe: Oca i Sina i Duha Svetoga i prema van stvarajući druga bića te puštajući ljude u svoje Božansko zajedništvo. Tako i mi postajemo više ljudi, ako se iskreno darivamo u ljubavi Bogu i ljudima.

Povijesni razvoj

Ovo novo držanje u vjeri je imalo svoga odraza i u liturgiji. Stari dokaz je jedno trojstveno predslovlje iz sredine 8. stoljeća. U osmom stoljeću je, u misalu, postojala zavjetna misa u čast presvetog Trojstva. Mise kao i predslovlja, koji su tako zadržali trojstveno obilježje su se često upotrebljavali u nedjeljama između Duhova i Adventa. Početak liturgijskog slavljenja blagdana su bili benediktinski samostani. Dokaze za to imamo iz vremena prijelaza tisućljeća. Rimski pape su se dugo vremena opirali prihvatiti ovaj blagdan za opću Crkvu, tek 1334. Ivan XXII., u avinjonskom sužanjstvu, širi blagdan na cijelu Crkvu, a 1570. godine rimski Misal prihvaća blagdan. Nikada nije bilo sukoba između Reformatora (evangelika) i Rima u vezi nauke o Trojstvu.

Razlika je bila samo u datumu slavljenja. Nije se svugdje slavilo prve nedjelje nakon Duhova. Drugi je termin bio posljednja nedjeljka prije adventa, zatim 2. nedjelja po Duhovima, nedjelja iza 24. lipnja (blagdana Ivana Krstitelja). Sadašnje postavljanje blagdana ukazuje na povezanost temeljnih istina vjere koje smo slavili u liturgiji. Nalazi se na završetku božićnog vremena (djelovanje Oca), uskrsnog vremena (djelovanje Sina) i Duhova (djelovanje Duha Svetoga).

Svibanjske pobožnosti

Svibanjske pobožnostiPosebne su molitve i druge pobožnosti kojima se tijekom svibnja časti Blažena Djevica Marija. Tradicija ovakvih pobožnosti seže u 16. stoljeće. Potvrdio ih je papa Pio VII., a kasniji pape, sve do danas, objavili su brojne naputke o štovanju Blažene djevice Marije i podržali ovu i druge marijanske pobožnosti u sveopćoj Crkvi. Svibanjska pobožnosti ponajčešće sadrže marijanske pjesme, Lauretanske litanije i euharistijski dio. Pobožnosti se redovito redovito navečer. Stoga se zovu i „Svibanjske večernjice“.

MARIJO,  SVIBNJA KRALJICE
1. Marijo, svibnja kraljice, ti Majko rajskog slavlja;

pred sliku tvoju ružice na pozdrav svibanj stavlja.
2. O daj ga, daj blagoslovi i sve nas, Majko, s njime;
te srca naša prizovi, da tvoje slave ime.


Pozivamo sve vjernike, da tijekom mjeseca svibnja sudjeluju u svibanjskim pobožnostima u čast našoj nebeskoj majci Mariji Pomoćnici Kršćana. Svaku večer u 17.45 sati molit ćemo krunicu i pjevati Gospine litanije. U 18.30 sati će biti redovita SVETA MISA.